Pobjeda Demokrata za Bosnu i Hercegovinu je prilika, i ništa više 

Historijski trijumf Demokratske stranke na američkim izborima na polovini mandata 2026. jednako je američki politički zemljotres koliko i mogući globalni pokazatelj. Isti val bijesa protiv vlasti koji je 2024. iznio niz antiestablišment kandidata sada se, dvije godine kasnije, počeo okretati u suprotnom smjeru: u Mađarskoj, Srbiji, Izraelu, Brazilu, a sada i u Sjedinjenim Državama, birači su se uglavnom opredijelili za umjerenost umjesto radikalizma. A na nivou pojedinačnih pitanja, troškovi života i vladavina prava bili su u prvom planu na svakom od tih izbora, mada je svaki, naravno, imao vlastiti lokalni izraz. 

This article is also available in English.

Pa ipak, uprkos težini svakog od tih rezultata i izbacivanju najmanje dva kvaziautokratska režima, prosječna razlika između pobjedničke i poražene strane na svakom od tih izbora bila je manja od deset postotnih poena, a u mnogim slučajevima manja od pet, ako se uzmu u obzir pojedinačne utrke za mjesta u zakonodavnim tijelima. Istina, demokrati su, čini se, pobijedili s najvećom razlikom u ukupnom broju glasova od Watergatea, nadmašivši republikance za oko 13 postotnih poena na nacionalnom nivou. 

Ali to je jedan izborni ciklus u pola stoljeća, i to onaj koji se uglavnom ticao administracije historijski nepopularnog predsjednika. Rezultat ne treba precjenjivati, a prema pričama o „prestrojavanju” (realignment) u američkoj politici valja ostati posebno sumnjičav. 

Drugim riječima, ono što Amerikanci zovu kolebljivim biračima (swing voters) – oni koji su spremni promijeniti mišljenje od jednog do drugog izbornog ciklusa – može značajno utjecati na ishode utrka. Oni mogu biti presudni i za izborne „valove”. Ali pomaci koji iz toga proizlaze obično su ipak umjereni. U najvažnijim utrkama u utorak pobjedničke razlike bile su, svakako, razmjerno tijesne. 

Ovo ne umanjuje značaj onoga što su demokrati postigli, kao što ne dovodi u pitanje ni značaj pobjeda Tise u Mađarskoj i Studentske liste u Srbiji. Riječ je o upozorenju protiv euforije i apelu na razum onih koji su vodili kampanju i pobijedili, dijelom, na obnovi demokratskog integriteta i vladavine prava. Na ciljevima koji bi trebali pokretati sve slobodne ljude. 

James Carville, demokratski strateg koji se smatra arhitektom pobjedničke predsjedničke kampanje Billa Clintona 1992, o kandidaturi bivšeg guvernera Arkansasa za Bijelu kuću izrekao je čuvenu rečenicu: „Ekonomija, glupane.” Drugim riječima, brige birača u osnovi su uske. U većini konsolidiranih demokratija, ako se birači osjećaju ekonomski sigurno, spremni su uzeti u obzir još nekoliko pitanja kao moguće relevantna za svoj glas, a sposobni kandidati, i s ljevice i s desnice, mogu ih u većoj ili manjoj mjeri oblikovati. 

Ako se, međutim, birači osjećaju ekonomski nesigurno, pa i beznadno, malo je ideoloških uvjerenja koja mogu spriječiti njihov obračun s onima koje smatraju odgovornima; po pravilu, s onima na vlasti. Otuda historijski rezultati demokrata u utorak u duboko konzervativnim državama poput Teksasa, Južne Karoline, Iowe, Kansasa i Mississippija. Ta dinamika ovaj put je radila protiv republikanaca. Godine 2024. jednako je oštro radila protiv demokrata. 

Ako se Demokratska stranka nada da će na ovom uspjehu graditi 2028, zadržavanjem kontrole nad Kongresom i izborom sljedećeg predsjednika, morat će ustrajati na sadašnjem kursu. Naime, staviti ekonomske interese srednje klase na prvo mjesto, a odbranu vladavine prava i ustavnog poretka uokviriti kroz tu prizmu. Ironično, stranka će zapravo morati preuzeti (pod vlastitim uvjetima) navodni program predsjednika Trumpa od 2016: „Amerika na prvom mjestu” i „isušiti močvaru”. 

Za one u Evropi koje brine opći smjer američke vanjske politike, i ovo je važno. Evropljani ne bi trebali pretpostavljati da će rezultati ovih izbora značiti automatsko resetiranje transatlantskih veza, čak ni ako demokrat 2028. osvoji Bijelu kuću. Obnova bilo kakvog privida starog atlantskog poretka zahtijevat će od Evropljana da zvaničnicima u Washingtonu i američkim biračima uvjerljivo dokažu da će im sniženje carina i obnova slobodne trgovine koristiti. 

Evropljani također moraju ostati posvećeni tome da sami brinu o vlastitim sigurnosnim potrebama. Era prepuštanja nacionalne odbrane Sjedinjenim Državama je gotova, dvostranačkim konsenzusom. Možda još postoje dijelovi američkog političkog establišmenta koji bi rado vidjeli vojno nejaku Evropu, ali njihov preostali utjecaj je zanemariv. Američki birači – najvažniji faktor u politici te zemlje – postali su krajnje oprezni prema njenim prekomorskim obavezama. Evropski donosioci odluka moraju postupati u skladu s tim. 

Za one na Zapadnom Balkanu, a možda prije svega za Bosnu i Hercegovinu, koja se našla u središtu regionalnih zaokreta Trumpove administracije, ovi izbori su prilika. Ali ništa više od toga. 

Za Sarajevo, prvorazredni prioritet mora biti vraćanje američkih sankcija Miloradu Dodiku i režimu SNSD-a u Banjoj Luci. Iako nije nemoguće da budu vraćene još za Trumpovog mandata na izmaku, kudikamo je vjerovatnije da će odluka pasti na sljedećeg predsjednika. U svakom slučaju, svaka nada u vraćanje sankcija zahtijevat će stalan angažman u Kongresu, i među demokratima i među republikancima, i detaljno objašnjavanje zašto je prije svega u američkom interesu da ponovo uvede sankcije Dodiku, da se iznova obaveže na integritet Dejtonskog mirovnog sporazuma i da, mimo toga, radi na suštinskoj političkoj reformi u zemlji. To znači da Sarajevo mora i samo imati jasnu viziju tih ciljeva; viziju koju, idealno, dijele i vlast i opozicija. 

Amerikanci su napravili svoj izbor. Birat će i dalje, a Republikanska stranka će, prije ili kasnije, dobiti novu priliku za većinu u Kongresu i novog predstavnika u Bijeloj kući. Kao i demokrati. Ono što će, međutim, ostati nepromijenjeno jeste primat vlastite američke dobrobiti. To odlučuje izbore u Sjedinjenim Državama – kao i svugdje drugdje. Oni koji žele imati koristi od američkog prijateljstva moraju doći s ponudama u rukama, ne sa zahtjevima.