Treba li se SDA svetiti Trojki?

Na konferenciji za štampu, održanoj u Holiday Innu 27. marta 1990, dva mjeseca prije osnivačke skupštine SDA, Alija Izetbegović je najprije pročitao Saopćenje četrdeseterice osnivača, a zatim je odgovarao na pitanja novinara.

Prvi se javio dopisnik beogradske Borbe, pitavši: “Gospodine Izetbegoviću, ako dođete na vlast, da li ćete se revanširati onima koji su Vas poslali u zatvor?”

Izetbegović je, kako bilježi u Sjećanjima, odgovorio da revanša neće biti, te da je to rečeno i u osnivačkom saopćenju SDA. “Bit će mnogo važnijih, životnih pitanja koja će trebati rješavati”, kazao je Izetbegović. 

Čim je to kazao, veli, ustao je jedan od osnivača SDA i osuđenih u Sarajevskom procesu Džemaludin Latić, koji je sjedio u publici. Obraćajući se svom (budućem) stranačkom šefu, Latić je kazao: “Gospodine Izetbegoviću, to je samo Vaše mišljenje, s kojim se ne mora složiti svaki osuđeni iz tog procesa. Što se mene tiče, tražit ću reviziju našeg procesa. Zahtijevat ću da se njegovi nalogdavci izvedu pred sud, što ne mora značiti da će otići u zatvor!”

Navedena scena bogata je politički bitnim značenjima.

Ne samo da nema ništa sporno u tome što Latić ne osjeća strah da javno iskaže drugačije mišljenje u odnosu na Predsjednika; štaviše, ima nečeg i poželjnog u tome. Recimo, u tom trenutku, nezamislivo je da neki pjesnik, koji je član Saveza komunista, tako izravno javno proturječi prvom čovjeku Partije. Izetbegović osjeća, čini se, čak i određene simpatije prema takvom nastupu Latića, pišući povodom te scene kako su se svi čudili pojavi jedne “političke snage koja ne pripada komunističkoj školi mišljenja”.

Zanimljivo je da SDA nije ni osnovana kako treba, a unutar vrha stranke je vidljivo snažno neslaganje oko bitnog pitanja. Odmah se pokazalo da nema konsenzusa čak ni oko sadržaja Saopćenja, koje se upravo u tom času predstavlja. Izetbegović u odgovoru novinaru kaže da neće biti revanšizma i “da to piše u upravo pročitanom Saopćenju”. A Latić replicira da je odbacivanje revanšizma samo lično mišljenje Izetbegovića, što znači da za njega, Džemaludina Latića, takvo nešto ne piše u tekstu Saopćenju.

Najbizarnije od svega je što, ako pažljivo čitamo, stav Izetbegovića nije nužno kontradiktoran stavu Latića. Prvi kaže da neće revanšizma, odnosno politike koja teži osveti, odmazdi, revanšu. A drugi kaže isto to, samo malo drugačije. Latić veli da će lično tražiti da nalogodavci Sarajevskog procesa budu izvedeni pred sud. Ali, kako pojašnjava, ne namjerava sam dijeliti pravdu, zloupotrebljavajući novostečenu vlast, već će zadovoljenje tražiti pred pravednim sudom, koji, kao takav, može i ne poslati u zatvor one koje on smatra krivim.

To što Latić traži onda nije neki revanšizam. Tako da on, uprkos vlastitom dojmu, i ne proturječi Izetbegoviću. Osim, ako nije, govoreći jedno, mislio na nešto drugo: možda je govorio da će tražiti da se nalogodavci Sarajevskog procesa izvedu pred sud koji nije pod kontrolom SDA, a potajno mislio suprotno - da će ih izvesti pred sudije koje će kontrolisati SDA pa i on lično. Teško je znati šta je čovjek mislio, pa se treba držati toga šta je rekao.

Ali čak i da su Latić i Izetbegović mislili isto, vidljivo je da kažnjavanje nalogodavaca Sarajevskog procesa, bili ono pravedno ili nepravedno, nije prioritet Izetbegovića, a jeste prioritet Latića. U tome je bitna razlika među njima.

U Sjećanjima, Izetbegović piše da je Tito 1979. lično ovlastio Branka Mikulića i Raifa Dizdarevića da se obračunaju sa “pokušajima oživljavanja kleronacionalizma i panislamizma u BiH”. Iz te klice, po Izetbegovićevom mišljenju, izrast će Sarajevski proces. Među neposredne nalogodavce tog svakako treba uvrstiti najmoćnijeg Muslimana u bosanskoj Partiji te 1983. godine, Hamdiju Pozderca, koji je, i sam postavši žrtva montiranog procesa, umro 1988, dakle prije dolaska SDA na vlast, pa ga žrtve Sarajevskog procesa nisu mogle krivično goniti.

Izetbegović piše da su ga, po dolasku na vlast, stalno pitali hoće li se svetiti komunistima. “Odgovarao sam”, veli, “da osvete neće biti. I nije je bilo. Svi akteri procesa, isljednici, tužioci i sudije nastavili su normalno živjeti i raditi svoj posao, neki su čak ostali na funkcijama. Kao političar sam im oprostio. Kao čovjek - nisam.”

Dakle, Izetbegović nije, poput dobrog hrišćanina, oprostio svojim progoniocima. Osjećao je prema njima isto što i Latić. Ali je znao da se, kao nosilac vlasti, ne smije prepustiti osjećajima, naročito ne mržnji. Državni interes je morao biti iznad ličnih strasti. I baš onako kako je najavio dopisniku Borbe: pokazalo se da Bosna i Hercegovina, pa i SDA, ima mnogo važnijih, životnih pitanja koja treba rješavati.

