Treba li Bošnjacima jak vođa kao Vučić?

Prije pet godina, jedan ugledni sarajevski profesor, ali i ozbiljan autor, kazao je da Aleksandar Vučić gradi jednu moćnu Srbiju, a zatim je poentirao: “Daj Bože da mi imamo jednog takvog autokratskog harizmatičnog lidera koji daje golove.” 

Navedenu ocjenu isti autor je propratio ocjenom da je bošnjačka politika propala, da se nalazi u fazi fragmentacije, da se mrvi, itd. Time je ujedno objasnio svoju čežnju za harizmatskim liderom. I ne samo svoju. (Zato mu i ne navodim ime.)

Mnogi Bošnjaci već godinama tiho pate zbog toga što i mi, već godinama, nemamo jakog vođu i strogo hijerarhizovan, “vojnički” sistem. Naravno, simbol takvog vođe, u bošnjačkim očima, nije Vučić, već Recep T. Erdogan. 

I prirodno je da, suočeni sa pretjeranom iscjepkanošću političke volje, ljudi čeznu za liderom, čeznu za koncentracijom vlasti u jednoj stranci, čak u jednoj ličnosti, u lideru. Nije to neka naša zabluda, već prirodna težnja u situaciji, kada vladaju sedmočlane, osmočlane koalicije, kada Ramo Isak sa nekoliko hiljada glasova dobije mogućnost da postane ministar policije.

Ništa bolje ne ilustruje tu situaciju, nego Sabina Ćudić kad nedavno objašnjava da je njena politička organizacija imala samo mali komad vlasti… A u isto vrijeme čelnik SDP-a Nermin Nikšić skida odgovornost sa sebe, ističući da Trojka nije bila jedna stranka, već koalicija koja je, uz to, morala koalirati sa HDZ-om i SNSD-om, itd. Kad se sve oduzme i sabere, “niko nije kriv”, “teško je upravljati u ovakvom sistemu”, itd.

Prirodno je da se mnogim građanima, a ne samo onom profesoru s početka, smuči život, kada slušamo sve navedeno. Donekle je zaista prirodno da utonemo u želju da i mi konačno imamo nekog u koga ćemo uprijeti prstom, ko nam neće moći kazati da su mu ruke svezane, jer je samo dio Trojke, Osmorke ili Četrnaestorke.

Rodonačelnik moderne teorije suvereniteta Jean Bodin je došao do teze o izvornoj nepodijeljenosti suverenita, reagujući na situaciju u Francuskoj u svom dobu, koja je bila u znaku iscjepkane vlasti, koja je iz ruku kralja bila prešla u ruke mnoštva lokalnih feudalaca i crkvenih krugova.

Bolji poznavaoci političke teorije poznaju knjigu Clintona Rossitera Ustavna diktatura: Krizne vlade u modernim demokratijama. Autor ove studije, objavljene sada već davne 1948, dokazuje da su se čak i liberalne demokratije, poput SAD-a, Velike Britanije i Francuske, u kriznim vremenima, najčešće vremenima svjetskih ratova, preobražavale u diktatorske sisteme. 

U novije doba, takvim preobrazbama liberalnih demokratija u (gotovo pa) diktatorske sisteme svjedočili smo za vrijeme pandemije COVID-19 i u prvim godinama nakon 11. septembra. 

Svakom društvu, u određenim uslovima, treba koncentracija vlasti. Demokratska društva se ne razlikuju od nedemokratskih po tome što nikada ne pribjegavaju diktaturi, već po tome što koncentraciju vlasti smatraju privremenim stanjem i sredstvom, dok nedemokratska društva koncentraciju vlasti smatraju ciljem, odnosno željenim stalnim stanjem.

Tako je, recimo, u vrijeme Rimske republike, diktatura bila, po definiciji, vremenski ograničena. Vladaocima su davane gotovo neograničene ovlasti na šest mjeseci da uvedu red u državi zahvaćenoj neredom. Preuzimanje neograničene vlasti na neodređeno vrijeme se, zbog tog, nije smatralo diktaturom, već tiranijom. 

Pa ako stanje u Bosni i Hercegovini ili, preciznije, u bošnjačkom političkom spektru takvo da čini donekle razumljivom čežnju za koncentracijom vlasti, treba imati na umu da to ne može biti željeno stalno stanje, da to ne može biti statično stanje u kojem su stvari privedene kraju.

I ništa nam bolje ne demonstrira to od sudbine Aleksandra Vučića i srbijanskog društva. 

Četrnaestogodišnja strahovlada donijela je određene benefite Srbiji, naročito na vanjskopolitičkom planu, ali je, u konačnici, napravila i od srbijanskog društva i od samog Vučića taoca. 

