Pokazuje li Čović da je Komšić bio u pravu: HDZ bi da Bošnjacima određuje predstavnike u Vijeću ministara

U izjavi za Avaz, zastupnik SDA u državnom parlamentu, Šerif Špago, kaže da bi SNSD i HDZ mogli odugovlačiti izbor novog saziva Vijeća ministara. 

To, veli Špago, odgovara i Trojki, čiji kadrovi će ostati u Vijeću ministara do daljnjeg, a možda čak i sve do izbora 2030. godine.

“Posebno zabrinjava mogućnost da postojeća struktura ostane na vlasti još četiri godine, uz nastavak političkih blokada kontrole ključnih državnih resora. HDZ-u se ne žuri, a ne treba očekivati ni da će napustiti strateško partnerstvo sa SNSD-om kojem se također ne žuri”, kazao je zastupnik SDA.

Špagina izjava je tačna, ali loša. Problem je što zastupnik najveće bošnjačke stranke samo opisuje situaciju. Nema djelatan stav. Odnos zastupnika SDA prema situaciji je u znaku straha ( “zabrinjava mogućnost…”), iščekivanja (“ne treba očekivati…”) i gledanja u časovnik (“još četiri godine”)..

U filozofiji ezgistencije takav pasivni stav se naziva neautentičnom egzistencijom, odnosno neautentičnom vremenitošću. To je stanje, gdje smo lišeni sopstva, moći djelovanja odnosno odlučnosti, pa smo svedeni na piljenje u kazaljku na satu i “iščekivanje nečeg ugrožavajućeg koje nadolazi“ (u ovom slučaju poteza SNSD-a i HDZ-a).

Smisao neautentične egzistencije je, kaže Martin Heidegger, „konstituisan jednim zaboravljanjem sebe“ i “zbunjenim izmicanjem” pred vlastitim moćima.

I zaista, dok čitamo Špaginu izjavu, vidimo jedno zaboravljanje sebe, SDA koja zaboravlja na sebe. Ni u jednoj rečenici opisa situacije, koji je daje Špago, ne spominje se SDA. Ne kaže se šta će ona učiniti. SDA je, u izjavi svog zastupnika, zaboravila svoje sopstvo i svoje moći, te se prepustila iščekivanju (“ne treba očekivati…”), strahu (“zabrinjava mogućnost…”), i pilji u časovnik (“još četiri godine”).

Cinik bi rekao: nedostaje samo nada (recimo, ona da će se međunarodna zajednica uključiti) pa da slika nemoći bude zaokružena. Jednako kao i strah, i nada je, naime, u znaku neodlučnosti, pasivnosti, iščekivanja da će nas nešto snaći, s tom razlikom da u nadi čekamo da nas snađe nešto pozitivno (stranci), a u strahu da nas snađe nešto negativno (SNSD i HDZ).

Neautentičnosti filozofija egzistencije suprotstavlja autentičnost (i s njom u vezi autentičnu vremenitost). Tu se, umjesto iščekivanja, straha ili nade, oslanjamo na vlastite moći, na moć vlastitih odluka, pa stoga raspolažemo vlastitim vremenom. Autentična egzistencija je egzistencija čovjeka, koji ima vremena, jer je u svojoj vlasti.

Kada smo u tom autentičnom, djelatnom stanju, tada ne očekujemo šta će nas zadesiti, već donosimo odluke i, koristeći se vlastitim moćima, vodimo vlastitu egzitenciju naprijed.

Kako to izgleda u bh. politici?

SDA je, nakon izbora 2018, uslovila formiranje novog Vijeća ministara, čime je faktički spriječila ulazak SNSD-a u vlast, zadržavši ministre SDS-a i PDP-a na pozicijama u tehničkom mandatu.

SNSD nije sjedio skrštenih ruku, nije sa zabrinutošću iščekivao šta će ga snaći, nije piljio u časovnik razmišljajući kada su naredni izbori, već je, iskoristivši vlastite moći u NSRS, djelovao i državu uveo u krizu, iznoseći argument da je za sve krivo “političko Sarajevo” koje mu ne da u vlast, iako je dobio podršku srpskih glasača.

Nakon godinu dana, politička temperatura je bila toliko visoka da su se države Kvinte uključile, te je pokrenut dijalog, kojim je rezultirao kompromisom: SNSD je pristao na usvajanje modificiranog Godišnjeg nacionalnog programa (tzv. Program reformi), a SDA je zauzvrat pristala da imenuje kadrove SNSD-a u Vijeće ministara.

