Zeleni, crveni i suverenost BiH: Šta nam danas znači 15. oktobar?

Na današnji dan, 15. oktobra 1991. Skupština BiH je, uz glasove SDA, SDP-a i HDZ-a, usvojila Akt o reafirmaciji suverenosti Bosne i Hercegovine. Tim dokumentom najviše tijelo vlasti ove države zauzelo je stav da će ona samostalno odlučivati o budućim koracima u kontekstu disolucije Jugoslavije. 

Bila je to manifestacija državnog, ali i bošnjačkog nacionalnog suvereniteta. Poslali smo poruku da se nećemo odreći vlastite političke volje, odnosno moći odlučivanja, bez obzira na prijetnje koje su dolazile iz Beograda i SDS-a (“Nemojte misliti da nećete…”).

Skupština je dala riječ i održala je: ako Slovenija, a naročito Hrvatska ne ostanu u Jugoslaviji, nećemo ni mi, jer bismo u takvoj Jugoslaviji bili potčinjeni Srbiji. A nepotčinjenost Srbiji, kao i Hrvatskoj, već odavno je najbolja jedinica mjere našeg državnog i nacionalnog suvereniteta. 

Iz ovih nekoliko redaka jasno je šta su odredbe suvereniteta: najviša vlast, moć odlučivanja i samostalnost zajednice u odlučivanju, prije svega u odnosu na veće i moćije zajednice s kojima graničimo.

Politički teoretičar John Mearsheimer je nedavno objasnio kako je iskustvo rata u Vijetnamo na bitan način odredilo njegova gledišta. Na početku tog rata, pretjerivalo se u vjeri u moć komunističke ideologije. Postupcima američkih vlasti upravljao je strah od širenja komunizma na cijelu Jugoistočnu Aziju, ako se dopusti pad demokratske vlade u Vijetnamu.

A onda je, kako kaže Mearsheimer, iskustvo demantovalo takve postavke. Nakon američkog povlačenja iz Vijetnama, komunizam se nije proširio na cijelu regiju. I ne samo to: odmah nakon rata, komunističke države su zaratile među sobom. Pokazalo se da komunizam nije monolitan, te da je kao ideologija slabiji nego što se mislilo. Pokazalo se da je nacionalni suverenitet važniji od privrženosti komunizmu.

Najprije je komunistički Vijetnam napao kineske snage u Kambodži, a onda je komunistička Kina uzvratila napadom na Vijetnam. Peking je, uz ostalo, bio zabrinut i zbog prevelikog utjecaja Moskve na vijetnamske komuniste. S druge strane, Vijetnamu je bilo najvažnije da zadrži samostalnost, suverenitet, nacionalnu slobodu, ne samo u odnosu na antikomunističku Ameriku, već i u odnosu na komunističku, do jučer “bratsku” Kinu. 

Isto tako komunističkoj Kini je bilo važnije da zadrži samostalnost u odnosu na Sovjetski savez, nego da se u regiji širi komunizam. Zato su Kinezi najprije 1956. ušli u sukob s Rusima, a onda su se početkom 70-ih čak približili Washingtonu, kako bi iz tog saveza crpili snagu da održe samostalnost u odnosu na sovjetsku komunističku “braću”. Pokazalo se da je ono bitno u nacionalnom suverenitetu, a ne u kapitalizmu, komunizmu, demokratiji ili jednopartijstvu.

U istom duhu je Titova Jugoslavija, 1948. stavila svoj suverenitet, svoju samostalnost u odlučivanju ispred privrženosti komunizmu, te je, oslonivši se čak na pomoć Zapada, ušla u sukob s Moskvom, zbog čega ju je Informbiro optužio za nacionalizam.

Ovo stavljanje samostalnosti u odlučivanju na prvo mjesto liste prioriteta i Mearsheimer zove nacionalizmom. Riječ je o pojmu, koji je kod nas često sinonim za šovinizam, pa i nasilje; i zaista nacionalizam je često praćen šovinizmom, a i nasiljem. Ali izvorno nacionalizam nije ksenofobija, ma koliko često bio praćen njome, već je posvećenost tome da zajednica očuva samostalnost u odlučivanju, najčešće u odnosu na susjedne zajednice, koje joj (svjesno ili nesvjesno) nastoje nametnuti svoju volju i svoj identitet.

Po jednom dogmatsko-mehaničkom pogledu na stvari, ako je država Bosna i Hercegovina suverena, njena tri konstitutivna naroda ne mogu biti. Stoga je navodno pogrešno govoriti, iako se oduvijek tako govori, da u BiH živi više nacija, da je ona višenacionalna država, država suverenih naroda.

