Konaković i Ćudić su izgubili, ali imaju političku budućnost

Narod i pravda i Naša stranka su među gubitnicima izbora. NiP je sa 80 hiljada glasova, koliko je dobio prije četiri godine, pao na 54 hiljade. Naša stranka je sa 50 hiljada pala na 31. Pad ove dvije stranke, kao i nestanak niza manjih stranaka (PDA, BHI KF, Snaga naroda) znači da su glasači ocijenili dosadašnju vlast negativno. 

Da je tako, potvrdila je, u prvoj reakciji na rezultate izbora, predsjednica Naše stranke Sabina Ćudić. “Ono što je sasvim jasno iz rezultata jeste da su građani glasali za promjenu vlasti na svim nivoima”, kazala je. 

Ocjena predsjednice NS je samo djelimično tačna, jer su za promjenu glasali samo birači u krajevima BiH gdje pretežno žive Bošnjaci, dok su tamo gdje pretežno žive Srbi i Hrvati vladajuće stranke SNSD i HDZ dobile još veću podršku, nego prije četiri godine. 

Pa ipak može se reći da Ćudić ne poriče stvarnost, kao neki mediji koji uvjeravaju javnost da je Trojka, ako joj se pridodaju rezultati HDZ-a i opozicionog SBiH-a, dobro prošla. U prevodu: nas i Rusa 200 miliona.

O predsjednici Naše stranke mogu ponoviti samo ono što sam napisao i prije izbora: ona je lice budućnosti bh. ljevice, ozbiljniji je politički lider od bilo koga u SDP-u, ima ozbiljno držanje, dobre političke instinkte, psihički je snažna. 

Pravila je i greške, pristavši na zahtjev bivšeg američkog ambasadora da ide u vlast sa SNSD-om i HDZ-om. Tokom sedam godina vlasti u Kantonu Sarajevo, Naša stranka se nije proslavila. Zato sam napisao da Naša stranka treba da ide s vlasti, ali da Sabina Ćudić ne treba nestati sa scene.

Dva-tri neozbiljna autora su navedenu ocjenu da Naša stranka treba da ide u opoziciju, razumjeli kao da pozivam Sabinu Ćudić da ne ide u opoziciju, da ostane u vlasti, i to sa SDA. Ne treba se čuditi što se neozbiljni čitaoci ponašaju kao neozbiljni čitaoci, pa bez obzira šta napišete vide ono što žele vidjeti, jer su u vlasti onoga što Freud naziva prinudnim mislima. 

Poređenja radi, sama predsjednica Naše stranke nije u vlasti prinudnih misli, pa ne mijenja neugodnu stvarnost (npr. poraz NS-a na izborima) ugodnim neurotskim iluzijama. Zbog tog, uz ostalo, vjerujem da Ćudić, djelujući opoziciono u narednim godinama, ima potencijal da se razvije u jednu od vodećih figura naše politike i dobro je što je prošla u državni parlament, važno što je glasači nisu kao Peđu Kojovića zbrisali sa scene.

Ono što bi joj pomoglo da dođe do cilja jeste da uđe u dijalog sa raznim segmentima društva, da dopre čak i do građana, koji nemaju liberalne nazore, ali cijene, recimo, činjenicu da se predsjednica Naše stranke, uprkos četiri godine u vlasti, nije kompromitirala učešćem u kriminalnim aferama. 

U iluzijama ne živi ni predsjednik NiP-a Elmedin Konaković, koji je također priznao poraz, pozvavši pobjedničke stranke, prije svih SDA, da formiraju vlast. Kazao je da SDA ima “odličan rezultat”, da on to poštuje, da je na SDA sada odgovornost…

Ali ujedno je i signalizirao da će biti žestoka opozicija, preventivno optuživši SDA da bi mogla pristati na zahtjeve SNSD-a u pogledu “vraćanja nadležnosti” i HDZ-a u pogledu Izbornog zakona. “Budno pratimo”, poručio je.

Već ovom reakcijom, Konaković je skicirao nacrt svog opozicionog djelovanja u idućem periodu. Bit će žestok prema SNSD-u i HDZ-u, ali i prema SDA. Ne znam da li je uredno diplomirao, ali je, bez dileme, doktorirao na temu vođenja oštre kampanje protiv SDA iz opozicionih klupa. 

Iskustvo govori da, kad je SDA na vlasti, mnogo birača se vremenom približava onim strankama koje su najoštrije prema najvećoj bošnjačkoj stranci. Nekad je to bio SBB, u pretprošlom mandatu NiP, a Konaković će, ako ostane u opoziciji, imati pole position u tom pogledu.

Zašto kažem “ako ostane u opoziciji”? Zato što Konakovića njegov konfrontativni stav spram SDA ne sprečava da, u određenim okolnostima, uđe u vlast sa svojom bivšom strankom. 

Konaković, u prvim reakcijama na izbore, nije propustio po ko zna koji put pokazati svoju najveću boljku, a to je neznanje ili brzopleto zaključivanje. Lider NiP-a ima samopouzdanja, brzo misli, dobar je u javnim debatama, ali često pokazuje da mu knjige nisu drage. 

Konaković jučer veli: “Moguće je praviti vlast u Federaciji i bez HDZ-a, sa ovim matematikama koje je Schmidt promijenio, pa ljudi tek sada shvataju koliko je dobra bila ta odluka deblokade imenovanje vlasti.” 

Ako pažljivo pročita Schmidtovu odluku, koju hvali, Konaković će vidjeti da se federalna vlast ne može formirati bez stranke, koja ima 14 hrvatskih delegata u Domu naroda. A HDZ će, kako sada stvari stoje, imati najmanje 14 hrvatskih delegata.