SDA može (čitaj: ima moć) da sada uradi nešto slično. S obzirom na kapacitet, koji ima u Parlamentu FBiH, Parlamentu BiH, naročito Domu naroda BiH i kantonalnim skupštinama, SDA može lako proizvesti političku pa i sigurnosnu krizu, kojom bi - kao SNSD 2019. godine - snažno manifestovala nezadovoljstvo zbog toga što joj, kao pobjedniku izbora u bošnjačkom korpusu, nije omogućeno da sudjeluje u novom sazivu Vijeća ministara.

Vrlo vjerovatno je da bi, u tom slučaju, međunarodna zajednica, na čelu sa Trumpovom administracijom, poduzela “diplomatske napore”, kako bi SDA i SNSD, kao i u decembru 2019. godine, došli do kompromisa. S sjedne strane, SNSD bi pristalo da imenuje kandidata SDA za predsjedavajućeg Vijeća ministara, a, s druge strane, SDA bi, kao što je to učinio SNSD 2019, morala pristati na neki legislativni ustupak. 

I u tome i jeste problem. Kao što je SDA tražila od SNSD-a da se prvo pošalje ANP, pa tek onda može ući u Vijeće ministara, sada SNSD traži da SDA prvi prihvati preustroj Ustavnog suda, pa će joj dati da uđe u Vijeće ministara.

Čak i da SDA napravi krizu i digne temperaturu, rezultat svega bi mogli biti “mirovni” pregovori, u kojima bi SNSD tražio da se barem djelimično prihvate njihovi zahtjevi u pogledu Ustavnog suda BiH, kroz neku vrstu kompromisa. Ali čak je i to prevelika cijena za skromni dobitak: ulazak SDA u Vijeće ministara. Ako bi nešto drugo bilo na stolu, moglo bi se govoriti, ali o Ustavnom sudu se ne može ni pregovarati.

Ako je jedini način da SDA uđe u Vijeće ministara da to skupo plati izmjenama ustroja Ustavnog suda, onda je bolje da ne ulazi. Ako je tako, onda je ono, što se u slučaju Špagine izjave, učinilo kao neodlučnost, nemoć i iščekivanje, zapravo otkriva kao suzdržanost i nepokazivanje pretjerane želje da SDA uđe u vlast. To onda nije neautentična, već posve autentična pozicija.

U tom smislu, SDA nije bez odluke, samo se radi o tome da je njena odluka da neće po svaku cijenu u Vijeće ministara. Time pokazuje svoju moć. To znači da je SDA, čak po cijenu neulaska u državnu vlast, spremna zaštititi trenutni ustroj Ustavnog suda. 

Trojka može skidati s dnevnog reda s Vijeća ministara sve štetno što SNSD i HDZ stave, ali će svejedno dodatno srozati svoj ugled kod bošnjačkih birača, jer je evidentno da Dodik i Čović drže Trojku u Vijeću ministara, u tehničkom mandatu, smatrajući je manjim zlom za sebe od SDA. Trojku bi tako SNSD i HDZ nenamjerno uništili, baš kao što je SDA nenamjerno uništila SDS i PDP preferirajući ih u odnosu na SNSD i držeći ih u vlasti, nakon izbora 2018.

Pa ipak najgore u svemu, ne bi prošla Trojka. Ne bi, naravno, ni SNSD. Deblji kraj bi izvukao HDZ, jer od njega zavisi imenovanje novog Vijeća ministara, a ne od SNSD-a, koji puno galami, ali se ne pita.

Dodik je uslovio formiranje novog saziva Vijeća ministara, ali finalnu odluku o tome donosi HDZ. Jer, bez HDZ-ovog glasa u Predsjedništvu, SNSD ne može spriječiti imenovanje novog predsjedavajućeg Vijeća ministara. Darijana Filipović se može pridružiti Željki Cvijanović u odbijanju da ga imenuje, ili se može pridružiti Denisu Bećiroviću i imenovati ga.

Čović se zasad nije oglasio o Dodikovoj najavi, ali je ranije rekao da HDZ neće vlast bez SNSD-a.

