Srbija i Bosna i Hercegovina poslije Vučića: Još je prerano, ali 9. januar nije daleko

Upitao je, prema svjetskoj legendi, Richard Nixon, ili Henry Kissinger, kineskog premijera Džoua Enlaja (Zhou Enlai), 1972, šta misli o posljedicama i naslijeđu Francuske buržoaske revolucije iz 1789. „Još je prerano reći“, kazao je Kinez.

Prema jednom tumačenju, posrijedi je bila obična prevodilačka greška ili nesporazum: Kinez je mislio da ga Amerikanac pita za posljedice francuskih protesta iz 1968.

Prema drugom, manje vjerovatnom ali mnogima dražem tumačenju: Kinez je mudro sugerirao da posljedice velikih historijskih mijena traju dugo. Slično razmišljaju i neki historičari i drugi društvenjaci. Francuski sociolog Pierre Bourdieu, naprimjer, voli kazati da su se stvari davno zbile i da samo živimo posljedice.

U komšijskoj nam Srbiji, gdje je sinoć, nakon četrnaest godina, pao režim postmodernog despota Aleksandra Vučića, stvari su se zbile davno. Prije dvjestotinjak godina, uz ustanke, ili prije stotinjak, ubistvom kralja, pa stvaranjem Jugoslavije... Možemo ići naprijed ili nazad u povijesti. Možemo i bosansku savremenu političku zbilju pratiti natraške do Drugog svjetskog rata, Aneksije, austrougarske okupacije, Pokreta za autonomiju itd.

Pouzdano tek smijemo reći da je naprosto prerano ocjenjivati pobjedu šarene i pojmovno neodredive Studentske liste, koja je iz omladinske pobune prerasla u moćan politički pokret.

Svakako, pouzdano smijemo reći i da će se Srbija, naš dvostruko veći komšija, država s kojom dijelimo krvavu granicu i krvaviju historiju, u narednih nekoliko godina morati baviti sobom. Prije svega, čekaju je do kraja godine i predsjednički izbori. Formiranje vlasti, unutrašnja previranja u heterogenom političkom bloku, preuzimanje i preotimanje institucija i poluga moći od režima koji je agresivno poklopio ne samo političko nego i šire društveno polje Srbije.

Iz Sarajeva gledajući, uvijek je dobro kad se Srbija bavi sobom. Jer tada ima manje energije i vremena baviti se nama. Lijepo bi bilo da je drugačije i da se tako ne mora reći, ali Srbija se bavi Bosnom i Hercegovinom otkako postoji u svom modernom državnom obliku.

U dejtonskim okolnostima Srbija u Bosni i Hercegovini ima poluautonoman entitet, čije povlastice, ovlasti i položaj suštinski nisu propitivali ni u Sarajevu voljene demokrate i reformisti poput Zorana Đinđića i Borisa Tadića. Bilo je tu deklaracija i lijepih izjava, ali niko nije doveo u pitanje položaj RS-a niti strateški stav bosanskih Srba da otežavaju jačanje državnih institucija u BiH.

Ali između potonje dvojice i Aleksandra Vučića ipak je bilo razlike. Neupitna javna podrška Miloradu Dodiku u svakom njegovom destruktivnom poduhvatu separatističkog naboja, zaobilaženje Sarajeva kao političke i državne instance, sistemsko negiranje genocida i slavljenje zločinaca ipak jesu dominantna obilježja Vučićevog odnosa prema Bosni i Hercegovini.

U pravu je kolega Jasmin Mujanović: cijela regija, a Sarajevo prvenstveno, treba ublažiti očekivanja.

Stoga i ovu neugodnu istinu treba odmah reći: teško da će ijedan srbijanski i srpski politički akter koji teži biti na vlasti u postojećim regionalnim i međunarodnim okolnostima, u doglednoj budućnosti, priznati genocid u Srebrenici. Negiranje genocida i negiranje učešća Srbije u agresiji naprosto su ugrađeni u srpsku nacionalnu politiku.

Dakako, pitanje je i šta Bošnjacima, u ovim novim svjetskim okolnostima, kada se genocid sve otvorenije politički toleriše, donosi eventualna promjena stava iz Srbije. Ali to pitanje, to očekivanje, još uvijek je na stolu na zapadnoj obali Drine.

Možda je donekle racionalno očekivati da nova Srbija, predvođena ko zna kim iz šarenila Studentske liste, sistemski ne veliča ratne zločine. To bi, recimo, bio lijep signal koji bi potakao drugačija raspoloženja i u Sarajevu i Beogradu.

Milorad Dodik sinoć je bio uz Aleksandra Vučića dok je ovaj, neočekivano, naprosto priznao poraz. Ali Dodik je bio uz svakog dosadašnjeg srbijanskog lidera. A i protiv njih, zavisno od okolnosti i položaja.

Zahvaljujući ustavnom uređenju, unutrašnjoj homogenizaciji bosanskih Srba, politički i identitetski opterećenih genocidom, ali i svom političkom umijeću – Milorad Dodik trenutno je najozbiljniji srpski političar na Balkanu.

Hoće li se on prilagođavati Studentima, ili možda oni njemu, kao čovjeku koji ima direktan pristup Kremlju, a ne stoji loše ni u Washingtonu – pratit ćemo narednih mjeseci i godina.

Prva važna stanica na tom osmatranju bit će 9. januar 2027. godine, kada ćemo vidjeti hoće li nova vlast, odnosno izborni pobjednici, poslati nekog izaslanika na proslavu neustavnog Dana RS-a. Tek tada izjavu jednog od čelnih ljudi pokreta, Ilije Srdanovića, o „međudržavnim“ odnosima u regiji – što se može čitati kao otklon od bliskosti s režimom u Banjoj Luci – možemo shvatiti ozbiljno.

Taj 9. januar nije daleko, niti na njemu treba donositi velike zaključke, ali ga treba registrirati kao bitan signal promjene.