U isto vrijeme kada je Nermin Nikšić bio saslušavan u POSKOK-u, Dragan Čović i Milorad Dodik su se obraćali medijima, ne krijući želju da, uz pobjedničku SDA, kao dio “B” komponente u vlast uđe i SDP.

Dodik, Čović i Nikšić (Foto: FENA)
Haris Imamović
12.10.2026. 16:14
U isto vrijeme kada je Nermin Nikšić bio saslušavan u POSKOK-u, Dragan Čović i Milorad Dodik su se obraćali medijima, ne krijući želju da, uz pobjedničku SDA, kao dio “B” komponente u vlast uđe i SDP.
Ta situacija, u kojoj je čelnik ljevice negdje na granici između vlasti i zatvora, više je nego znakovita, naročito ako pažljivo vidimo šta su čelnici SNSD-a i HDZ-a, što hotimično, što nehotice, otkrili na pres-konferenciji.
Najviše je zapanjilo što je Dodik, ishitreno, otkrio da je obaviješten da SDP želi u vlast. Sam SDP krije tu želju, ne posve uspješno, ali paze šta pričaju i onda prvi čovjek SNSD-a, glavom i bradom, otkrije da Nikšić i društvo gore od želje da uđu u vlast.
Vrlo je znakovit način na koji je Dodik izrekao to: “Sad smo dobili obavještenje da će SDP…” I onda je naglo prekinuo rečenicu, valjda shvativši da je štetno za SDP otkriti da žele u vlast sa SDA, SNSD-om i HDZ-om. Ali jasno je da je Dodik upravo to htio reći, što se vidi iz nastavka njegove rečenice o Socijaldemokratskoj partiji: “Vidjet ćemo, ne zavisi to samo od njih, hoće li oni u vlast ili neće.”
Dakle, ako ne zavisi samo od SDP-a hoće li u vlast ili neće, onda je jasno da je Dodik u prvoj, nedovršenoj rečenici otkrio da je obaviješten da SDP hoće u vlast. Logika je neumoljiva.
Shvativši da to nije trebao otkriti, Dodik je relativizirao sve, dodavši da SDP-ovci “vuku korijene od komunjara, tako da oni možda misle da sve što oni kažu tako treba da bude”. A ne ovisi o SDP-u, veli Dodik, hoće li u vlast ili ne.

Dakle, Dodik je samo odao želju SDP-a da uđe u vlast, ali ih suočio s time da ne odlučuju oni, već SDA.
Da neformalni vođa Republike Srpske ipak preferira SDP, najbolje je otkrio njegov frontalni napad na DF. Dodik je više puta kazao da je DF neprihvatljiv. Poštuje, veli, SDA kao pobjedničku stranku i “legitimnog predstavnika” Bošnjaka, te nije doveo u pitanje učešće SDA u vlasti. Ali je dao sebi za pravo da isključi DF, čime je signalizirao da preferira SDP.
Stranku za BiH Dodik nije spominjao, ali napadom na DF potkopao je i nju. Jer zamišljena koalicija je SDA-SBiH-DF, a ne SDA i SBiH. Tezom da je DF neprihvatljiv, Dodik zapravo nastoji odvući SDA od SBiH-a i približiti ga SDP-u.
Na istoj liniji je i predsjednik HDZ-a, koji je, za razliku od grubijana Dodika, bio vrlo suptilniji u porukama, pazeći da ne nanese štetu SDP-u. Njemu je izgleda mnogo više nego Dodiku stalo da ima Nikšićevu stranku u vlasti, nakon što je četiri godine imao sjajnu “saradnju” s njima.
Čović je najprije kazao da “nema nikakve posebne preferencije” kada je u pitanju “B” komponenta. Kobagaji: Bošnjaci također trebaju sami birati svoje predstavnike. Ali je, nedugo nakon toga, provukao da čelnici SDA i SDP “trebaju sjesti i na neki način prepoznati većinu”.
Zatim je izrazio skepsu prema koaliciji SDA-SBiH-DF, kazavši: “Koliko vidim, već na razini nekih kantona se dogovara, pa ne ide baš… Morat će oni [Izetbegović i Nikšić] sjesti i naći neko rješenje.”
Dakle, Bošnjaci trebaju sami birati svoju reprezentaciju, ali ipak bi Čović da im izabere malo te reprezentacije.
Čović nije spominjao DF i očigledno je da je Dodiku prepustio prljavi dio posla, tj. da kaže kako je stranka Željka Komšića neprihvatljiva, kako bi onda SDA ostalo da bira između SBiH i SDP-a. Ili bolje reći kako bi se SDA natjerala da izabere SDP.
Nakon što su objavljeni izborni rezultati, bilo je jasno da pobjednička stranka u bošnjačkom korpusu, SDA ima dvije opcije. Jedna je koalicija SDA-SBiH-DF, a druga SDA-SDP. Treće zasad nema, s obzirom da su SBiH i DF signalizirali da nisu spremni ući u vlast, ako su tu već dvije velike stranke SDA i SDP.
Nije samo zajednička pres-konferencija SDA, SBiH i DF-a u Kantonu Sarajevo stvorila dojam da ova koalicija ima najviše šanse i na višim nivoima. Osjetno je i da članstvo SDA preferira SBiH i DF-a u odnosu na SDP, kao baznu stranku Trojke, koja je pristala na suspenziju Ustava, podržala montirani proces Fadilu Novaliću, itd. Protekle četiri godine, kao i protekla kampanja, ostavili su snažan dojam na članstvo i simpatizere SDA, a simpatije Čovića i Dodika prema SDP-u mogu samo podebljati taj dojam.
Nije lako ni SDP-u objasniti svome članstvu da će ići u koaliciju sa SDA, nakon što su Nikšić i njegovi najbliži saradnici poručivali da koalicija sa najvećom bošnjačkom strankom nije opcija. Dobar dio članstva SDP-a je tradicionalno alergičan na SDA. Ali rukovodstvo najveće stranke ljevice je očigledno zagrijano za crveno-zeleni blok.
Nije samo Dodik to otkrio, na današnjem presu, već i sam SDP, koji je prije nekoliko dana poručio da će “stranački organi donijeti odluku o koalicijama” i da ostaju dosljedni “jačanju države i njenih institucija”.
Da rukovodstvo SDP-a ne teži vlasti, u saopćenju ne bi ostavljali mogućnost koaliranja sa SDA i ne bi podcrtavali ono što im je zajedničko sa SDA (”posvećenost jačanju države i njenih institucija”), već ono što ih razlikuje od SDA. Sjetimo se lakoće s kojom je Nikšić 2018. i 2022. odbijao SDA, sada je više nema.
SDA kao pobjednička stranka ima pravo biti u vlasti. To pravo se ne usuđuju dovesti u pitanje ni Dodik ni Čović. SDA bi također trebala imati slobodu da izabere: blok SBiH-DF ili SDP. Tokom i na kraju predstojećeg mandata stranka koju predvodi Bakir Izetbegović će nositi najveću odgovornost, prema njoj će ići najveći pritisak, ona će biti najviše kriva za sve što se desi, a ne SDP niti SBiH-DF. Zato je pošteno da sama SDA procijeni koji je put za nju najbolji, uzimajući u obzir odnose snaga u parlamentima.
Bakir Izetbegović, Šefik Džaferović i druge najmudrije glave u SDA u proteklih osam godina su ponavljale, čak i kad to nije bilo popularno, da je vrijeme za “široki probosanski blok”, što je bio eufemizam za koaliciju SDA i SDP.