Istina je da jedno ne isključuje drugo. U jednom pogledu, Bosna i Hercegovina jeste suverena u odnosu na susjedne države, u smislu da nam vlasti iz Zagreba i Beograda ne mogu donositi zakone. Samo oba doma Parlamentarne skupštine BiH mogu donositi zakone u BiH. Čak i OHR donosi samo privremene zakone, koje Parlamentarna skupština može mijenjati i ukinuti.

Međutim, pri izboru jednog doma te skupštine, onog predstavničkog, narod BiH je pojmljen kao suverena zajednica građana jedne države s dva entiteta. A pri izboru drugog doma, narod BiH je pojmljen kao zbir tri suverene nacije: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Dakle, ono isto (narod, državljani ili stanovništvo…) Ustav prepoznaje, u jednom pogledu, kao građane, a u drugom, kao tri konstitutivna naroda. Ako stvari ne posmatramo dogmatsko-mehanički, vidimo da su višedimenzionalne.

Kroz Dom naroda, tri nacije iskazuju svoju političku volju, odnosno manifestuju svoju moć odlučivanja. Da bi se usvojili zakoni, potrebno je da najmanje troje delegata iz sva tri kluba u Domu naroda dođu na sjednicu. 

Takvo stanje stvari ne znači da BiH nije suverena u odnosu na Srbiju i Hrvatsku. Upravo zato što je potrebna saglasnost bošnjačkih delegata, nije moguće da srpsko-hrvatska većina donese zakone, koji bi bili po volji Beograda i Zagreba. Upravo takav scenarij pokazuje da bošnjački veto može lako biti posljednja linija odbrane suvereniteta države BiH. 

Na koncu, Bošnjaci nisu ni 1990. bili većina, te su HDZ i SDS mogli preglasati SDA u Skupštini BiH i formirati svoju vladu, a onda i donositi odluke, prema dogovoru Miloševića i Tuđmana; dakle, ostavljajući Bošnjake bez moći odlučivanja, pa i samu BiH bez suvereniteta. 

Stav Alije Izetbegovića iz predizborne kampanje 1990. da se narodi moraju dogovoriti, kombiniran uz strah hrvatske strane od bošnjačko-srpskog dogovora, doprinio je tome da Bošnjaci budu neizostavni u odlučivanju o sudbini BiH. 

Ali opet, ako ne mislimo dogmatski, ni mehanički, razumijemo koliko je važno bilo je ne unositi dogovor naroda u Ustav prije izlaska iz Jugoslavije. S razlogom je ostavljen otvorenim prostor za većinsko odlučivanje, volju građana. U protivnom, ne bi bio moguć 1. mart, a BiH bi ostala nesamostalna, bez suvereniteta, u suženoj Jugoslaviji, potčinjena volji srpske suverene većine, pri čemu ne bi izbjegla rat, jer Hrvati u BiH se ne bi pomirili s takvim ishodom. 

Uz odnos spram susjednih država, u sliku o našem suverenitetu treba uvrstiti i odnos spram velikih sila. Srpski nacionalisti, predvođeni Miloradom Dodikom, često prigovaraju bošnjačkoj politici zbog toga što je tražila oslonac u SAD, evropskim državama. Ali i sam Dodik neprestano traži oslonac vani, u Beogradu, ističući da bi u slučaju sukoba vojska Srbije stala u zaštitu srpske strane u BiH. Čak se lider SNSD-a i lično odnosi kao podanik prema Aleksandru Vučiću. Isti je slučaj sa HDZ-om, koji traži politički, pa i vojni oslonac u Hrvatskoj. 

Pošto nema bošnjačke države u susjedstvu, mi nadomještamo vlastite slabosti, tražeći oslonac u silama, koje nam nisu u neposrednom susjedstvu, od SAD, preko Njemačke do Turske. Pri tome, manja je naša ovisnost u odnosu na njih, nego srpske i hrvatske politike u odnosu na Beograd i Zagreb. O tome zorno svjedoči činjenica da smo mi izravno potpisali Dejton, dok su ga u uime bh. Srba i Hrvata potpisali Srbija i Hrvatska.

Pa ipak, istina je da naši političari ponekad pretjerano traži oslonac u zapadnim silama. To nas je, u proteklih nekoliko godina, bilo dovelo u situaciju da smo se bili odrekli naše moći odlučivanja i prepustili da Ambasada SAD, u vrijeme Bidenove administracije, odlučuje umjesto nas. 

Najveći problem “B” komponente u vlasti, u protekle četiri godine, bilo je u tome što je pristala da američka vlada, umjesto nje same, donosi najvažnije odluke. Naši politički predstavnici su najprije, pod američkim pritiskom, pristali da formiraju vlast sa HDZ-om i SNSD-om, a onda su ušli u sukob sa SNSD-om, ne zato što su sami to htjeli, već zato što su Amerikanci tako odlučili. Što je najgore, iz tog sukoba sam SNSD nije izvukao deblji kraj.

