Kemal Ademović, ili zašto glasači ne žele stare političare u novim strankama 

Kemal Ademović je ove godine prvi put na izbore izašao kao lider političke stranke i doživio poraz. Njegova tek osnovana stranka, Crvene linije, blago rečeno, nije zabilježila nikakav rezultat. Nekada heroj odbrane Sarajeva, o kojem je pjevao i legendarni Fadil Toskić, u Sarajevu je na ovim izborima dobio manje od hiljadu i po glasova. 

Crvene linije, nastale raskolom unutar Naroda i pravde (NiP), u kampanju su ušle veoma optimistično. Imale su jednu od zanimljivijih izbornih strategija i neobične plakate kojima su privukle pažnju javnosti. Na listama su se uglavnom nalazili nekadašnji kadrovi NiP-a, ali i mlađa lica, političkoj javnosti dotad nepoznata. Ipak, strategija nije urodila plodom, pa Crvene linije nisu prešle liniju izbornog praga. 

Ademović, kao predsjednik stranke, nije ušao ni u kantonalnu skupštinu, iako je u izbornu utrku stupio kao aktuelni delegat u Domu naroda. 

Na nivou cijele države Crvene linije su osvojile 2.651 glas, odnosno tek 0,35 posto podrške. Za Parlament Federacije BiH glasalo je 3.531 birača, ili 0,46 posto. Stranka se kandidirala u dva kantona. U Tuzlanskom kantonu osvojila je 521 glas, odnosno 0,33 posto, a u Kantonu Sarajevo 2.856 glasova, ili 1,57 posto. 

Upravo je u Kantonu Sarajevo Ademović bio nosilac liste i osvojio 1.426 glasova. Procentualno gledano, Crvene linije i stranka Republikanci, čije je zaštitno lice bivši obavještajac Edin Garaplija, imale su otprilike isti broj glasova na državnom i federalnom nivou. 

Izborni rezultat Ademovića i Šemsudina Mehmedovića ukazuje na još jedan trend unutar bosansko-bošnjačkog političkog kruga: zasićenost malim strankama s velikim liderima.  

Zbog svojih ratnih zasluga, a u Ademovićevom slučaju i poslijeratnog angažmana u obavještajnom sektoru, obojica su oko sebe, namjerno ili slučajno, stvorili „auru mitskih političara“. Djelovali su kao ljudi kojima je poznato kako se procesi odvijaju, koji imaju dubinsko znanje i informacije, a time i kao ozbiljni igrači koji znaju šta rade. 

Ademović je osoba impresivne biografije: prijeratni specijalac, ratni komandant, poslijeratni obavještajac, a potom političar. Bio je disident u SDA, pokretač NiP-a zajedno sa svojim kumom Elmedinom Konakovićem, zatim prvi zamjenik predsjednika stranke, a na kraju, kao kruna karijere, delegat u Domu naroda i član Kolegija Doma naroda. Tu je krunu svakako narušio način na koji je izabran na tu poziciju – jer za njega nisu glasali Bošnjaci, ali će i to s vremenom biti zaboravljeno. 

Izlasku iz NiP-a povod su bile političke odluka njegovog sina Jasmina Ademovića, koji je bio općinski vijećnik u Centru i predsjedavajući Gradskog vijeća Sarajevo kao kadar NiP-a. U jednom trenutku je Ademović mlađi pokrenuo opoziv načelnika Općine Centar Srđana Mandića, kadra Naše stranke, mimo volje rukovodstva NiP-a. Opoziv nije prošao, ali su odnosi između općinskog odbora Centar i centrale NiP-a bili žestoko poljuljani, a kasnije su ih dodatno produbila druga politička lokalna prepucavanja. 

Uz Ademovića se vezuje i jedna šala: da su ga „Gačani” (kolokvijalni izraz za Aljošu Čampara i Denisa Zvizdića, zbog njihovog porijekla) dva puta istjerali iz stranke, prvi put iz SDA, a drugi put iz NiP-a. 

I zaista, onog dana kada su Čampara i Zvizdić ušli u NiP, Ademović je jednom nogom bio na izlazu. Sada su Gačani, barem prema dosadašnjim rezultatima, zadržali svoje mandate i odlaze u opoziciju, dok su Crvene linije potpuno nestale. 

Nakon ovakvog izbornog kraha za novoosnovanu partiju, pitanje je da li će Crvene linije nastaviti djelovati. Ademoviću ostaje da dostojanstveno ode u penziju. Teško je zamisliti ovakvog veterana da se ukalja u političkom blatu boreći se za kakvu poziciju. 

Rezultati koje su postigli mlađi političari, odnosno novija politička lica, na listama SDA, SBiH i SDP-a, te loši rezultati starih lica poput Ademovića, Mehmedovića i Željka Komšića, ili potpuno izostavljanje sa lista Nermina Nikšića, Safeta Softić itd. pokazuju da je biračko tijelo zasićeno, ali i da stari, i da ljudi srednjih godina a i mladi traže druge glasove. Stare zasluge više nisu toliko na cijeni. 

Svakako izborno tijelo unutar bosansko-bošnjačkog korpusa pretrpano je velikim brojem stranaka i političkih opcija. Zato je biračima lakše okrenuti se ka nekoliko većih stranaka i među njima tražiti sebi prihvatljiva lica, nego riskirati da „bace” glas na starog političara u novoj partiji.