Demokratski zemljotres u Srbiji primjer je za cijelu regiju

Rezultati parlamentarnih izbora u Srbiji politički su potres za Zapadni Balkan. Malo je iskusnih posmatrača vjerovalo da Studentska lista može pobijediti režim Aleksandra Vučića i njegove SNS, koja je zemljom vladala gotovo četrnaest godina. Još manje ih je, ako ih je uopće bilo, vjerovalo da će Vučić tako spremno priznati poraz.

This article is available in English

A upravo se to dogodilo.

Kad se euforija na srbijanskim ulicama stiša, težak posao vladanja pripast će novoizabranoj vladi Studentske liste. Prema preliminarnim rezultatima, Studentska lista će, prema dosad prebrojanim glasovima, imati udobnu vladajuću većinu u Narodnoj skupštini, sa 135 do 140 poslanika. Vučićeva SNS ostat će jaka manjina, s više od stotinu poslanika. Vjerovatno će otežavati rad nove vlade na svakom koraku, osobito uoči predsjedničkih izbora u decembru.

Dok se Srbija privikava na novu stvarnost, za region su važna dva zaključka.

Prvi je često ponavljan, ali je ujedno neosporna istina: promjena zahtijeva učešće. Građani koji ne učestvuju u demokratskom procesu, ni na javnom trgu kroz protest i angažiranu raspravu, ni na biračkom mjestu, neće postići ništa. Nedjelovanje nije opcija. Bojkoti izbornog procesa osuđeni su na neuspjeh, što je i sama Srbija iskusila 2020. godine. Svaka društvena promjena traži, prije svega, da se javnost mobilizira i zahtijeva je, a zatim da ustraje dok se ona ne provede.

Postojao je niz razloga zbog kojih srbijanska javnost nije smjela vjerovati da je moguće mobilizirati se protiv režima SNS-a. Vučić je kontrolirao medije, izbornu komisiju, policiju i širi sigurnosni aparat, kao i oligarhe. Mogao je računati i na (doduše skromnu) demografsku podršku separatističkog režima u Banjoj Luci.

Vučić i SNS nisu smjeli izgubiti, baš kao ni Orbán sa svojim Fideszom. Ipak, obojica jesu. Zašto?

Zato što je izlaznost u Srbiji iznosila oko 70 posto, a u Mađarskoj gotovo 80. Tako visoko učešće gotovo je nemoguće poništiti, čak i najsofisticiranijim izbornim inžinjeringom. Glasova protiv oba režima bilo je previše da bi njihovi aparatčici mogli preuzeti kontrolu nad rezultatom. Pokušali su, ali nisu mogli savladati ogromnu snagu demokratski mobiliziranih masa.

Na nedavnim općim izborima u Bosni i Hercegovini, za usporedbu, službena izlaznost bila je ispod 45 posto. A ko je pobijedio? Dva najjasnija pobjednika, SNSD i HDZ BiH, dominiraju politikom u zemlji više od 20 godina. Dominirat će njome i najmanje naredne četiri. Drugim riječima, velika većina bosanskohercegovačke javnosti nije učestvovala u demokratskom procesu, pa je postojeći establišment profitirao. Čak i ako prihvatimo da je stvarna izlaznost nešto viša od službene, jer je opće poznato da su birački spiskovi nerealno napuhani, ta razlika ništa ne mijenja. Bosanskohercegovačka javnost je, ukratko, iznevjerila sama sebe.

Druga važna posljedica srbijanskih izbora tiče se političke situacije u regionu. Susjedne prijestolnice tražit će rane signale od nove vlade u Beogradu da bi procijenile njenu vanjsku politiku. Hoće li biti novog pristupa prema Kosovu? Šta je s odnosom prema separatističkom režimu u manjem bosanskohercegovačkom entitetu? I šta s pokušajima iz Vučićeve ere da se Crna Gora politički, ako ne i otvoreno, rekolonizira? Pitanja su važna, ali Podgorica, Priština i Sarajevo moraju ublažiti očekivanja.

Studentska lista je heterogena koalicija. Ne treba očekivati zaokret od 180 stepeni u vanjskopolitičkim stavovima Beograda od pokreta koji je premostio neke od najekstremnijih elemenata srpske desnice i njenog proevropskog centra, ili šta god predstavlja srbijansku ljevicu. (Ultra)nacionalistička desnica, i dijelovi koji su sada uz Studentsku listu i oni koji će ostati uz SNS, ostat će važan faktor u politici zemlje. Neposredne, radikalne promjene opće međunarodne orijentacije Beograda malo su vjerovatne, ne najmanje zato što to nije program s kojim je Studentska lista izašla na izbore.

Ipak, ovo je prilika, a politika je, osobito na Balkanu, igra milimetara. Gotovo svaka država u regionu ima opravdane zamjerke prema Srbiji i s pravom zadržava rezervu prema novom poretku. No regionalne prijestolnice ipak bi trebale dati novoj vladi priliku da se dokaže. Prihvatimo već sada i da će zvanična retorika iz Beograda vjerovatno biti ideološki šarolika, osobito u prvih nekoliko mjeseci, kao što je bila tokom studentskih protesta.

Ali postoji stvarna šansa za tihi, neupadljiv napredak. Za Sarajevo bi čak i blago zahlađenje odnosa između Dodika i Beograda moglo biti dovoljna prilika za stabilizaciju političke situacije u Bosni i Hercegovini. Za Prištinu priznanje suvereniteta Kosova nije nužno ako nova srbijanska vlada jednostavno prestane opstruirati integraciju kosovskih Srba u institucionalni poredak te zemlje. A Podgorica bi vjerovatno bila najsretnija sa Srbijom koja će potpuno zaboraviti da ona postoji.

Srbijanski narod je donio veliku odluku. Cijeli region bi imao koristi od demokratske, umjerene Srbije. Rezultat u nedjelju može, ali i ne mora, biti njen početak. Dajmo Srbijancima barem priliku da dovrše ono što su započeli. A u međuvremenu zapitajmo se šta je potrebno da se u drugim dijelovima Zapadnog Balkana stvori nešto makar približno slično masovnim demokratskim pokretima.