Neko će reći - neka je Alija sto puta Alija, ali odmazda je propisana u islamu. Jeste, ali red je prvo razumjeti da pravo na odmazdu nije uvedeno zato da bismo se prepustili osvetoljubivosti, kao jednoj moćnoj strasti, već baš suprotno: da bismo tu strast obuzdali. 

Prije nego što je islam uveo srazmjernu krvnu osvetu (“Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan - za slobodna, i rob za roba, i žena - za ženu”), Arapi su bili skloni nesrazmjernoj osveti. Tako je jedno pleme, vršeći odmazdu za jednog ubijenog svog člana, ubijalo ne samo ubicu, već i mnoštvo članova plemena iz kojeg je poticao ubica. To je, na kraju, vodilo u začarani krug osvete i put ka međusobnom istrebljenju. 

I to nije samo problem predislamskih Arapa. Max Bergholz je u Nasilju kao generativnoj sili objasnio da je ista logika nesrazmjerne osvete proizvela masovno nasilje u Bosanskoj krajini u jesen 1941. Ustanička, srpska masa je, sveteći se za zločine ustaša, masovno ubijala nedužno bošnjačko stanovništvo.

Čak i savremene demokratske vlade nisu lišene te strasti za ubijanjem koju lakoumni pripisuju samo “neciviliziranim plemenima”, poput predislamskih Arapa ili naroda u BiH. Na ubistvo svog jednog državljanina, SAD po pravilu uzvraćaju ubijanjem desetina pripadnika naroda iz kojeg potječe ubica. Za oko hiljadu ubijenih 7. oktobra, Izrael, Sjedinjene Države i Njemačka su, vršeći odmazdu, izvršile genocid, ubivši 74 hiljade Palestinaca u Gazi i ranivši 175 hiljada. Nesrazmjerna osveta se čini kao jedan od najvažnijih izvora zla.

Islam je jedan od najmoćnijih doprinosa civilizacije da istinkte stavi pod kontrolu i tako zaustavi zlo. Vjera muslimana, za razliku od one hrišćanske, ne zahtijeva oprost, ali ga dopušta.  Alija sam kaže da nije oprostio, ali kao političar nije koristio moć da se sveti. Pri tome, stječe se dojam da je samim svojim kasnijim postojanjem, dolaskom na vlast i obezvlašćivanjem komunista, na najbolji način, izvršio retribuciju. 

Toliko ih je, naime, nadvladao da kadrovi SDP-a, kao politički nasljednici Komunističke partije, predvođeni aktuelnim bošnjačkim članom Predsjedništva BiH i danas redovno iskazuju poštovanje Izetbegoviću, dok, poređenja radi, SDA ne osjeća istu obavezu prema nalogodavcima Sarajevskog procesa. 

Nakon gotovo četiri mučne godine vladavine SDP-a, koja je bila u znaku montiranih procesa, došlo je do promjene vlasti. Neke među neposrednim i posrednim žrtvama tih procesa, ali i nezanemariv dio članstva SDA, smatra da se sada SDA treba svetiti Trojki. Sada ova formulacija da se “SDA treba svetiti Trojki” zvuči kao da se jedno pleme treba svetiti drugom. Gubi se iz vida da žrtve, pa i potencijalni izvršioci odmazde, mogu biti samo pojedinci.

Žrtve nisu obavezane da oproste, ali ako osjećaju snažnu osvetoljubivost treba ih držati daleko od vlasti. Jedno ne ide s drugim. Predsjednik ove države je, u najvažnijem periodu naše novije historije, ipak bio Alija, a ne Džemaludin Latić; pri čemu ne kažem da je drugi bezvrijedan kao čovjek, ali bi bio loš kao vladalac. 

Žrtve imaju pravo da se svete, kao privatni građani, u granicama zakona. Imaju pravo podnositi tužbe, tražiti pravdu, pisati knjige, iznositi oštre riječi na račun svojim progonilaca. Žrtve imaju pravo i da mrze (kako je Sud BiH pojasnio jednom advokatu, kada je svjedok, kojem je Vojska RS ubila oca, nazvao tu vojsku četnicima).

Ali biti vlast je nešto drugo od biti žrtva u potrazi za odmazdom. Ako je neko, u novoj vlasti, bio žrtva nepravde tokom protekle četiri godine, mora početi od toga da ima važnijih pitanja od toga. To zvuči donekle bezosjećajno, zato što i jeste. Alija je znao da je njegov stav bezosjećan spram Latića, pa mu zato nije ni replicirao. Ali se - i na to treba podsjećati - nije vodio njegovom željom za odmazdom.

Učinak nove vlasti neće se mjeriti po tome jesu li nalogodavci procesa Fadilu Novaliću poslani u zatvor, već po tome da li će biti spriječen finansijski slom Federacije, kojem nas je približila Vlada Nermina Nikšića. Ako SDA, uspije u tome, to će, sa stanovišta javnog interesa, biti najbolja osveta Nikšiću. Novu vlast u Kantonu Sarajevo, mjerit ćemo po tome ima li vode, je li grad čist, može li se disati zimi, itd, a ne po tome da li su čelnici NiP-a, kao nalogodavci montiranih procesa, u zatvoru. Ako stanje u gradu postane podnošljivije, to će biti jedina odmazda koja nama, građanima, treba.

Isto tako, “B” komponenta u predstojećem sazivu Vijeća ministara bit će dobra, ako suzbije pokušaje SNSD-a i HDZ-a da stave državu pod svoju vlast; ako SDA uspije u tome, to će ujedno biti najbolja odmazda penzioneru Michaelu Murphyju, koji sada, kao nalogodavci Sarajevskog procesa nakon izbora 1990, može samo posmatrati šta će se dalje događati, jer se, srećom, više ne pita.