Ako HDZ uslovi ulazak SDA u novi saziv Vijeća ministara - s time da, umjesto preustroja Ustavnog suda, Dragan Čović istakne npr. izmjene Izbornog zakona kao uslov - SDA neće imenovati predsjedavajućeg, niti će ući u Vijeće ministara. Ali će, uz najbolji mogući argument, moći izvršiti odmazdu, koja će zaboljeti SNSD i, još više, HDZ.

Najprije, predstojeće godine se na sedmogodišnji mandat bira novi saziv Centralne izborne komisije. Koalicija okupljena oko SDA, zajedno sa opozicijom iz Republike Srpske, može izabrati novi saziv CIK-a, čime bi ponovo ujeli za srce SNSD i HDZ.

Osim toga, u predstojećem periodu birat će se dvoje sudija Ustavnog suda iz Federacije. Koalicija okupljena oko SDA može izabrati oboje sudija Ustavnog suda, što znači da bi HDZ ostao kratkih rukava.

U tom svjetlu treba shvatiti na prvi pogled malokrvnu izjavu Šerifa Špage, kao i generalnu suzdržanost koju trenutno pokazuje SDA.

Pri tome, navedeni potezi su samo neki od mnogih, koje SDA može povući kako bi pokazala da se ipak neće prepustiti očekivanju šta će je snaći, da se neće prepustiti ni strahu ni nadi, već će, raspolažući sa vlastitim moćima, autentično djelovati. SDA neće u iščekivanju, skrštenih ruku, piljiti u časovnik i, svodeći vrijeme na mrtvo sada, brojati dan po dan do 2030. godine već će imati na raspolaganju svoje vrijeme dodat i treba svoju egzistenciju, ali i postojanje države voditi naprijed.

Osim tih, konkretnih političkih gubitaka, HDZ će, ako blokira izbor novog Vijeća ministara, pretrpjeti štetu i na planu percepcije. Neki će to potcijeniti, ali to nije za potcjenjivanja. Nakon što su godinama na sav glas govorili kako se Hrvatima ne omogućava da izaberu člana Predsjedništva, sada bi HDZ bio taj, koji bi sprečavao da izabrani predstavnici Bošnjaka uđu u Vijeće ministara. HDZ bi to radio, uprkos tome što se bošnjački glasači, na prošlim izborima, nisu upleli u izbor hrvatskog člana Predsjedništva, za što im se Dragan Čović lično zahvalio u izbornoj noći. 

Dakle, Čović bi tako zahvalio Bošnjacima što se nisu upleli u izbore za Predsjedništvo. Nadalje, čelnik HDZ-a bi pogazio svoj stav da će vlast formirati stranke koje budu imali većinu u Domu naroda.

Objašnjavajući zašto je bitno da stranke sa većinom unutar svakog od klubova u Domu naroda formiraju vlast, Čović je kazao: ”Može se igrati i drugačije, ali to znači izigravanje čitavog sistema, glasa onih koji su dobili povjerenje na izborima i nefunkcioniranje koje smo imali u zadnje dvije godine. Meni lično ne pada na pamet da odlučujem ko će to biti uime srpskog ili bošnjačkog naroda u vlasti”.

Ako mu ipak padne na pamet da bira bošnjačkom narodu predstavnike, pa, umjesto pobjedničke koalicije okupljene SDA, u Vijeću ministara zadrži Trojku, to će kod najbrojnijeg naroda izazvati neviđeni bijes prema HDZ-u i čvrsto uvjerenje da je Željko Komšić ipak bio u pravu, kada je kazao da će, ako ne izaberemo oba člana Predsjedništva BiH iz Federacije, HDZ odrediti ko će nas predstavljati, ignorišući našu voljy.

Takav kolektivni osjećaj kod Bošnjaka neće dovesti do toga da HDZ izgubi samo konkretne pozicije u CIK-u, Ustavnom sudu BiH, federalnim javnim preduzećima, itd; niti će značiti samo to da se HDZ nema čemu nadati kada je u pitanju izbor za hrvatskog člana Predsjedništva 2030, već i mnogo krupnije stvari. Blokada izbora novog Vijeća ministara imat će odjeka i na međunacionalne odnose.

Frustracija i bijes bošnjačkog naroda zbog toga što mu HDZ ne omogućava da ima svoje predstavnike u Vijeću ministara može dovesti do dosad neviđenog pogoršanja ukupnih, ne samo političkih, bošnjačko-hrvatskih odnosa. Ako Čović to hoće, neka izvoli.