“Spavali su stojeći”: Djeca u Gazi nemaju gdje pobjeći od kiše i hladnoće

U subotu navečer voda je počela prodirati u šator Jabera al-Kaseeha u području az-Zawayda u centralnom dijelu Gaze. Probudila je njega i njegovu porodicu dok su obilne kiše padale širom Gaze. Ubrzo je pod šatora bio potpuno poplavljen, a madraci, tepisi i deke natopljeni vodom. Uništeno je i ono malo hrane koju je porodica uspjela sačuvati.

"Svi smo se probudili i ostali budni, raspitujući se kod komšija o razmjerama štete i provjeravajući kako su djeca", kazao je za Al Jazeeru Jaber, koji je u sedamdesetim godinama života.

Područje izvan izbjegličkog kampa, u kojem su utočište pronašle hiljade Palestinaca, opisao je kao bazen.

Prema podacima Vladinog ureda za medije u Gazi, više od 70.000 šatora poplavljeno je od početka obilnih kiša u petak navečer. Stotine hiljada raseljenih Palestinaca smještene su na lokacijama koje se smatraju „izuzetno podložnim“ novim poplavama.

Više od godinu nakon potpisivanja sporazuma o takozvanom „primirju“ između Izraela i Hamasa, Izrael nastavlja kršiti njegove odredbe i blokirati ulazak robe u Gazu, uključujući 60.000 mobilnih stambenih jedinica i 200.000 šatora.

Dozvoljen je ulazak svega 20.000 šatora, dok mobilne stambene jedinice i dalje stoje parkirane na egipatskoj strani granice, a mnoge od njih tamo se nalaze duže od dvije godine.

Ovo je četvrta zima koju Jaber i njegova porodica provode u šatoru u području az-Zawayda. Porijeklom iz Beit Lahije na sjeveru Gaze, Jaber je više puta raseljen, kao i većina Palestinaca otkako je Izrael 7. oktobra 2023. pokrenuo genocidni rat. Više od 90 posto Palestinaca raseljeno je tokom rata, mnogi od njih više puta, što je izazvalo osude širom svijeta.

Jaber kaže da je njihov kamp prošle zime bio poplavljen tri ili četiri puta, zbog čega su mnoge porodice bile primorane napustiti to područje. Tamo je ostalo oko 40 šatora, ali ih je najnovija poplava dodatno oštetila.

„Svi šatori su sada oštećeni, poderani i prekriveni blatom“, kazao je Jaber za Al Jazeera English.

„Hitno su nam potrebni šatori, cerade, plastične folije, madraci, deke i tepisi kako bismo se zaštitili od teških dana koji su pred nama. Stalno slušamo da se šatori i cerade dijele, ali mi nismo dobili ništa. Nadali smo se da će nam mobilne stambene jedinice i privremeni smještaj, obećani sporazumom o primirju, omogućiti da se odmorimo i vratimo životu u sigurnosti i miru. Ali sve su to bile samo prazne riječi. Nismo vidjeli ništa", rekao je.

Uprkos sporazumu o „primirju“, koji je predviđao privremene stambene jedinice, šatore i tešku mehanizaciju za uklanjanje ruševina, veliki broj porodica i dalje živi u improviziranim skloništima izloženim zimskim vremenskim uslovima. Prema prvoj fazi sporazuma, uz privremene stambene jedinice i šatore, trebalo je biti dozvoljeno i dopremanje teške mehanizacije za uklanjanje ruševina i obnovu oštećene infrastrukture.

Međutim, dolazak mobilnih stambenih jedinica i teške mehanizacije je odgođen jer Izrael pronalazi izgovore kako bi ograničio njihov ulazak u enklavu u kojoj živi 2,3 miliona ljudi. Kamioni s mobilnim stambenim jedinicama i opremom, prema izvještajima, čekaju na egipatskoj strani granice, dok Palestinci žive u teškim uslovima u dotrajalim šatorskim naseljima.

Prema podacima Ureda Ujedinjenih nacija za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), Gazi je potrebno približno 121.000 šatora i 561.000 cerada, dok su raspoložive zalihe daleko ispod potrebnih količina.

Za Om Hani Hamoudu, raseljenu ženu iz Beit Lahije koja je sada smještena u az-Zawaydi, zamjena dotrajalog šatora mobilnom stambenom jedinicom postala je san.

„Nismo očekivali da će nas već prve kiše dovesti u ovakvo stanje“, kazala je za Al Jazeeru. "Ovi šatori nas ne štite od hladnoće, oluja ni kiše. Kad god dođe zima, svi sa strepnjom iščekujemo šta će se dogoditi".

Hamouda se nadala da će joj sporazum o primirju omogućiti povratak porodice na sjever Gaze ili barem dobijanje mobilne stambene jedinice ili građevinskog materijala kako bi osigurala bolji smještaj. Međutim, kaže da nema nikakvih naznaka napretka.

Njena porodica je tokom rata raseljena oko 15 puta. Više od 15 godina živjela je i radila u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, prije nego što se vratila u Gazu, gotovo dvije godine prije početka rata.

Jihad Dawwas (51) kaže da se osjećao bespomoćno jer nije mogao učiniti ništa dok njegova djeca nisu imala suho mjesto za spavanje tokom kiša.

Voda je prodirala u šatore u kampu za raseljene u kojem je smješten, dok je snažan vjetar odnosio mnoge okolne šatore. Njegova djeca su, kako kaže, na kraju spavala stojeći jer je kišnica natopila njihove madrace i plastične folije kojima je bilo prekriveno njihovo sklonište.

"Spavali su stojeći. Do jutra se dio moje djece razbolio zbog hladnoće i oluje", kazao je za Al Jazeeru.

Dawwas, koji je raseljen sa sjevera Gaze, živi sa svojih sedmero djece i troje djece svog brata, koja su ostala bez roditelja. Kaže da je šator za porodicu kupio vlastitim novcem i da nije dobio nijedan od humanitarnih organizacija ili inicijativa za pomoć.

„Šator ne može zamijeniti dom, čak ni jedan posto. Živimo od onoga što je ostalo od naših života“, kazao je.

Istakao je da nije vidio da su stigle bilo kakve mobilne stambene jedinice ili privremeni smještaj koji bi pomogli raseljenim porodicama, uprkos očekivanjima koja je izazvao sporazum o primirju.

„Naši životi su svakodnevni pakao. Potpuno smo zaboravljeni. Nema pravedne raspodjele pomoći i niko se zapravo ne raspituje za nas“, kazao je Dawwas.