Sretan rođendan, Krajišnici: Prije 34 godine formiran Peti korpus Armije RBiH

Bihać. Krajina. Sjeverozapadni ugao Bosne i Hercegovine. Lijepo ravničarsko-brdsko područje, s Grmečom i Plješevicom na krilima. Urbana sredina s povjetarcem zapadnoevropskih gradova i neodvojivim duhom Bosne. Oštar dijalekt i varijacije na temu bosanske kuhinje u izvedbi krajiških žena.

Ko sjedi na obali Une i promatra turiste s Istoka i Zapada kako se dive prirodi, teško će zamisliti da su mještani oko njih – lađari, ugostitelji, vozači, prodavači, ljekari, „obični“ ljudi – tihi heroji i istinski antifašisti, zabavljeni svakodnevnicom.

Šetajući starim dijelom Bihaća, s Bedema prema crkvi svetog Ante Padovanskog, pa prema džamiji Fethiji, mimoići ćete se s ljudima čije bi životne priče mogle inspirisati scenarije akcijskih filmova. Oni će tiho proći, klimnuti glavom i nastaviti s obavezama.

Prolaznik na štakama ostavio je nogu na Grabežu, obližnjem brdu na kojem su se vodile teške borbe. Zlatar duge kose i rokerskog izgleda, koji se s dvadesetak godina stavio na raspolaganje mahali i gradu, sada pažljivo slaže narukvice i lance u izlog. Starica i starac nailaze u susret. On je drži za ruku i podupire se štapom. Idu po namirnice. Ne vide se na njima neprospavane noći u kojima im već više od trideset godina u san dolazi sin, poginuo 1992. na položaju iznad rodne kuće. Komandant jedne od brigada, hrapavog glasa, s nadimkom po divljoj mački, zastaje da se sa svima pozdravi.

Vjerovatno znaju koji je danas dan. Vjerovatno s ponosom gledaju brda oko sebe.

Djevojčica prolazi držeći dida za ruku, sretna što je došao po nju u vrtić. Ne zna da je did rat proveo u improviziranoj namjenskoj industriji, udišući otrove koji će mu poslije narušiti zdravlje. Dječak Izet igra košarku na obližnjem terenu i još nije svjestan težine imena koje nosi.

Prije tačno 34 godine, 21. oktobra 1992, odlukom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine formiran je Peti korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prvom naredbom za komandanta je postavljen major Hajrudin Osmanagić, ali je dužnost ubrzo predao Ramizu Drekoviću. Kada je Dreković otišao za komandanta Četvrtog korpusa, Peti je 1. novembra 1993. preuzeo general Atif Dudaković i ostao na njegovom čelu do 28. novembra 1997.

O vojnim uspjesima ove jedinice dalo bi se dugo pisati. Ali suština onoga što danas nazivamo Petim korpusom, herojskog naslijeđa kojem učimo mlade, jeste priča o visoko postavljenim ciljevima, snalažljivosti, rafiniranoj inteligenciji, dobro posloženoj organizaciji i upravljanju u rukama onih koji su ga dostojni.

Jer, kako drugačije objasniti 1.201 dan života u opsadi i otpor trima vojskama?

Od početka opsade u junu 1992. do slobode u augustu 1995. svaki mjesec, svaki dan i sat pod opsadom nudi pouke za danas.

Bihaćki okrug, slobodna zona na sjeverozapadu Bosne, potpuno odsječen tokom rata, nije imao mnogo. Imao je ono najvažnije: ljude koji su uprkos opsadi, oskudici i gotovo nemogućim uslovima uspostavili sistem sposoban da se brani, proizvodi, liječi, organizuje i, na kraju, napreduje. U toj sposobnosti da se vlastitim znanjem, radom i upornošću nadomjesti ono što nedostaje ogledala se snaga Petog korpusa.

