Kako je ispraćen prvi predsjednik Predsjedništva Republike BiH

Danas je 23. godišnjica dženaze prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, osnivača i prvog predsjednika Stranke demokratske akcije Alije Izetbegovića.

Izetbegović je na Bolji svijet preselio 19. oktobra 2003. godine, a tri dana kasnije, 22. oktobra, ukopan je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu, po vlastitoj posljednjoj želji.

Dženaza, obavljena na Trgu Bosne i Hercegovine, ispred zgrada Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine, obavljena je uz najveće državne i vojne počasti. Na posljednjem ispraćaju prisustvovalo je gotovo 150.000 ljudi, što je najveći broj okupljenih na jednoj dženazi u historiji Sarajeva.

Povodom smrti i dženaze Alije Izetbegovića, premijer Federacije BiH Ahmed Hadžipašić proglasio je 22. oktobar danom žalosti u cijeloj Federaciji. Odluka je uslijedila nakon poziva bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Sulejmana Tihića, upućenog građanima i federalnim vlastima. Članovi Predsjedništva BiH se nisu uspjeli dogovoriti o proglašenju dana žalosti zbog, kako je Tihić naveo, protivljenja člana Predsjedništva Borislava Paravca.

O pripremama je za Anadolu Agency govorio rahmetli general Ismet Hadžić Mutevelija, koji je objasnio kakvu je ulogu u protokolu imala turska vojna delegacija.

„Ja sam tada bio u vojsci i imali smo tursku delegaciju koju smo odveli na Igman jer su htjeli da vide ratnu džamiju. Bili smo u finom ambijentu i dobio sam informaciju da je predsjednik preselio… Otišao sam u komandu i onda su mi rekli da ću dio vojnog protokola voditi sa timom protokola koji će raditi civilni dio vezano za dženazu. Postojao je dio koji nismo bili svjesni do tada. Nijedan akt, nijedan protokol nije predvidio kako će se, po kojim propisima, ukopavati predsjednik države koji je bio i vrhovni komandant“, pojasnio je general Hadžić.

Za civilni dio dženaze angažiran je reditelj Sulejman Kupusović, koji je osmislio ceremoniju. Vojnom dijelu pomogao je vojni ataše Turske, koji je predstavio turski protokol o ukopu visokih funkcionera.

„Onda smo u kasarni ‚Safet Zajko‘ morali praviti lafetu, morali smo uvježbavati ljude koji će ići uz lafetu. Vojni ataše Turske savjetovao je masu stvari koje smo koristili, koji su nam u proceduri dženaze jako pomogli. Mi smo bili svjesni da će se tog dana Bosna sliti u Sarajevo, ali nismo bili svjesni da će Allah dž.š. pustiti nebo da se otvori, da plače za predsjednikom Izetbegovićem. Sve to uradili smo koliko smo mogli da to liči na dženazu predsjednika Izetbegovića. I po funkciji i po ljudskosti i po vjeri i po svemu ostalom. Mislim da smo uspjeli. Da je dženaza bila dostojanstvena i mislim da je ona oslikavala i život i lik predsjednika Izetbegovića“, ispričao je general Hadžić.

Tijelo Alije Izetbegovića 22. oktobra 2003. godine rano ujutro prevezeno je iz pogrebnog društva „Bakije“ u zgradu Predsjedništva BiH, gdje je do 13.30 sati bilo izloženo u svečanom salonu. Prvu i zadnju počasnu stražu držali su tadašnji član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH Adnan Terzić, komandant Združene komande Vojske FBiH general-pukovnik Atif Dudaković i reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa-ef. Cerić.

Uz tabut su bili „Biseri“, pripadnici jedinice koja ga je čuvala tokom rata, aktivni i penzionirani generali te drugi oficiri Armije RBiH.

U 13.30 sati tabut s mejitom iznijet je iz zgrade Predsjedništva i stavljen na lafet, a kolona se uputila prema zgradi institucija BiH na Marijin Dvoru. Ispred lafeta išao je vojni orkestar, a iza njega oficiri noseći odličja koja je Izetbegović dobio u BiH i svijetu. Lafet su pratili sin Bakir Izetbegović s drugim članovima porodice, 12 oficira i šest vojnika u svečanim uniformama.

