Šta uspjeh Stranke za BiH govori o unutrašnjim slabostima SDA

U javnosti već godinama vlada konsenzus da su na probosanskohercegovačkoj političkoj sceni jedino SDA i SDP u svojoj suštini i strukturi prave stranke.

Iz ove dvije partije nastale su mnoge stranke koje su svoj rad uglavnom temeljile na harizmi pojedinaca i vraćanju “izvornim” idejama i vrijednostima.

U tom kontekstu poznat je odnos Stranke za Bosnu i Hercegovinu (SBiH) prema SDA iz vremena Harisa Silajdžića, na osnovu čega možemo promišljati kako će stranku u budućnosti voditi Semir Efendić.

Efendić je SBiH preuzeo tokom 2021. godine i nije imao ni vremena ni kapaciteta da do izbora 2022. izgradi stranačku infrastrukturu, s obzirom na to da je SBiH od kraha 2010. godine gotovo nestala s političke scene.

Svjedočili smo dinamičnim procesima gradnje stranačke infrastrukture na lokalnom nivou, uz buku brojnih skeptika. Bilo je tu lutanja, uspona i padova, čišćenja, ali je rezultat na kraju impresivan. Mnogi politički kalkulanti i preletači sada žale što nisu na vrijeme prepoznali potencijal SBiH-a. To govori da je u procesu gradnje stranke ipak postojala selekcija, ali i da ona nikad nije idealna.

Jedan dio novih kadrova SBiH-a bio je u SDA ili blizak toj stranci, a drugi prvi put ulazi na političku scenu. Budućnost stranke najviše će zavisiti od omjera snaga ovih dvaju tabora, odnosno od njene sposobnosti da prepozna i profilira nove kadrove na sve manjem tržištu potencijalnih političkih aktivista.

Rezultat koji je SBiH na čelu s Efendićem uspjela ostvariti 2022. bio je zapažen, ali nedovoljan za ulazak u vlast. 

Za Parlament FBiH SBiH je 2022. godine osvojila 36.465, odnosno dva mandata, da bi za četiri godine narasla na 70.000 glasova i devet mandata. SBiH se vratila u Skupštine ZDK (3), SBK (2), Posavskog (1) i Kantona 10 (1), dok je u TK ostala na dva mandata s padom broja glasača ali rastom udjela. U USK, SBiH je porasla s jednog na dva mandata. 

Činjenica da je njen predsjednik kao kandidat za bošnjačkog člana predsjedništva osvojio duplo više glasova od stranke pokazuje koji potencijal ova politička opcija može imati u budućnosti.

Kada uđemo u geografsku raspodjelu Efendićevih glasova u Kantonu Sarajevo možemo prepoznati jasnu vezu između dugotrajne krize upravljanja kantonalnom i pojedinim općinskim organizacijama SDA jer je Efendić pobijedio u četiri općine, a Izetbegović u samo jednoj (Trnovo).

Zbog naglašenih i složenih personalnih antagonizama, povratak nekadašnje dominacije SDA u KS teško je izgledan što već koristi SBiH.

U navedenom kontekstu posebno je indikativno da je Efendić pobijedio na Ilidži gdje se očekivalo da će prvi biti kandidat Trojke. Ovo pokazuje da će u narednim izbornim ciklusima SBiH sve više preuzimati i glasače NiP-a.

Iz današnje perspektive, odbijanje ove stranke da bude dio nametnute vlasti nakon suspenzije Ustava bilo je strateška odluka. S druge strane, nekadašnja partnerska stranka NES krenula je istim putem, ali nije ostala dosljedna i koketirala je s Trojkom, što su birači žestoko kaznili. Ova stranka, koja se nekad zvala A-SDA, uprkos koaliciji sa sličnim otpadnicima od SDA prepolovila je broj glasova i potvrdila tezu da je riječ o provincijskom političkom projektu.

U teškim opozicionim godinama, SBiH je gradila blizak odnos s DF-om kao prirodnim partnerom. Podrška Komšiću na izborima 2022. godine i DF-ovim kandidatima za načelnike 2024. narušena je iracionalnom reakcijom dijela sarajevskog DF-a na Efendićevu kandidaturu.

Konceptualno ideja SBiH-a se može percipirati kao sredina ili veza između vrijednosti koje zastupaju SDA i DF. Na ovaj način upravo ove tri stranke imaju potencijal da objedine glasače koji imaju izraženiji patriotski refleks. 

Debakl DF-a ne ostavlja prostora za soliranje, nego za racionalan stav da je partnerstvo sa SBiH-om način da stranka ostane na političkoj sceni i oporavi se do lokalnih izbora 2028. godine. U suprotnom, s obzirom na slobodni pad DF-a može se desiti da većinu njihovih glasača usisa SBiH kao dinamičniji subjekt na političkoj sceni.

Ulaskom Efendića u izvršnu vlast dolazi i izazov održavanja vanrednih izbora za načelnika Općine Novi Grad, na kojima treba očekivati potvrdu koalicije i povjerenja.

Analiza odnosa SDA i SBiH-a od 1996. godine kroz izborne rezultate pruža jasan uvid u složenu dinamiku unutar bošnjačkog političkog bloka. Rast i pozicioniranje SBiH-a na čelu s Efendićem, bivšim istaknutim mladim kadrom SDA, u političkoj analitici opravdano se mogu posmatrati kao simptom dubljih unutrašnjih slabosti, zamora materijala i strukturnih nedostataka unutar matične SDA.