U okrugu su radile dvije mini-centrale koje su po utvrđenim prioritetima napajale bolnicu, namjensku industriju i komandu Korpusa s kasarnom. Oko 350 stručnjaka, inženjera i majstora, bez odgovarajuće tehničke dokumentacije, proizvodilo je sredstva neophodna za odbranu. Na Željavi, bivšoj zračnoj bazi JNA, iz avionskih bombi, kolokvijalno nazvanih „krmače“, vadili su eksploziv i njime, tehnikom indirektnog zagrijavanja, punili vlastite granate. U rezervoarima i cjevovodima koji su nekada snabdijevali Željavu zatekle su se i znatne količine kerozina, koji je poslužio kao gorivo. Svoje mjesto u ratnoj svakodnevici pronašao je i legendarni Golf „dvojka“, kojim su se služile gotovo sve komande i sanitetske jedinice.

Što se nije moglo proizvesti na zemlji, nastojalo se dobaviti iz zraka. Okrug je improvizirao vlastiti aerodrom u Ćoralićima kod Cazina, na koji su slijetali avioni i helikopteri s onim što je bilo neophodno za opstanak i odbranu. O domišljatosti svjedoči i prva raketa, isprobana na Velikom Bišovcu; zbog dimnog traga koji je ostavljala dobila je ime „Čadilak“.

Iza takvih poduhvata stajali su ljudi koji su znali da odbrana nije samo pitanje oružja i municije. Bila je to i borba za svaki spašeni život, svaki sačuvani ekstremitet i svaku nadu da se život, uprkos svemu, može nastaviti. Ljekari Regionalnog medicinskog centra Bihać radili su u uslovima u kojima je svaki zahvat bio borba protiv vremena, nestašice i neizvjesnosti. Političko rukovodstvo Okruga tražilo je logističku pomoć prijatelja širom svijeta, a dijaspora je doznakama pomagala da stanovništvo ne ostane bez osnovnih sredstava za život i da glad ne postane još jedno oružje protiv opkoljenog naroda.

Okrug je Bosni i Hercegovini dao i čovjeka koji je njegovu borbu pronio daleko izvan njegovih granica: rahmetli dr. Irfana Ljubijankića, ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj intelektualac, ljekar, poliglota i diplomata nije tada bio puko popunjavanje mjesta u vlasti, nego istinski kvalitet tamo gdje se tražio, mnogo prije današnje dekadencije u kadroviranju bošnjačke politike. Njegov diplomatski rad bio je dio šire borbe za istinu o Bosni i Hercegovini, ali i o položaju opkoljenog Bihaća. Poginuo je 28. maja 1995, kada je raketom Vojske Republike Srpske Krajine oboren helikopter kojim je iz Bihaća letio prema Zagrebu. Danas njegovo ime nose najduža bihaćka ulica i bolnica.

Sve to, međutim, ne bi bilo dovoljno bez ljudi koji su sistemu davali vojnu snagu. Brigade su vodili školovani oficiri; Korpus je bio spoj stručnosti, sposobnosti, odlučnosti i iznimne hrabrosti. Njegova snaga nije bila samo u disciplini i komandovanju nego i u odbijanju da se opsada prihvati kao trajno stanje, kao sudbina. Iza tih brda postojao je život. Slobodan, neopterećen granatama i smrću.

Najteže je bilo kada je Vojska Republike Srpske Krajine s tada okupiranih područja Hrvatske otvorila dodatni front prema Bihaću, Cazinu i Velikoj Kladuši. Bez vode, s ugroženom bolnicom i ranjenicima na puškometu, borba se vodila za mnogo više od teritorije. Opstanak je zavisio od toga može li se izdržati još jedan dan, organizovati još jedna odbrana i naći rješenje tamo gdje ga naizgled nije bilo.

Peti korpus ipak nije ostao jedinica koja se „samo“ oduprla opsadi. Ono što je važno za danas i zauvijek, vojno i u svakom drugom pogledu: Korpus je napredovao. Prije završnih operacija 1995. oslobodio je kasarnu Grabež i stigao do Kulen Vakufa. Potom su uslijedili poduhvati koji su promijenili tok događaja na bihaćkom ratištu: oslobođene su četiri općine, zaplijenjene velike količine neprijateljskog naoružanja i opreme. Na ratnim snimcima dostupnim online ti su borci veseli dok daju izjave za RTV Bihać. U očima im je nada, strah vjerovatno dobro kriju; jedan kaže nešto duhovito, ostali se smiju, zapale cigare i odlaze na zadatak.

