Tajna snage SNSD-a: Kad vlast prihvati da ne valja

O najvećem broju karakterističnih osobina upravo završenih izbora u Bosni i Hercegovini brojni analitičari, novinari i generalno ljudi koji ozbiljno prate politiku već su dali kredibilne osvrte i ove retke na portalu koji izuzetno poštujem neću trošiti na ponavljanje već rečenog, pogotovo iz razloga što ništa supstancijalno u tom smislu i nemam za dodati. Jedan fenomen mi se čini interesantnim, nisam primjetio da je o njemu bilo riječi u javnom prostoru i držim da je neobično interesantan u kontekstu razumijevanja ne samo izbornih rezultata, nego upravo pravca razvoja političkih procesa u budućnosti.

Postoji neupitan konsenzus oko činjenice da je SNSD ostvario najbolji izborni rezultat u svojoj istoriji, praktično u rangu one mega-pobjede iz 2006. godine. Naravno, kad nakon dvadeset godina kontinuiteta (apsolutne) vlasti i brojnih problema koji su imanentni istoj, uključujući brojne i hronične defekte unutar sistema, ponovite takve izborne cifre onda je to poseban uspjeh, šta god ko mislio o toj stranci. Ovakav rezultat se ne može kredibilno napadati zloupotrebama na biračkim mjestima (riječ je o drugom opštem konsenzusu oko ovih izbora, onom koji je rezultat korišćenja skenera i vraćanja kakvog-takvog integriteta izbornom procesu), premda je nesporna činjenica da stranke vlasti enormno i brutalno koriste svoje brojne resurse da bi prije izbornog dana kupile podršku birača (termin „kupiti“ u ovom kontekstu valja shvatiti i u prenesenom i u bukvalnom značenju).

No, istini za volju, ovakvo ponašanje vlasti imanentno je ama baš svim strankama na vlasti, kako na centralnim tako i na lokalnim nivoima, ne samo u Republici Srpskoj već i u Federaciji BiH, ali i praktično svim zemljama regije. Shodno tome, takav krimen ne može biti ključno objašnjenje ogromnog izbornog uspjeha SNSD-a, prosto zato što takve rezultate ni približno u kontinuitetu ne ostvaruju druge stranke na vlasti koje imaju manje-više isti tehnički modus operandi.

Po mom skromnom mišljenju, SNSD je jedina politička organizacija u Republici Srpskoj i cijeloj BiH koja ima razvijene senzore za blagovremeno uočavanje strukturalnih političkih promjena, kako na lokalnom i regionalnom, tako i na globalnom nivou, kao i operativne mehanizme za rekalibraciju svog političkog djelovanja. Da se kratko podsjetimo, SNSD je bio prva politička partija u Republici Srpskoj koja je odmah po završetku rata bezuslovno ne samo prihvatila Dejtonski mirovni sporazum i ustavno uređenje BiH ustrojeno tim sporazumom, nego je taj sporazum postavila kao svoje fundamentalno i strateško političko opredjeljenje. SDS, u to vrijeme ubjedljivo najmoćnija stranka u Srpskoj, tada se negativno i/li ignorantski odnosila prema DMS-u.

Takođe, i većina relevantnih stranaka u Federaciji BiH takođe je DMS posmatrala ili kao nužno zlo ili kao prelaznu fazu ka ostvarenju nekih svojih ciljeva koji su, iskreno rečeno, zapravo bili zamaskirani ratni ciljevi ratnih političkih struktura. Dakle, SNSD je jedini u potpunosti i razumio i prihvatio tad da je DMS američki strateški projekat i da je to – to.

Potom, kad je osjetio da velike sile usljed globalnih potresa nakon 11. 9. 2001. godine, a potom i svjetske ekonomske krize, polako ali sigurno gube i interes i fokus za malu i strateški nebitnu BiH, lider SNSD-a je pravilno razumio da interes velikih može pobuditi samo izazivanjem političkih potresa. Pri tom, te političke potrese izazivao je mješavinom strateških, taktičkih i operativnih poteza koji su savršeno koincidirali političkom uhu prosječnog birača u Republici Srpskoj. Riječju, SNSD je dobijao istovremeno i podršku birača i pažnju stranih faktora koristeći isti mehanizam, pri tom pažljivo vodeći o računa da se previše nigdje ne zaleti jer bi to krhku Republiku Srpsku brzo uništilo. Naravno, takvu strategiju dodatno je osnažila ozbiljna ustavna pozicija Republike Srpske, njena specifična politička i regionalna pozicija, kao i deficit političke pameti unutar opozicije u Republici Srpskoj i među političkom konkurencijom u Federaciji BiH (potonji faktori su, zapravo, nerazumijevanjem situacij,e misleći da se šlihtaju strancima, zapravo samo pojeftinjavali sebe a dizali cijenu SNSD-u koji bi na kraju profitirao i više nego što je očekivao).