Trojka je kažnjena na izborima, uz ostalo, jer je postala simbol gubitka našeg suvereniteta, naše samostalnosti u odlučivanju. Njeni čelnici, Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto pristali su da imaju tutora u liku bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja. Dodatni problem je što je Murphy, zadržavši za sebe pravo da vrši pritisak i osuđuje, zatražio od lidera Trojke da se ne “svađaju”, te da pokažu spremnost za saradnju sa srpskom i hrvatskom stranom. 

To odsutvo konfrontativnog stava stvorilo je, u prve dvije godine mandata, predstavu o Nikšiću, Konakoviću i Forti kao o popustljivim, nesuverenim bošnjačkim političarima, koji su po volji srpskih i hrvatskih nacionalista.

Kardinalna greška, koju je napravio predsjednik SDP-a Nikšić, nakon nedavnih izbora, bio je odlazak na noge Čoviću u centralu HDZ-a. Nakon toga, Čović je otkrio da želi SDP u vlast, a zatim je i Dodik signalizirao da preferira SDP u odnosu na DF. Nikšić je pokazao potrebu za podrškom HDZ-a i SNSD-a, a oni pak jednu pretjeranu želju da vide SDP u vlasti.

Najveći strah Srba i Hrvata u BiH jeste da će Sarajevo (čitaj: Bošnjaci) upravljati njima, da će im biti oduzeta samostalnost u odlučivanju. Zato srpski i hrvatski birači redovno glasaju protiv kandidata koji mi u Sarajevu preferiramo. Mirko Šarović, Branko Blanuša, Igor Crnadak, Nebojša Vukanović, hrvatska Petorka itd, svi su oni pometeni na izborima, nakon što smo ih mi u Sarajevu hvalili proteklih godina. 

Pa ako Srbi i Hrvati ne žele da ih predstavljaju oni koji su po želji Bošnjaka, prirodno je da i Bošnjaci ne žele predstavnike, koje HDZ i SNSD neskriveno preferiraju. Razumije li to Nikšić? Bošnjaci žele da ih predstavljaju oni s kojima će Dodik i Čović tek nevoljko, po sili Ustava, formirati vlast. 

SNSD i HDZ nikada neće hvaliti jednog Zukana Heleza, Zlatka Lagumdžiju, čak ni Denisa Bećirovića, kao što hvale Nikšića. Primjera radi, Helezova neukusna izjava da je Željana Zovko “poluretardirano ustaško kopile”, kao reakcija na njen pokušaj da diktira stvari u BiH, jedna je od najpopularnijih izjava u novije vrijeme.

Istovremeno Nikšić, koji nikad ne bi kazao nešto slično Željani Zovko, omražen je u dominantnom dijelu bošnjačke javnosti, jer ga u SNSD-u i HDZ-u već duže vrijeme prepoznaju kao poželjnog partnera. On sam crpi dio svoje snage iz tog, pa se nada da će mu to i ovaj put otvoriti put u vlast. To što se u protekle četiri godine, kao premijer Federacije i šef SDP-a, nije konfrontirao Čoviću, a SDP svejedno nije gubio glasove, dovelo je Nikšića do zaključka da mu je korisno, a ne štetno, što ga HDZ i SNSD prepoznaju kao poželjnog partnera.

Pa iako Nikšiću to ne nanosi štetu u SDP-u, ipak mu to nanosi štetu kod glasača drugih stranaka, koji čine apsolutnu većinu među Bošnjacima. A i oni se pitaju o ulasku SDP-a u vlast, čak više od SNSD-a i HDZ-a. Dominantni dio bošnjačke javnosti, Nikšića jednostavno smatra podanikom srpske i hrvatske politike, te zahtijeva od SDA, SBiH i DF-a da ni u kojem slučaju ne idu u koaliciju s Nikšićevom strankom. Čak i da je SDA otvorena za saradnju sa SDP-om, to će biti vrlo teško.

Mnogi, u Sarajevu, i na ljevici i na desnici već dugo zagovaraju koaliciju SDA-SDP. Ni sam nisam protiv nje, čak sam joj i sklon: SDA, SDP, pa i DF i SBiH, to bi bio moćan blok, koji bi lako odbijao pritiske SNSD-a i HDZ-a. Ali ne govorimo u vakuumu. Treba pogledati istini u oči: većina bošnjačke javnost je strogo protiv te koalicije, prije svega zbog onoga što simbolizira Nikšić.