Posebnu težinu tim uspjesima daje to što je riječ o korpusu koji je, prema navodima o njegovoj brojnosti, imao do 13.000 boraca. Njegovi rezultati zato nisu bili samo pitanje osvojenog prostora i zaplijenjene tehnike nego i dokaz da brojčana nadmoć sama po sebi ne određuje ishod borbe. Presudni su organizacija, znanje, cilj i spremnost da se ne odustane onda kada se odustajanje čini najlakšim.

Godina 1995. simbolično je zaokružila taj put: od bihaćke bolnice na obroncima grada, do koje je agresor u jednom trenutku stigao, do obronaka Manjače, gdje su se na kraju našle jedinice Korpusa; od odbrane golog opstanka do oslobađanja krajiških gradova. Korpus je prodro približno 130 kilometara prema istoku, ostavio Grmeč iza sebe i otvorio prostor za povratak na oslobođene teritorije. Napredovanje je ujedno otkrilo razmjere zločina nad stanovništvom u dotad okupiranim područjima.

Ti uspjesi nisu bili važni samo na terenu. Snaga Petog korpusa i njegovi rezultati postali su oslonac političkom rukovodstvu Republike Bosne i Hercegovine, na čelu s Alijom Izetbegovićem, u nastojanjima da se uspostavi mir. Mir koji danas živimo ne može se razumjeti izvan okolnosti u kojima je Bosna i Hercegovina odbranjena, ni bez ljudi koji su svojim životima, znanjem i hrabrošću omogućili da se o njenoj budućnosti uopće pregovara. Zato priča o Petom korpusu nije samo priča o vojničkim pobjedama. To je priča o zajednici koja je, u blokadi svake vrste, organizovala proizvodnju, zdravstvo, logistiku, obrazovanje, diplomatiju i odbranu; o ljudima koji nisu čekali idealne uslove, nego su od onoga što su imali stvarali ono što im je trebalo. Dok su iz konferencijskih sala svijeta stizale rezolucije o zaštiti civila, uredno kršene, Bosna je opstajala od korpusa, svih njih, i ljudi iza njih.

Ako iz tog iskustva treba izvući poruku za danas, ona nije u tome da se prošlost slavi, nego da se iz nje uči. Visoko postavljeni ciljevi, odgovornost, funkcije povjerene najboljima, znanje, zajedništvo i pravednost nisu vrijednosti samo ratnog vremena, ni samo filozofskog, religijskog ili utopijskog shvatanja života. Potrebne su i u miru, kada se država brani institucijama, obrazovanjem, radom, solidarnošću i odbijanjem da se društvo prepusti stagnaciji.

Petom korpusu zato pripada više od sjećanja na bitke. Pripada mu mjesto u kolektivnom pamćenju kao primjeru onoga što ljudi mogu postići kada imaju jasan cilj, kada ne pristaju na nametnutu bezizlaznost i kada znaju da sloboda nije stanje koje se jednom osvoji, nego odgovornost koja se svakog dana iznova potvrđuje.

Ni danas nemamo pravo na predaju. Borba za slobodu, dostojanstvo i mir – a sve to je borba za državu – nema alternativu; mijenjaju se samo njeni oblici. Slobodarska Krajina i danas je tu, u svojim ljudima, njihovom pamćenju i njihovoj obavezi da sačuvaju vrijednosti za koje se borilo. Tu su i njeni heroji, skromni, povučeni, okupirani vlastitim životima, čija imena i djela ostaju trajni dio historije Bosne i Hercegovine. Danas su tihi: ne urlaju na novinare, ne pjevaju pod šatorima pjesme o zločinima. Odgajaju svoju djecu i uče ih vrijednostima obrazovanja, solidarnosti, jednakosti, slobode.

Svim pripadnicima Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, njegovim herojima, njihovim majkama, udovicama, djeci, sestrama i braći, i svima koji su znanjem, radom, hrabrošću i žrtvom utkali sebe u slobodnu Bosnu i Hercegovinu – neka je sretan današnji dan.

Neka je sretan 34. rođendan Petom i svom narodu Krajine i Bosne i Hercegovine.