Bošnjački političari kao posmatrači krize

U naratologiji razlikujemo više tipova pripovijedanja i pripovjedača. Jedan, u tradiciji najrašireniji, jeste sveznajući pripovjedač, koji je sam izvan zbivanja, ali uvijek zna šta njegovi likovi misle, šta su uradili i šta će tek učiniti. Postoji, recimo, i takozvani neutralni pripovjedač, koji događaje samo bilježi, bez komentara i intervencija, kao da se radi o oku kamere koja zna tek ono što je ispred nje.

Treći pak pripovjedač iz perspektive prvog lica jednine, kojeg zovemo ja-pripovjedač, sam sudjeluje u događajima i izvještava o njima. On može imati centralnu ulogu u opisanim događajima, ali se može nalaziti i na njihovom rubu s manjim i većim stepenom znanja. Ovaj rubni narator koji govori u prvom licu često je nesiguran, pa time i nepouzdan, jer nema neposredan uvid u postupke a pogotovo u motive glavnih likova, te događaje posmatra, bilježi kako ih vidi, i eventualno interpretira.

E, tu poziciju rubnog i nepouzdanog pripovjedača opet je zauzela bošnjačka i probosanska politika u trenutnim događanjima, čiji su središnji protagonisti Milorad Dodik i američka administracija.

Niko ne zna o čemu se zapravo ovdje radi, pripadnici vladajuće koalicije apodiktički, po ko zna koji put, otpisuju Dodika, te pritom zasluge za takav ishod pripisuju sebi. Predstavnici opozicije pak izražavaju skepsu ukazujući na to da bivši predsjednik RS-a nije izgubio stvarni utjecaj i poluge vlasti, i da bi njegova moć mogla čak i narasti, pritom podcrtavajući da u Dodikovoj zakulisnoj trgovini sa Amerikancima možda leži i opasnost da se njegova politika rehabilitira.

Mediji su također nesigurni i podijeljeni, špekulacija je bezbroj. Jedino što je očito jeste da događaj kojem svjedočimo proistječe iz neke vrste nagodbe; o tome nema nikakvog spora. No, o taktičkim detaljima i strateškom cilju i stvarnom smislu te nagodbe, ako takvi uopće postoje, ne znamo ništa.

I tu dolazimo do ključnog problema: sarajevska politika se nalazi na samoj margini događaja, jer se po ko zna koji put sama isključila iz zbivanja, te odlučila da u ovoj krizi uglavnom preuzme ulogu posmatrača i da pored pisanja krivičnih prijava i apelacija ustavnom sudu (čiju važnost svakako ne treba umanjivati), te određenih diplomatskih koraka, aktivnost odnosno, bolje rečeno, presudnu ulogu opet prepusti međunarodnoj zajednici, koja se ovdje opet javlja u vidu američkih posrednika.

U jednom trenutku, nekad u rano proljeće, možda je postojala i neka druga, vremenski ograničena mogućnost; činilo se da (pro)bosanski politički faktor odnosno one famozne „institucije“ imaju odriješene ruke da poduzmu neke odlučnije mjere i da, uz određene rizike, same riješe problem. To se nije dogodilo, i sasvim sigurno oni koji su se tada odlučili na pasivnost imaju dobre razloge za to, a neke od njih su iznosili u javnost. Da li su bili u pravu, pokazat će vrijeme. Zasad je jasno što je cijena te samomarginalizacije: neizvjesnost i neznanje o suštini procesa koji je u toku.

Umjesto da budu akteri događaja (sa svim rizicima koje to nosi), oni su sebe osudili na poziciju rubnog pripovjedača ograničenog pogleda i neobaveznog interpretatora dešavanja.

Uzgred budi rečeno, karakteristično je – i mimo ove posljednje krize – da se sarajevski političari u odnosu na Dodika uglavnom u medijskim nastupima faktički pojavljuju kao politički analitičari, koji ovako ili onako tumače njegove akcije, a ne kao subjekti koji mogu utjecati na zbivanja.

Kao utješno se može protumačiti i poneka naznaka da ni sam Dodik, iako u epicentru ove priče, ne zna kamo ona vodi. O tome govore nepripremljeni, nagli zaokreti, naročito onaj prekonoćni manevar o imenovanju Željke Cvijanović pa Ane Trišić-Babić za v.d. predsjednice entiteta.

Iako Dodik nikad nije pokazivao naročit obzir prema institucijama, način na koji je natjerao entitetsku skupštinu i druge institucije da prvo usvoje separatističke zakone i mjere, pa da ih ne sprovode, pa da ih naposlijetku u jednom pokajničkom činu simbolički ukinu, ipak doseže jedan nivo samoponižavanja koji se više nikako ne može opravdati taktikom, iako se pobočnici režima u Banjoj Luci uporno trude da to protumače kao mudar potez.

Podsjetimo, za kraj, i na jedan bizaran detalj iz prošlosti: Radovan Karadžić je pred Haaškim tribunalom tvrdio da je njegovo povlačenje s političke scene bilo kupljeno garancijom predstavnike američke vlade da on neće biti procesuiran. Nikada se nisu pojavili dokazi o takvoj nagodbi. Činjenice govore da se on, pod budnim okom srbijanskih službi, zaista uspješno „skrivao“ punih dvanaest godina. Ali je na kraju ipak uhapšen i osuđen.

Možda se Karadžićeva sudbina ovih dana i Dodiku mota po mislima.