Dženaza je klanjana na Trgu BiH, ispred zgrade institucija BiH, a predvodio ju je reisul-ulema Mustafa-ef. Cerić

Prvi se od preminulog predsjednika oprostio visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown, čije su prve riječi bile: „Danas mi se čini da nekako i nebo nad BiH plače.“

Govorio je o njihovim susretima u ratu (augusta 1992. godine) i u miru, od kojih je posljednji bio dva dana prije Izetbegovićeve smrti. Između ta dva susreta, kazao je Ashdown, „desili su se burni događaji koji su obilježili život Alije Izetbegovića“.

„On je ostao uspravan, postao otac svoga naroda i ličnost koja je uradila više nego iko drugi da bi osigurala opstanak moderne države BiH“, kazao je on te dodao da Alija: „nije obična ličnost, da je rastao u vremenu dva rata, u svijetu koji je nosio ožiljke sukoba, što se odrazilo na njegovu ličnost i život. U životu je reagirao odlučno i principijelno. Kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, snagu je crpio iz islamskog naslijeđa i evropskog porijekla. I jedno i drugo ga je obogaćivalo i ni za jedno se nije izvinjavao“.

Ashdown je zaključio da je to „bio život hrabrosti odživljen do kraja“, zahvalio se Bogu na tom daru.

O životu, moralnom liku i djelu Alije Izetbegovića govorio je potom član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA Sulejman Tihić. Koji je ukratko rekapitulirao cijeli životni put predsjednika Izetbegovića, ukazao na njegove uspone i padove te dobra djela po kojima će se pamtiti, ali i na propuste kojih je neminovno bilo.

Reis Cerić predvodio je klanjanje dženaze i održao prigodnu besjedu, ukazujući kroz ajete i univerzalna načela islama na ciljeve kojima je Izetbegović kao čovjek i vjernik stremio.

Naglasio je da je „lik Alije Izetbegovića u karakteru njegove duše koja je znala i vjerovala da se jednom umire, ali dva puta živi u Božijoj istini i čovjekovoj sudbini“.

Nakon dženaze šest penzioniranih generala Armije BiH ponijelo je tijelo svog vrhovnog komandanta i predsjednika do vozila.

Mustafa Borović u listu „Ljiljan“ napisao je da je grad odzvanjao od tekbira, a kolona koja se kretala prema Šehidskom mezarju Kovači stalno se uvećavala.

„Do Kovača ona je narasla na nekoliko stotina hiljada okupljenih. Iza tabuta kretali su se predsjednikov sin Bakir, Sulejman Tihić, general Atif Dudaković, najuža rodbina i prijatelji, oficiri ARBiH… Bilo je tužno, a na poseban način i dostojanstveno posmatrati ta lica, ratnika, rodbine, političara, vojnika, policajaca, običnih građana… Svi oni su bili u mislima sa svojim predsjednikom. Do Sebilja na Baščaršiji dženaza se odvijala uz najviše državničke počasti, ali kada se krenulo uz ‚strme Kovače‘, ona je prerasla u klasičnu šehidsku dženazu. Tabut sa mejitom nošen je na rukama, iznad glava, a brigadir Fikret Prevljak, te generali Karavelić, Hadžić, Bahto i drugi, njegovi ratni i predratni saradnici. ‚Zelene beretke‘ i ostali istaknuti branioci grada i BiH, jedva su usmjeravali kolonu. Potom je na Kovačima, po svim islamskim uzusima obavljena dženaza preminulom predsjedniku Aliji Izetbegoviću, koji je za svog života osigurao vidno mjesto u bosanskoj i bošnjačkoj historiji. U mezar su ga spustili sin Bakir, te članovi porodice, Mirsad Berberović i Bakir Sadović“, napisao je Borović.

Spuštanje tijela u mezar popraćeno je paljbom počasnog stroja Vojske FBiH i topovskom paljbom.