Ciklični izborni trendovi jasno pokazuju da je SBiH jedna od alternativnih opcija za biračko tijelo SDA, u koji su uskakali i SBB, NiP, A-SDA, PDA, NES...

Znakovito je da je ova stranka ostvarila najbolje rezultate 2006. i 2026. godine što se poklopilo sa padom popularnosti drugih stranaka koje su nastajale iz SDA. Ključna razlika jest da su raskoli i podjele oslabile koalicijski kapacitet SDA, a rast SBiH je u isto vrijeme i jačanje koalicijskog kapaciteta SDA. 

Rezultati proteklih izbora pokazuje da uzlet SBiH-a nije ugrozio rast SDA što implicira da i dalje ima prostora u zajedničkoj izbornoj bazi uz uslov da politička komunikacija bude proaktivna.

Sličnost ideoloških matrica najvažniji je razlog ovakvog ponašanja birača, jer ove dvije stranke crpe glasove iz gotovo identičnog biračkog bazena tradicionalnog, patriotski orijentisanog desnog centra. SBiH se u svom djelovanju od početka nije pozicionirala kao ideološki antipod SDA, već kao „čistija“ i operativno efikasnija alternativa unutar istog političkog spektra.

Prelijevanje glasova između ove dvije stranke u proteklih 30 godina bio je dvosmjeran proces.

Uspjeh SBiH-a na ovim izborima pokazuje da značajan dio tradicionalnih glasača SDA ne želi nužno napustiti političku bazu bošnjačke desnice ili glasati za građanske stranke, ali želi kazniti vrh SDA. SBiH tu funkcioniše kao idealna „sigurna kuća“ za glasove nezadovoljnih i razočaranih članova i simpatizera SDA.

Uspjeh SBiH-a, kao i drugih manjih stranaka nastalih iz SDA, odraz je unutrašnjih podjela i loše kadrovske politike.

Za razliku od Nermina Ogreševića, Senada Šepića, Šemsudina Mehmedovića, Kemala Ademovića i drugih, Semir Efendić uspio je pretočiti koncept lokalnog uspjeha u nacionalni brend. Svoj politički kredibilitet izgradio je na prepoznatljivom, operativnom načinu upravljanja najmnogoljudnijom općinom, u složenim okolnostima i uz preklapanje nadležnosti s Gradom i Kantonom Sarajevo. Njegov rast pokazuje slabost centralizma u SDA, koja se u proteklim godinama previše oslanjala na inertnu stranačku infrastrukturu i lojalnost rukovodstvu nauštrb meritokratije i terenske prepoznatljivosti.

Umor od dugogodišnje kadrovske politike boljka je svih većih stranaka. Trvenja unutar SDA često proizlaze iz nemogućnosti mlađih, ambicioznijih kadrova da napreduju u sjeni starog establišmenta. SBiH je iskoristila taj vakuum, pozicionirajući se kao stranka koja privlači kadrove koji su prerasli mehanizam SDA ili su u njemu marginalizirani.

S druge strane, imamo niz pojedinaca koji su u SDA prebrzo napredovali, izašli iz nje i osnovali nove političke opcije koje su na ovim izborima doživjele krah. I taj vakuum većim je dijelom usisala SBiH. Tu se krije još jedna šansa za SBiH na izborima 2028. i 2030. godine. Birači NiP-a, NES-a i drugih će tražiti alternativu populističkim strankama jednog lica.

Ključni izazov za Efendića u vođenju stranke jest ravnoteža između političke otvorenosti i populizma.

Geografska koncentracija uspjeha SBiH-a u velikoj je mjeri ogledalo složenih odnosa unutar SDA.

Udarni talas SBiH-a najjače se osjeti tamo gdje je SDA najranjivija, a to su urbane i prigradske sredine Kantona Sarajevo, gdje birači brže registriraju afere, institucionalnu tromost i nedostatak vizije. Kada SDA u ovim sredinama gubi primat u korist ideološki bliske stranke, to šalje jasan signal o eroziji unutrašnje kohezije.

Drugo područje rasta SBiH-a je Zeničko-dobojski kanton, gdje je SDA u Zenici, na gradskom nivou, već dugo u opoziciji. Treći prostor rasta SBiH-a je Srednjobosanski kanton, gdje je uspostavljena koalicija s Pokretom Besa, koji je nastao iz SDA u Jajcu. Četvrti primjer je Kanton 10.

SBiH je opet ostala ispod cenzusa u HNK, gdje je SDA dominantna. 

Jačanjem SBiH-a, SDA gubi punu dominaciju u kreiranju postizbornih kombinacija. SBiH sada ima veći kapacitet da postavlja uslove, programe i projekte, jer se SDA više ne može, kao nekada, osloniti na podređeni položaj manjih partnerskih stranaka.

Uspjeh SBiH-a na izborima nije puki matematički rast jedne stranke, već ogledalo unutrašnjih slabosti SDA. On pokazuje da najveću opasnost po SDA ne predstavljaju nužno politički oponenti iz građanskog spektra, već fragmentacija unutar samog nacionalnog bloka. Dok god SDA bude ignorisala unutrašnje glasove nezadovoljstva, potrebu za ozbiljnom reformom i demokratizacijom unutarstranačkih procesa, SBiH i slične političke pojave služit će kao prirodni magnet za odliv njezine političke moći.