Intelektualna anestezija: Kako pedofili postaju „osobe koje privlače maloljetnici“

U svijetu koji uporno nastoji sve analizirati, racionalizirati i “smjestiti u kontekst”, čini se da zaboravljamo jednostavne granice preko kojih ne bismo smjeli prelaziti.

Shvatila sam to nedavno, dok se gasio ekran nakon filma Udarni termin, trilera o nastanku sporne emisije Uhvatiti predatora. Robert Pattinson u ulozi novinara Chrisa Hansena pod svjetlima reflektora konstruiše zamke i izlaže pedofile javnom sudu. Film se isprva drži samog mehanizma: mamaca, tehnika hvatanja i medijskog spektakla. Mračni uglovi ljudske ličnosti ogoljeni su voajeristički, a film odlično prikazuje kako se strašan ljudski zločin pretvara u običnu televizijsku zabavu.

Pravi nemir ipak nisu unijeli kadrovi filma. Javio se tokom razgovora s prijateljicama odmah nakon odjavne špice. Na red je došla i tema privlačnosti prema djetetu. Našle smo se u opasnom akademskom eksperimentu: bio je to pokušaj da se ova devijacija objasni biologijom, tezom o “životinjskom instinktu” koji navodno svi imamo, a koji tek ljudski razum drži na uzdi.

Upravo tu leži jedna od velikih zamki našeg doba. Pretvarajući zlodjelo u teorijski problem i iznoseći hipotezu o fiziologiji, ne dolazimo do dubljeg razumijevanja. Time samo sebi priređujemo intelektualnu anesteziju. Kada sve seciramo do najsitnijih detalja i objasnimo mehanizmima, moral se rastapa, a djelo koje bi trebalo izazvati bezuslovnu osudu postaje samo još jedna tema za raspravu.

Osjećaj mučnine pojačava reakcija prijateljice odrasle u Japanu. Njoj gledanje ovakvih sadržaja nije samo povod za apstraktnu filmsku kritiku ili prijateljsku raspravu, nego okidač za anksioznost. Sama činjenica da se u filmu ogoljuju mračni obrasci i društvene devijacije kod nje je izazvala očitu nelagodu.

Poznavajući je kao saosjećajnu ličnost odraslu u urbanom tkivu tokijskog megapolisa, iz prijateljske radoznalosti upitala sam je osjeća li Sarajevo kao siguran grad. Odgovorila mi je potvrdno. Kazala je da je to grad u kojem se osjeća sigurnije nego na ulicama drugih evropskih gradova koje je posjetila. Takve opaske često čujem od stranaca i one ukazuju na paradoks moderne geografije straha. Dok Sarajevo, barem na površini, nudi osnovnu uličnu sigurnost, u globalnim prostorima se pod maskom kulture tiho normalizuju upravo one devijacije od kojih moja prijateljica bježi.

Kroz njen osvrt na odrastanje u Japanu uvidjele smo kako kulturni obrasci funkcionišu kao perfidni slojevi normalizacije. Ponašanje profesora koji vrebaju učenice sistemski je gurnuto pod tepih, a u anime kulturi se odnos odraslih i maloljetnika decenijama pakuje kao nevina i romantična estetika.

Ovaj obrazac estetizacije i prešutkivanja dobija svoj opasniji ekvivalent u savremenom zapadnom diskursu. Pojedini krugovi, pogotovo u SAD-u i Evropi, pokušavaju pedofiliju rebrendirati pod terminom “osoba koju privlače maloljetnici” (MAP – minor-attracted person), gurajući je pod kišobran prava na identitet i raznolikost. Te inicijative u suštini nastoje tu pojavu izjednačiti s legitimnom seksualnom orijentacijom, koristeći se naslijeđem borbe za ljudska prava. Predvođeni marginalnim nevladinim organizacijama (poput američke B4U-ACT, koja pedofiliju opisuje kao „dobnu orijentaciju“ koju terapija treba afirmirati, a ne liječiti), pojedini akademski glasovi i online aktivisti, pod izgovorom da je zapadno društvo prihvatilo različite seksualne orijentacije, nameću nam opasnu, manipulativnu premisu: zašto ne bismo razumjeli i njih?

Riječ je o opasnom retoričkom manevru: pojam “pristanka” potiskuje se u drugi plan, a fokus se prebacuje na “prava i osjećanja” odrasle osobe, čime se direktno ugrožavaju sigurnost i zaštita maloljetnika.

Živimo u eri kad nas uče da smo prosvijećeni ako ne osuđujemo i da je svaka granica samo zatupljena tradicija koju treba dekonstruisati. Ali dekonstrukcija bez moralnog kompasa nije napredak nego saučesništvo u stvaranju haosa. Nikakva nas racionalizacija ne smije odvesti na put normalizacije pedofilije i prihvatanja seksualnog iskorištavanja ljudskih bića, pogotovo djece kao najranjivijih. Na tom mjestu sve rasprave moraju stati i valja se podsjetiti da nije svaki prelazak granice napredak.

Ako budno i uporno pod racionalnu analitičku lupu stavljamo sve, pa i najmračnije segmente ljudske prirode, nećemo postati ni pametniji ni tolerantniji. Ako je sve razumljivo, onda sve može biti i dozvoljeno. A u društvu koje ne uspijeva reći jedno odlučno i nepokolebljivo “ne”, samo je pitanje vremena kada će otkriti da nema više šta braniti.