Vrijedni premijer Nikšić i bahati narod

Čak i djeca razumiju da današnjih 10 maraka označava manju kupovnu moć nego nekadašnjih pet maraka. Taj paradoksalni učinak inflacije više nikog ne zbunjuje. Ali političari se prave ludi, pa veći broj novčanica u džepovima radnika uporno predstavljaju kao znak rast kupovne moći. 

Predsjednik SDP-a i federalni premijer Nermin Nikšić je, uoči izbora, stalno govorio o tome kako je povećao minimalac. Ali nije govorio o inflaciji i rastu cijena. Nije govorio o tome da današnjih 1.000 maraka ima manju vrijednost nego nekadašnjih 500. I, naravno, izgubio je izbore. Nije uvjerio građane da im je povećao kupovnu moć, jer je nije povećao. 

I ljudi se, u tom pogledu, nisu mogli prevariti. Možda većina građana ne razumije šta se tačno zbiva u Ukrajini, kako se formira Vijeće ministara, itd. Ali svako je najbolji ekspert u pogledu vlastite kupovne moći. 

Ljudi mogu ne znati šta se zbiva u gradu, državi ili svijetu, ali vrlo dobro znaju da li im je porasla kupovna moć. Jer to neposredno osjećaju. I jer nas to svakodnevno zaokuplja. Politikom se možemo i ne baviti, ali vlastitom egzistencijom, pa i kupovnom moći - moramo.

Ako nam se smanji kupovna moć, postajemo manje samostalni, moramo se osloniti na druge, pozajmljivati, primati pomoć ili smanjiti potrošnju, uskraćujući sebi zadovoljavanje potreba u ranijoj mjeri. Sve nas to stavlja pod pritisak, koji se manifestuje većom ranjivošću i agresivnošću, najprije prema vlastima, koje nose najveću odgovornost za stanje u društvu.

Zato je nevjerovatna izjava Nermina Nikšića, u intervjuu za Face TV, da je SDP prošao slabo na izborima zato što - dobro naćulite uši sada - ljude Bosni i Hercegovini ne interesuju ekonomske teme.

“Sad govoriš o ekonomskim temama”, veli Nikšić Senadu Hadžifejzoviću i dodaje: “Ljudi su, na izborima, pokazali da ih ne interesuju ekonomske teme. Ne interesuje ih minimalna plata, penzije…”

Dakle, premijer je uvjeren da se građani, pa čak ni radnici, kad glasaju, ne vode onim što bi im trebalo biti najvažnije - vlastitom kupovnom moći.

Prvom čovjeku bh. ljevice nije ni na pamet palo da ljude možda interesuju ekonomske teme, ali da su možda nezadovoljni, frustrirani, čak i ljuti, jer im je pala realna kupovna moć, uprkos nominalnom rastu minimalca.

Pitajući se kako je mogao ostvariti bolje rezultate na izborima, premijer Nikšić hvali sebe i grdi narod ovim riječima: “Umjesto da radim na minimalnoj plati, na penziji, na invalidninama, na neradnoj nedjelji, na fiskalizaciji, na boračkom dodatku, najbolje da sam pričao: ‘Ne da HDZ, ne da HDZ, ne može…’ Super meni, super Draganu Čoviću, a šta ima narod od toga? Nema ništa. Meni je cilj bio da radim.”

Dakle, vrijedni premijer Nikšić je naporno radio, brinuo se o narodu, a onda taj nezahvalni, bahati narod na izborima nije podržao njegovu partiju. Umjesto marljivog predsjednika SDP-a, podršku na izborima su dobili političari koji su najavili da će smanjiti kupovnu moć, smanjujući iznos minimalne plate. 

To je, dakle, neurotska fikcija, u kojoj živi vođa naših socijaldemokrata: narod, pa čak ni radnička klasa ne želi sebi dobro i zato nije glasala, u dovoljnoj mjeri, za Nermina Nikšića.