E sada, postoji mogućnost da Konaković zna da se bez stranke, koja ima 14 hrvatskih delegata, ne može formirati vlast, ali svejedno tvrdi da može. No, to onda znači da svjesno govori neistinu. Stoga je, ako o lideru NiP-a govorimo uz dobre namjere - a govorimo uz dobre namjere - bolje vjerovati da je, ponovo, pokazao raskošno neznanje o procedurama, nego da je svjesno iznio neistinu.

Konaković je, u istoj izjavi, kazao još jednu spornu stvar: “Da vidimo sad umijeće pregovaranja Izetbegovića i Efendića i drugih, koji će sigurno ono što su najavili pokušali implementirati. Oni kažu: ‘Ustavom propisana proporcionalna zastupljenost.’ Pa će sad vratiti sigurno one institucije za koje su rekli da se trebaju vratiti, nek im je Bog na pomoći.”

Konaković je u pravu, ako misli na sljedeće: nije realistično tražiti od bilo koga da, kroz pregovore o formiranju Vijeća ministara, ostvari proporcionalnu zastupljenost. To ne može ni SDA, ni SzBiH, ni NiP, ni Izetbegović, ni Efendić, ni Konaković, ni bilo ko drugi, jer je dovoljno da SNSD i HDZ kažu da ne prihvataju i onda preostaje samo da nema formirane vlasti, što bi bila greška.

Zahtjev za proporcionalnom zastupljenošću, koji je i Konaković podržao na konferenciji organizovanoj ljetos, jeste strateško pitanje, kao Izborni zakon za HDZ. To što HDZ nije mogao i neće moći dobiti izmjene Izbornog zakona kroz ranije i nove pregovore o formiranju vlasti, nije ih spriječilo da taj zahtjev nastave ponavljati godinama tako da svako u zemlji i svijetu zna šta hoće Hrvati. To što nešto nije moguće odmah, ne znači da ga ne treba tražiti.

Isto važi i za zahtjev bošnjačkih stranaka za proporcionalnom zastupljenošću. Ne treba ga vezati za sudbinu jednog prijedloga zakona ili formiranje Vijeća ministara; ni HDZ nije odustao nakon što im nije usvojen jedan prijedlog izmjena Izbornog zakona, odnosno nakon što njihove ucjene pri formiranju vlasti nisu urodile plodom. 

Princip proporcionalne zastupljenosti treba isticati, kako HDZ ističe princip “legitimnog predstavljanja”, sve dok ne bude svima u zemlji i svijetu jasno šta Bošnjake boli i šta oni hoće. Ako toga nemamo, a srpska i hrvatska politika imaju, onda ćemo ostati osuđeni na beživotnu bošnjačku politiku, koja, kako stranci vole reći, ne zna šta tačno hoće, ali hoće to odmah.

Provedba ustavnog principa proporcionalne zastupljenosti moguća je, recimo, uz neki sveobuhvatni paket, koji bi imao gabarite Aprilskog paketa, a bio, na kraju, usvojen, npr. u snažnu medijaciju stranaca. Možda je moguće da dođemo do tog cilja i na način, koji iz ove perspektive ne vidimo, ali samog cilja se ne treba odreći, sve dok ne nađemo drugi. 

Pa iako je izgubio na izborima, a uz to ima nedostatke, Konaković, kao i Sabina Ćudić, ima političku budućnost. Njegova stranka je izgubila, ali ima solidan rezultat, osvojila je više glasova od DF-a. 

NiP, nakon četiri teške godine u vlasti, ima nešto manje glasova od Stranke za BiH. Ako SzBiH naredne četiri godine bude u vlasti na svim nivoima, vidjet ćemo da li će biti u stanju da, kao NiP, sačuva više od 50% svojih glasova ili će nestati, kao što je ranije nestajala i kao što su nestajale stranke, koje su osvajale dvaput više glasova od ovih koje je sada dobio SzBiH.

Uz solidnu stranačku bazu, Konaković, kao i njegova kolegica iz Naše stranke, ima dovoljno liderskog samopouzdanja, političke inteligencije i, uprkos pokazanom neznanju, može se nastaviti razvijati i biti snažan kandidat na idućim općim izborima.

SDA je uvjerljivo pobijedila, ali nakon dvije-tri godine na vlasti, suočena sa jakim SNSD-om i HDZ-om, bit će u značajnoj mjeri iscrpljena, čak i ako bude uspješna u toj borbi. Najveća bošnjačka stranka se mora iznutra renegirisati, ali čak i da u tome uspije, nije dovoljno. Nakon četiri godine, SDA će biti potrebna alternativa ili dopuna. 

Kako god se na kraju, formira vlast, i ko god bude u opoziciji, potrebna nam je dobra opozicija, jer je ona uvijek najvjerovatnija slika nešto dalje političke budućnosti. Denis Bećirović i Nermin Nikšić su već sada lica prošlosti i ne može se ozbiljno govoriti o njima kao slici naše budućnosti. Ako SDP ostane u opoziciji, a velika je šansa da hoće, mora iznjedriti neke snažnije figure, kakva je svojedobno bio Željko Komšić. Od ličnosti za koje je trenutno najizvjesnije da će završiti u opoziciji kao najvažnije se ističu Ćudić i Konaković. Iako je SDP znatno jača organizacija, među najistaknutijim kadrovima nema jakih individua kao ovo dvoje. Nadati se da će čelnicima NS-a i NiP-a, i u njihovim strankama i u drugim stranka, pridružiti još neka nova lica, koja zasad nismo imali priliku gledati.