Tako, na koncu, Nikšićevi dobri odnosi sa SNSD-om i HDZ-om donose određenu korist SDP-u, ali još veću štetu, jer ga čine neprihvatljivim za učešće u “B” komponenti. Posve bi drugačije bilo da proces formiranja vlasti, umjesto Nikšića, vodi neki tim, koji bi činili Bećirović, Helez i Benjamina Karić. I da su, recimo, umjesto s Čovićem prvi sastanak, nakon izbora, održali sa Željkom Komšićem, pa sa SDA, pa tek onda zajedno SDA, SDP i DF sa SNSD-om i HDZ-om. Veći dio bošnjačke javnosti želi jak “B” blok koji će se suprostavljati bloku SNSD-HDZ gdje treba. Ista ta javnost strahuje da bi SDP, koji prvo stupa u kontakt sa HDZ-om, mogao biti produžena ruka bloka SNSD-HDZ u “B” komponenti.

Nikšić nije SDP. Najveća stranka ljevice ima svoju suverenističku tradiciju. Pošto je 15. oktobar, red je podsjetiti da je Savez komunista BiH, na čelu s Nijazom Durakovićem, prije uvođenja višestranačja unio u tekst našeg Ustava amandman, kojim se BiH određuje kao suverena republika. Na taj amandman, oslonjen na Ustav iz 1974, pozivao se predlagač Akta o reafirmaciji suverenosti, čiju 35. godišnjicu danas obilježavamo. 

Generacija bosanskih komunista, na čelu sa Hamdijom Pozdercem, Brankom Mikulićem, Hasanom Grabčanovićem, itd, ostala je zapamćena po svojoj borbi za suverenitet BiH u okviru Jugoslavije, tokom 1970-ih. Zbog toga su nosili teret optužbi iz Beograda i Zagreba za muslimanski nacionalizam, čak i Hrvat Mikulić (kao preteča Željka Komšića). Vodeća lica SDP-a, poput Bogića Bogićevića, Lagumdžije ili Komšića, ostala su vjerni toj tradiciji. 

Uprkos nekoliko izjava, kojima je nastojao popraviti svoj imidž, Nikšić nije prepoznat kao dio te suverenističke tradicije. On više podsjeća na one bh. komuniste, koji su u strahu od toga da budu prepoznati kao bošnjački nacionalisti, bili isuviše popustljivi prema srpskom nacionalizmu, sve pod krinkom borbe za očuvanje Jugoslavije. 

Nacionalizam je opasna sila, koju treba kontrolisati i obuzdavati, jer, u suprotnom, može odvesti u ekstremno djelovanje, praćeno šovinizmom, pa i nasiljem. Ali druga krajnost je jedan pretjerani strah trenutnog predsjednika SDP-a da će, u očima Srba i Hrvata, ispasti bošnjački nacionalista, pa često zapada u smušeni, popustljivi stav.

To Nikšića na kraju dovede do toga da ide Čoviću na noge, nakon izbora, i da ga Dodik, nastupajući sa stanovišta ekstremnih srpskih nacionalista, javno tretira kao poželjnog bošnjačkog političara. Ne može me niko ubijediti da je to normalno.

Mnogi ljevičari u BiH i regiji gledaju kroz prste hrvatskom nacionalizmu u BiH, čak i kad je prožet šovinizmom pa i slavljenjem ratnih zločina, jer ga prepoznaju kao borbu najmalobrojnije nacije u BiH za samostalnost. 

Znakovito je da isti ti komentatori alergični na svaki vid nacionalizma među Bošnjacima, čak i kad nije praćen šovinizmom i slavljenjem ratnih zločina, te zahtijevaju da na čelu SDP-a bude Nikšić i da ta stranka, bez obzira na kontekst, ne koalira sa SDA ili DF-om. Takvi glasovi dopuštaju SDP-u da ide sa HDZ-om i SNSD-om u vlast, ali SDA, SBiH i DF su im neprihvatljivi.

Čini se da je upravo to ključni faktor zbog kojeg SDP već u četiri ciklusa nije u stanju vratiti se na nivo podrške, koju je imao 2010, kada je pomeo SDA, ali i HDZ (u utrci za člana Predsjedništva). Godinama se tvrdi da je uzrok kasnijeg pada SDP-a ulazak u koaliciju sa SDA, pri čemu svi zaboravljaju da je ta koalicija srušena nakon samo godinu dana. Možda je zapravo uzrok pada SDP-a u izlasku iz koalicije sa SDA. U svakom slučaju, sadašnji SDP nije ni sjena tog SDP-a iz 2010, a tako će i ostati, ako na čelu stranke bude lider, koji je po volji regionalnih ljevičara, ali i ekstremnih nacionalista iz HDZ-a i SNSD-a, a istovremeno se toliko plaši vlastitih glasača da se ne smije ni kandidovati na izborima.