Željko Komšić je pobjeđivao zato što je Željko Komšić

Bošnjaci nisu glasali za Željka Komšića da ciljano majoriziraju Hrvate i napakoste Draganu Čoviću i njegovom HDZ-u. Dokaz je i izborni rezultat Slavena Kovačevića, kandidata Komšićevog DF-a za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Ustav Bosne i Hercegovine, ispregovaran i napisan tokom mirovnih pregovora u Daytonu, bio je i ostao jasan: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, kao i Ustavni sud, nisu mjesta etničke legitimacije članova. Ta dva građanska osigurača su ciljano tako kalibrirana: o tome je u više navrata precizno pisao kolega Haris Imamović, osvrćući se na uvide hrvatskih pregovarača u Daytonu, prije svih Mate Tadića. Isto je uoči ovih izbora potvrdilo i Apelaciono odjeljenje Suda BiH, odbijajući žalbu HSP-a na Kovačevićevu kandidaturu: Ustav od kandidata traži da se nacionalno izjasni i da dolazi iz odgovarajućeg entiteta; „legitimnost predstavljanja“ ne propisuje.

Predsjedništvo je decenijama zamišljano kao tačka iz koje se može razbiti paritetna etnička homogenizacija bosanskog tronošca. Otuda strancima, Amerikancima prije svih, zadugo nije smetao Željko Komšić, koji u Predsjedništvo ulazi prvi put 2006. I tada i, u obnovi mandata, 2010. bio je član SDP-a, ili kako bi Bakir Izetbegović rekao, iz ljevičarske stranke.

Željko Komšić pobijedio je četiri puta, nadmašivši i Aliju Izetbegovića, protiv raznih kombinacija legitimnih hrvatskih kandidata, odnosno kandidata Čovićevog HDZ-a.

Komšić je pobjeđivao, stasavao i rastao zato što je bio – on. Čovjek kojeg je narod naprosto volio. Kao Sarajliju koji nije malograđanski nadmen, nego umije porazgovarati sa svakim čovjekom, od konobara iz Hrasnog (s kojim je možda proveo i koji dan u rovu na Hrasnom Brdu), preko mještana bošnjačkog sela Kopice, recimo, kod Maglaja, ili kojeg domaćina na Nišićkoj visoravni, gdje je ratovao, pa sve do susreta s raznolikim javnim ličnostima.

Nijedna korupcijska afera, nijedan lični ili porodični skandal, rijetka politička karijera bez moralne mrlje. Zlatni ljiljan, oštar i drčan – mangup, rekli bi u Sarajevu – kada treba, a s godinama sve mirniji i mudriji, iz SDP-a izlazi kada autokrata Zlatko Lagumdžija odlučuje napustiti građanski koncept i prihvatiti dejtonske ograničenosti bosanske demokratije.

Potom pravi odličan rezultat sa svojom strankom, Demokratskom frontom, ali nikada od nje ne uspjevši napraviti stranačku mašinu.

Kada, 2014, nije mogao biti kandidat, DF je kandidirao Emira Suljagića za bošnjačkog, a Antu Popovića za hrvatskog člana Predsjedništva. Suljagić je imao solidan, Popović loš rezultat: 114 hiljada glasova prema nešto više od sedam hiljada. Već to je bila naznaka, prije svega, da je Komšić svjestan da ne dobija glasove kao Hrvat po bošnjačkoj volji, nego kao on sam, po sebi, kao autentična, neobična politička pojava, karizmatičan, dovoljno energičan, dovoljno promućuran.

Ali do 2026. je prošlo dvanaest godina, ispunjenih medijsko-političkom agresijom Zagreba, pa i dijelova Evropske unije. Nametanje ustavnih rješenja koja su zacementirala etničku dominaciju u Federaciji, u izbornoj noći 2. oktobra 2022, bilo je ponižavajuće. Dijelovi bošnjačke i probosanske javnosti povjerovali su nakon svih tih godina da je došao pravi trenutak da se ozlojeđeni Bošnjaci osvete i HDZ-u i strancima i sarajevskim ljevičarima, koji su Komšića dosljedno mrzili od izlaska iz SDP-a.

Kandidatura Slavena Kovačevića dolazi u trenutku kada je gotovo sva bosanska politička javnost prihvatila mantru Dragana Čovića, zvaničnog Zagreba pa i Katoličke crkve: da Bošnjaci Hrvatima biraju člana Predsjedništva. I Komšić, DF i svi pobornici izbora Hrvata koji nije HDZ, povjerovali su da je dovoljno predstaviti Kovačevića kao takvog pa da će glasovi sami doći.

Kandidatura Semira Efendića jeste oštetila Slavena Kovačevića. Birač u Federaciji ima jedan glas za Predsjedništvo: ko glasa za bošnjačkog člana, ne može glasati i za hrvatskog. Teško je odrediti da li bi Kovačević bio eventualno izabran da nije bilo lidera Stranke za BiH na listi za Predsjedništvo. Ako su Bošnjaci bili i ostali toliko politički podli, zar nije logično da zanemare Semira Efendića, kao kandidata koji nema šanse da pobijedi, pa da proračunato glasaju upravo za Kovačevića? Efendić je dobio više od 140 hiljada glasova, Kovačeviću je do pobjede nedostajalo manje od četrdeset.

Kovačevićevih 70-ak hiljada u usporedbi s više od 220 hiljada, koliko je Komšić dobio i 2018. i 2022, svjedoči, nepobitno, da su Bošnjaci, Bosanci, Hrvati, Srbi i drugi građani Federacije glasali za Komšića lično. U njemu su vidjeli dostojnu, sadržajnu mogućnost da se u državi ne svede sve na troetnički paritet. DF je dva puta kandidirao nekoga drugog za hrvatskog člana, 2014. i 2026, i oba puta glasovi su izostali.

Političke ideje žive onoliko koliko ih nose i zagovaraju njihovi pobornici, stranke, aktivisti i lideri. Komšić je bio lider ideje Bosne i Hercegovine u kojoj ne određuje samo Široki Brijeg šta je hrvatstvo. Ali to je bio i ostao tek identitetski zametak. Ideja građanske Bosne i Hercegovine nikada nije koherentno definirana: kakvo joj Predsjedništvo, ima li domove naroda, kako se zapošljava u javnoj upravi, treba li administrativni preustroj...

Dio krivice za to snosi i sam Komšić, njegovi timovi i pobornici. Ipak, pitanje je i da li se i mogla definirati mimo pukih teorijskih snova u ustavnom okviru koji je gotovo u svakom pogledu suprotan građanskom konceptu? Sve i kada zamišljamo, teško izlazimo iz postojećih okvira.

Komšić ulazi u historiju bosanske politike kao – Komšić, a ne kao neka poluga bošnjačke političke podmuklosti.

U konačnici, Željko Komšić i nije toliko star da se ne bi, Bog neka mu podari zdravlja i života, mogao kandidirati za Predsjedništvo i 2030. I ponovo pobijediti.