Može se čak braniti stav da bi SDP unio više snage u koaliciju, s obzirom da ima člana Predsjedništva i da je jači u parlamentima od SBiH i DF, kao i da je koherentniji i masovniji od stranaka Semira Efendića i Željka Komšića.
Ali sve izvjesnija optužnica protiv Nermina Nikšića, kao i pretjerana želja SNSD-a i HDZ-a za time da SDP bude, uz SDA, u “B” komponenti vlasti, baca nešto drugačije svjetlo na sve. Zapravo ne svjetlo, nego mrak.
Ultimatum SNSD-a (i HDZ-a) da DF ne može u vlast, te želja Čovića da vidi SDP u vlasti, predstavlja napad na slobodu SDA da bira s kime će praviti “B” komponentu. Nameće joj se SDP. Po sili obrnute psihologije, ovakva situacija sada stavlja SDA pod pritisak da više po nuždi, nego slobodno, insistira na SBiH i DF-u, kako ne bi ostao dojam da su joj Dodik i Čović izdiktirali s kime će.
Ali osim ”umjetničkog dojma” SDA, otvara se i jedan još veći problem: je li Nikšić slobodan da bira hoće li u vlast ili neće, ili ga Čović tjera u vlast? Ako SDP uđe u vlast, hoće li Nikšić, kao vodeća figura te stranke, moći da slobodno odlučuje ili to više nije moguće? Time se vraćamo saslušanju u POSKOK-u.
S obzirom da Nikšiću prijeti optužnica i zatvor, i to od strane pravosudne institucije na koju HDZ ima utjecaj, postoji dovoljan osnov za sumnju da je predsjednik SDP-a ucijenjen i da je, kako bi izbjegao zatvor, spreman na ustupke HDZ-u.
Čini se da Čović (uz Dodikovu asistenciju) Nikšiću nudi mrkvu i štap. Mrkva je još četiri godine u vlasti. Štap je optužnica protiv Nikšića pred POSKOK-om, koji je, nesumnjivo, pod političkim utjecajem HDZ-a: sjetimo se da POSKOK nije hapsio jedino HDZ-ove ministre i visoke funkcionere.
Ako Nikšić odabere mrkvu i uđe u vlast, to ne znači da će štap nestati. Naprotiv, predsjedniku SDP-a će, ako bude u vlasti, neprestano da visi štap nad glavom, te će morati da bude na usluzi HDZ-u, pa čak i da se udruže sa HDZ-om nasuprot SDA. Čak i ako teorijski ima smisla da SDP bude u vlasti, u ovakvim uslovima to postaje problem. Možda bi rješenje bilo da neko drugi, umjesto Nikšića, može govoriti uime SDP-a i da se odmah zna da će neko drugi, a ne Nikšić, u iduće četiri godine biti predsjednik te stranke. Ali to nije slučaj.
Dakle, Koalicija SDA-SDP, sama po sebi, nije sporna, ali je neprihvatljiva u situaciji, gdje bi ona bila nametnuta ne samo SDA, već i samom SDP-u. Ne može glavni cilj te koalicije biti u nastojanju Nikšića da izbjegne zatvor. Ta koalicija, kao i svaka druga, ima smisla samo ako je rezultat slobodne odluke, na osnovu trezvene procjene, a ne učinak ultimatuma HDZ-a i SNSD-a prema lideru SDP-a i prema SDA.

Haris Imamović
Član redakcije portala !Odgovor. Ranije pisao za „Istragu“, „E-novine“, “Analiziraj.ba”, „Dane“. U mandatu 2018–2022. bio savjetnik člana Predsjedništva iz reda bošnjačkoga naroda i tokom tog perioda sudjelovao u radu Organizacionog odbora za obilježavanje genocida u Srebrenici. Objavio roman „Vedran i vatrogasci“ (2022).
Više od istog autora