Među posljednjima koji su ostali na Kovačima bili su porodica i prijatelji, među njima i tadašnji ambasador SAD-a u BiH Viktor Jakovič. General Ismet Hadžić, se u ranije citiranom razgovoru, prisjetio tog trenutka.

„Pružio sam ruku da ustane sa zidića na kojem je sjedio, a on kaže: ‚Oduzele su mi se noge.‘ Tako su naprosto ljudi reagovali“, naveo je Mutevelija.

U razgovoru za magazin „Start“ od 18. novembra 2003. godine, novinaru Ekremu Tinjaku, Emin Švrakić, ratni komandant Zelenih beretki, odgovarao je na pitanje o tekbirima koji su se tokom ceremonije najviše komentarisali.

„Tekbir je eho našega naroda. Negdje muzika prati sahranu. Baš sam prije nekoliko dana bio na jednoj pravoslavnoj sahrani koju je pratila muzika. Kod nas su to tekbiri, pogotovo kada se radi o velikanima. Sasvim je normalno da se koriste tekbiri. Što se tiče dženaze, ona je bila fantastična. Tu je bilo 300 hiljada ljudi koji su na onakvoj kiši došli i uveličali dženazu“, kazao je Švrakić.

Pojasnio je i ulogu Zelenih beretki u osiguranju dženaze:

„… Svi su htjeli dotaknuti rukom Alijin tabut. Zato je u jednom trenutku na Marijin Dvoru nastao jedan stampedo… Prije dženaze prisustvovali smo sastanku organizacionog odbora. I preuzeli smo na sebe odgovornost za obezbjeđenje od Baščaršije do Kovača. Tu je tabut rahmetli Alije skinut s lafeta. A mnogi ljudi su željeli da ga nose. To je bilo nemoguće… Zato, kada je u pratnji vojske došao lafet s tabutom, mi smo ga preuzeli. I tačno se znalo ko će to učiniti. Napravili smo kordon Zelenih beretki od Baščaršije do Kovača. Iza nas su stajali policajci i narod. A gore, na Kovačima, bilo je bar 50 hiljada ljudi. Bojali smo se da se kordon ne probije. Na sreću, to se nije desilo. Zbog velikog broja ljudi razmišljalo se da lafet ide do Kovača. Ali, ja sam tada rekao da ćemo mi garantirati da se neće ništa desiti i da smo organizirali 300 ljudi. Tako je i bilo. Bez problema“, kazao je on.

Na novinarsko pitanje jesu li Zelene beretke morale obavljati funkciju počasnog obezbjeđenja pored redovnog državnog aparata, Švrakić je odgovorio da nisu morale.

„Mi smo željeli da odamo počast našem ratnom komandantu, prijatelju, bratu, ratnom predsjedniku. To je bila naša želja i dozvoljeno nam je da je ostvarimo“, kazao je on.

Magazin „Dani“ u izdanju od 31. oktobra 2003. godine navodi da je na dženazi bilo oko 150.000 osoba. Poslano je oko 4.000 telegrama saučešća, a otvoreno je 18 knjiga žalosti u BiH i 52 u inostranstvu. Za dolazak žalitelja organizirano je deset redovnih i dva vanredna voza, 500 autobusa. Da je zabilježeno 18 aviona 21. oktobra i 31 avion 22. oktobra.

Navode i podataka kako je tog dana palo i 114 litara kiše po metru kvadratnom.

Navodi se i da je na dženazi bilo 44 strane delegacije, zvanično prijavljene Ministarstvu vanjskih poslova BiH, te još 450 gostiju iz Turske, među kojima 105 članova turskog parlamenta i 50 članova gradske vlasti Istanbula. U zgradi Predsjedništva počasnu stražu kraj tabuta držalo je 1.200 osoba. Direktan prijenos dženaze realiziran je pomoću 37 kamera, uz preko 400 akreditiranih novinara, fotoreportera i snimatelja, a signal FTV-a preuzelo je 36 stranih TV stanica.

A iz Ministarstva vanjskih poslova BiH tada su potvrdili da su specijalnim letovima stigle visoke državne delegacije Slovenije, Hrvatske, Sjedinjenih Američkih Država, Turske, Francuske, Irana, Grčke, Pakistana i Austrije.