Uz veće i manje tegobe takva strategija je lučila rezultate sve do 2023. godine kad je rukovodstvo SNSD-a načinilo svoj najveći politički promašaj, zapravo debakl epskih razmjera, potpuno nerazumljiv za ljude takvog političkog kalibra i iskustva. Sve do tad na retoriku i političke poteze SNSD-a i njegovog lidera moglo se gledati ovako i onako, no nesporna je činjenica bila da je riječ o, suštinski, sistemskom lideru, odnosno o stranci koja djeluje unutar Ustava BiH. To što su mnogi u Federaciji BiH i pogotovo među strancima pod „ustavnim uređenjem“ podrazumijevali ne samo brojne, blago rečeno pravno upitne izmjene DMS-a i Ustava BiH, kao i nelegalno, ponekad i varvarsko djelovanje visokih predstavnika, već i svoje sopstvene želje i projekcije kako BiH treba da izgleda, to je drugo. No, nesporni politički i pravni fakt bio je da se SNSD i njegov lider do sredine 2023. godine drže slova Ustava BiH kao pijan plota. Zbog te činjenice i drugih opisanih uzroka SNSD je, na koncu, i imao direktnu ili indirektnu podršku ključnih inostranih faktora da radi to što radi. Ili makar nije imao direktno protivljenje.

No, sredinom 2023. godine SNSD i njegov lider po prvi put napuštaju Ustav BiH i donose zakonske akte kojima otvoreno negiraju jednu od ključnih ustavnih kategorija, Ustavni sud BiH. Šta god ko mislio o Ustavnom sudu BiH, a autor ovih redaka često je u javnosti iznosio svoje negativne stavove o politički motivisanim odlukama tog suda, uz istovremeno uvažavanje njegove stručne kredibilnosti u, uslovno rečeno, „običnim“ i nepolitičkim predmetima, činjenica je da je Ustavni sud BiH jedan od ključnih elemenata istovremeno i Ustava BiH i cijelog paketa DMS-a. Po prvi put je tad Republika Srpska otvoreno, jasno, direktno, pa i drsko napustila dejtonsko uređenje.

I tad se dešava uzročno-posljedični slijed događaja i procesa dobro poznat čitaocima za koji nema potrebe da se o njemu ponavljam, no jedno je važno i to takođe vrlo rijetko, ako iko, spominje u BiH. Naime, u ratu između Šmita, Dodika, Republike Srpske i BiH, Banje Luke i Sarajeva-izgubili su svi. Šmit je ponižen i otjeran. Dodik osuđen zbog nepostojećeg krivičnog djela i onemogućen na nedemokratski način da bude demokratski biran. Republika Srpska je ponižena jer je polizala sve što je popljuvala. No, najveći gubitnik je Bosna i Hercegovina koja je pokazala da nije kadra da bude država. Da je država, BiH ne bi predala 2023. godine na dispoziciju Šmitu da je blamira svojim pseudopravnim akrobacijama, već bi njeno pravosuđe i druge institucije sprovele opsežnu, efikasnu i promptnu reakciju zaustavljanja napada na ustavno uređenje BiH, sankcionisanje svih odgovornih (a to nije bio samo Dodik i nekoliko funkcionera oko njega), ali i suspenziju ustavne autonomije svih institucija koje su napale ustavni poredak. Ta suspenzija bi prestala kad bi bili elimisani uzroci napada na to isto ustavno uređenje. Tako rade države, a BiH ne da to nije uradila, nego je sistemski problem transponirala u političku personalnu odmazdu, a oruđe egzekucije prepustila jednom neurotičnom bleferu koji je prije toga i sam više puta brutalno pogazio više ustava u cijeloj BiH. Riječju, piromanu je rekla da bude vatrogasac i umjesto vode dala mu benzin.

Zato je BiH najviše izgubila.

BiH to nije razumila, politički faktori u Federaciji BiH to nisu razumili, opozicija u Republici Srpskoj to nije razumila. Predstavnici stranog faktora u BiH takođe su to slabo sve razumili. No, razumio je lider SNSD-a i neki njegovi važni i najbliži ljudi. A razumili su to jer je glupo biti na američkoj crnoj listi i jer je to strateška greška zbog koje se, prije ili poslije, gubi sve.