Prevelika koncentracija vlasti u rukama jednog čovjeka i njegove stranke, dovela je do toga da ogromni segmenti srbijanske populacije, a na kraju i politička većina (2,2 miliona glasača) više ne smatraju institucije Srbije svojima. Zato je glavni zahtjev studentskog pokreta bio za oslobađanjem institucija.  

U isto vrijeme, sam Vučić je postao talac vlastitog straha da ostane bez vlasti, pa je, kako se sve više suočavao s kritikama, sve više povećavao pritisak na neistomišljenike. Čak i ozbiljni ljudi su govorili da je građanski rat u Srbiji moguć.

Prije pet godina, nije bilo posve besmisleno u Sarajevu, izreći ovo o Vučiću: “Daj Bože da mi imamo jednog takvog autokratskog harizmatičnog lidera koji daje golove.” Danas bi svako ko bi kazao isto, s dobrim razlogom, bio ismijan. 

A sve bi drugačije bilo da je Vučić, nakon prve četiri ili, recimo, osam godina vlasti, poražen na izborima. Zamislimo da je 2020. godine postao opozicija i da je neka druga struktura vladala do danas, kada bi glasači možda ponovo izabrali njega i SNS da budu vlast, ili nekog trećeg. Srbija bi u tom slučaju bila demokratsko društvo. 

Da su se tako stvari razvijale, ni ocjena onog profesora s početka danas ne bi zvučala besmisleno. Ali, Vučić nije otišao na vrijeme s vlasti i Srbija je bila došla tu gdje je došla - pred dezintegraciju. Ni svi kineski projektili i izraelski dronovi nisu mogli takvu Srbiju odbraniti od sebe same. Samo su je izbori mogli spasiti.

To znači da ima smisla željeti koncentrisati vlast, samo ako je ona privremena, vremenski vrlo ograničena. Da je profesor s početka kazao da je nama potreban Vučić, ali na dvije-tri ili pet godina, 2021. godine to bi imalo smisla. Prirodno je htjeti nekog u koga ćemo uprijeti prstom, ko će izgraditi autoputeve, nabaviti oružja našim Oružanim snagama, itd.

Ali željeti, recimo, da takav autokrata vlada 14 godine ili, ne daj Bože bez vremenskog ograničenja, bila bi prava želja za samouništenjem.

Po istoj logici, apsurdno je željeti da se kod nas pojavi studentski pokret kao u Srbiji. Taj pokret je bio specifičan odgovor na specifične potrebe srbijanskog društva u protekle dvije godine. Možda bi takav pokret imao smisla u Republici Srpskoj, gdje je vlast također već dugo koncentrisana u jednom lideru i jednoj partiji. Isto važi i za krajeve BiH gdje pretežno žive Hrvati. 

Ali čeznuti za studentskim pokretom na bošnjačkoj političkoj sceni, gdje su se za vrijeme Vučićeve ere promijenile četiri garniture vlasti (Lagumdžijin SDP, pa SDA, pa Trojka, pa sad ponovo SDA) posve je bizarno. To je samo naličje iste one želje izražene rečenicom: “Daj Bože da mi imamo Vučiać (pa da ga rušimo).” To je možda čak i izraz jedne identitetske srođenosti sa Srbijom.

Ako hoćemo da razumijemo našu situaciju, ne trebamo se zagledati u Srbiju, jer mi nismo Srbija. Mi smo Bosna. I našoj bošnjačkoj i, šire, probosanskoj politici trenutno treba koncentracija vlasti. Jer, nama je još uvijek ministar policije Ramo Isak, bošnjački član Predsjedništva predstavlja 14 stranaka odluke u Vijeću ministara donose tri stranke, u federalnoj vladi šest stranaka, i još uvijek se ne zna ko pije, a ko plaća. Teško bi tu bilo shvatiti koga uopće rušiti. Vidjelo se to u februaru ove godine, kada su mladi bili na ulicama Sarajeva i sve je završilo (fiktivnom) ostavkom premijera Kantona Sarajevo, kojeg niko ni dotad nije držao premijerom.

Nama je sada potrebna koncentracija vlasti, u određenoj mjeri. A ta bi se mjera prevršila da, recimo, imamo 8 ili više godina samo jednu jaku bošnjačku stranku (npr. SDA), koja bi kontrolisala sve najvažnije pozicije (bošnjačkog člana Predsjedništva, predsjedavajućeg Vijeća ministara, federalnog premijera, itd.). Takvu vlast bi, nakon jednog ili najviše dva mandata, trebalo smijeniti na izborima ili protestima. Jer bismo u protivnom bili neslobodno (i neodrživo) društvo, kakvo je donedavno bla Srbija i kakvo je danas Republika Srpska. 

Sve dok nismo u takvoj situaciji, želja za dekoncentracijom je želja za jednom drugom vrstom političkog samouništenja. Nama je potrebna vlast, ograničena u dovoljnoj, a ne u prevelikoj mjeri, koju možemo držati odgovornom, pa i krivom kada treba.