I šta nam ostaje nego da se složimo s ovim teško oboljelim vođom SDP-a. Šta reći, nego da je taj narod zaista odvratan i da, kad već nije znao da prepoznat vlastite interese, zaslužuje da bude izrabljivan.

To je logika, po kojoj je ljevica, vodeći se strastvenim samodopaništvom, dolazila do antidemokratskih zaključaka koji su odudarali od izvorne socijalističke ljubavi prema narodu.

Po mišljenju najutjecajnijih mislilaca antidemokratske ljevice (npr. klasika marksizma), narod i, još konkretnije, radnička klasa jednostavno nije u stanju prepoznati vlastite interese. Zato Komunistička partija ne treba da traži vlast putem izbora, već je treba preuzeti državnim udarom, kako bi je onda koristila za dobro naroda.

U takvoj koncepciji, narod je poput malodobnog djeteta, koje nije u stanju da brine o sebi, već mu je potreban skrbnik. Kako su kritičari marksističke teorije odavno ustvrdili, ovo učenje u znaku je nerazrješivog proturječja. 

Lijevi revolucionari, s jedne strane, imaju vrlo negativno mišljenje o radničkoj klasi, smatraju je nesposobnom da prepozna vlastite interese i zato joj uskraćuju pravo da demokratski upravlja društvom. S druge strane, isti ti revolucionari u povećanju ekonomske, a to onda znači i političke moći radničke klase vide jedinu svrhu svog djelovanja, pa i same historije.

Kada to imamo u vidu, nije čudo što su komunistički režimi završili u inflacijama, gdje su radnici dobivali platu od po nekoliko milijardi, a nisu mogli s time pokriti ni osnovne životne troškove. Ne razumijevajući šta se desilo i bježeći od odgovornosti, komunisti su, baš kao i Nikšić danas, došli do zaključka da narod i radnička klasa ne žele sebi dobro. 

Nakon propasti komunizma, ljevica nije izgubila svoj smisao, ali je bilo jasno da mora preispitati svoje svjetonazore i, prije svega, demokratizirati se, ne samo formalno, već i suštinski. To se, kako vidimo u Americi, zaista i desilo.

U isto vrijeme, kada Nermin Nikšić, koji je inače (bivši) vlasnik niza kompanija i vrlo bogat čovjek, govori da glasače u Bosni i Hercegovini ne interesuju ekonomske teme, u Americi je u toku predizborna kampanja za Kongres. 

Nakon što je demokratski socijalista Zohran Mamdani izabran za gradonačelnika New Yorka, očekuje se da će rekordan broj kandidata ljevice biti izabran u najviše zakonodavno tijelo u SAD-u. Kao i Mamdani, socijalisti koji će ući u Kongres govore gotovo isključivo o ekonomskim pitanjima - cijenama osnovnih životnih troškova, prije svega. (Uzgred budi kazano, Mamdani je musliman, čime se ponosi, ali je ujedno i socijalista, ljevičar, što bi zbunilo većinu naših lijevih mislilaca, koji su još uvijek na 11 teza o Feuerbachu.)

Dakle, za razliku od zapadne ljevice, koja precizno detektuje socio-ekonomske interese naroda, i onda na osnovu toga ostvaruje pobjede, te osvaja vlast čak i u samom srcu zapadnog kapitalizma, New Yorku, bosanskohercegovačka ljevica je, nakon četiri godine vladavine, došla do zaključka da ljude ne interesuju ekonomske teme.

Naša ljevica nema ni minimalne kritičke autorefleksije, koja bi je dovela do pomisli da povećanje minimalca nije dovelo do povećanja realne kupovne moći. Zaglavila je u narcisoidnom zaključku da je, kao vlast, sve dobro radila, ali eto nezahvalni, bahati narod to nije prepoznao. Pred našom ljevicom, koja je u takvom mentalnom stanju, samo su dva izbora: ili da priprema ponovo nasilno preuzimanje vlasti, ili da se urazumi i prihvati kako njene ekonomske politike nisu dovele do realnog povećanja kupovne moći.