Nakon toga SNSD vrši političku rekalibraciju, detektuje šta je važno relevantnim inostranim faktorima danas, traži način da se uklopi, prestaje sa iskakanjem iz sistema i, da skratim priču, ponovo u specifičnim uslovima i na specifičan način postaje sistemska stranka koja obezbjeđuje stabilnost u BiH. Dakle, nakon što se pokazalo da BiH nije sposobna sama da to učini, te kad je bilo jasno da više ne postoji međunarodni konsenzus da to čini OHR, SNSD i njegovo rukovodstvo pravilno su razumili da je sad vrijeme da ponovo oni sami obezbijede stabilnost u BiH, pri čemu je njihova pobjeda u tome što niko više ne traži da BiH bude stabilna kao država per se, nego da bude stabilno u BiH.

Kad se vraćamo na teren izbora jasno je da je razlika između kandidata na prijevremenim predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj bila tako mala zato što birači i članovi SNSD-a nisu imali vremena da razumiju promjenu i ostali su prilično indiferentni prema tim izborima.

Nakon toga se dešava sljedeći proces. SNSD nakon strateške (geo)političke vrši i transformaciju unutrašnje političke dinamike i strukture. Opozicija u Republici Srpskoj ga za to vrijeme kritikuje jer se vratio u okvire ustava. SNSD polako ali sigurno uvodi u svoj sistem nove kadrove i kandidate, uz sve tegobe i muke koje taj proces nosi sa sobom, uključujući i brojne neminovne promašaje. Opozicija za to vrijeme uzima potrošene nekadašnje kadrove SNSD-a i drugih partija na vlasti. SNSD sam insistira na ekonomskim i socijalnim pitanjima, opozicija insistira na prilično jeftinom populizmu. SNSD se integriše i svom rukovodstvu spaja stare i nove kadrove, anglofile i rusofile, suvereniste i globaliste, a opozicija se dezintegriše i troši energiju i na važnim, ali i na marginalnim razlikama.

Riječju, SNSD djeluje ozbiljno, dok svi ostali djeluju neozbiljno. Sve što se dešavalo u prethodnom periodu staje u tu jednu jedinu rečenicu i to je razumio svaki čovjek u Republici Srpskoj.

SNSD je razumio da se (opet) mora mijenjati ako želi vlast, opozicija to ne prihvata još od 2006. godine kad je izgubila vlast. Svuda na svijetu većina birača traži političare koji su realni i koji su spremni da se mijenjaju, jer to šalje dublju i suptilnu poruku da kad nešto ne valja vlast ima razuma da promijeni pravac. To je upravo bilo ono što je i SNSD uradio jer su ljudi odahnuli vidjevši da se nećemo pomlatiti sa svakim živim i završiti na svim mogućim crnim listama. Kod dobrog dijela opozicionara, nažalost, teme se svode upravo na to da se ili ništa ne treba mijenjati, da je konzistentnost vrhunska vrlina i načelo, da je smisao opozicije da kritikuje vlast uvijek i svuda (i što hoće nezavisnost i što neće, primjera radi), ili prosto da se zasjedne u fotelje i vaćari po budžetima. I sve to uz svakodnevnu emisiju najtežih međusobnih javnih uvreda.

Na kraju dana uopšte nije isključeno da su mnogi birači opozicije na kraju glasali upravo za SNSD, dok je za pojedine opozicione kandidate bilo glasova aktivista partija na vlasti.

Još jedan detalj je neobično karakterističan u tom smislu: opozicija je kampanju u smislu javnih nastupa vodila na način da je ona zasigurno nova vlast i da je biračima pametno da to tako i prihvate, bez puno polemike. Ljudi su, bogam,i onda malo gledali i rezultate te opozicije tamo gdje je ona vlast i neke stvari su se nisu uklapale u priču ozbiljnih promjena. S druge strane, vlast je preko svog čovjeka koji formalno nije u vlasti ali jeste neobično signifikantan, a riječ je o organizacionom sekretaru SNSD-a, kroz javne istupe praktično nastupala opoziciono najavljujući primat struke i rezultata nad partijskom pripadnošću, reformu javnog sektora, tehnološku transformaciju privrede i infrastrukture, te reset sistema. Sve to rađeno je ne na način grubog raskida prema sopstvenom političkom i drugom naslijeđu, jer bi to bilo potpuno kontraproduktino, nego na način ozbiljnog evolutivnog napretka, makar to bilo samo i deklarativno.

Dakle, nije vlast u Republici Srpskoj dobila glasove zato što je ostala ista i što je sve dobro, nego zato što se mijenja. To je poruka za sve vlasti i sve opozicije.