Od 2006. Bošnjaci imaju 55% utjecaja na Predsjedništvo, Srbi 33% a Hrvati 11%

Nakon pobjede Darijane Filipović iz HDZ-a, odnosno poraza Slavena Kovačevića iz DF-a, mnogo je komentara na temu Izbornog zakona, bošnjačko-hrvatskih odnosa, itd. Većina tih komentara je izrečena pod dojmom aktuelnog trenutka i, ako imamo kritičku distancu spram trenutnog dojma, zvuči potpuno besmisleno.

Neki govore da je s porazom Kovačevića zauvijek nestala ideja građanske države i da je DF njen grobar. Drugi govore da su se Bošnjaci odrekli toga da “Hrvatima biraju člana Predsjedništva” i da tu pozitivnu promjenu bošnjačkog raspoloženja treba kodificirati na način da se ikad više spriječi “slučaj Komšić”. Takva teza polazi od sulude pretpostavke da će isto raspoloženje prema Darijani Filipović biti i sada i nakon godinu-dvije dana. Treća grupa komentatora se pak ljuti na bošnjački narod, optužujući ga da je slijep, jer je dopustio ulazak HDZ-a u Predsjedništvo, kao da je normalno da kandidat DF-a bude tri mandata zaredom u Predsjedništvu, a da glasačima do ne dodije.

Po mom mišljenju, sve su to predstave koje ne dosežu do pravog de facto stanja. Ali prije nego što kažem nešto više o tom faktičnom stanju, treba, naravno, podsjetiti i na stanje de iure.

Po slovu Ustava BiH, članovi Predsjedništva BiH nisu predstavnici tri konstitutivna naroda, već predstavnici građana dva entiteta. 

Izvor nesporazuma je što se često zaboravlja da ovo nije primarno država tri konstitutivna naroda, već, kako je Richard Holbrooke pojasnio u prvoj izjavi nakon Dejtona: jedna država, sa dva entiteta i (tek zatim) tri konstitutivna naroda. 

Zato Ustav nosioca najviše vlasti prepoznaje, u jednom pogledu, kao državljane BiH ili građane BiH, u drugom pogledu kao građane FBiH i RS-a, a, u trećem pogledu, kao Bošnjake, Srbe, Hrvate i Ostale. 

Ko je čitao naš Ustav zna da, u pogledu izbora nekih tijela vlasti (npr. predstavničkog doma državnog parlamenta, Ustavnog suda, itd.), on prepoznaje državljane, odnosno glasače kao građane jedne države sa dva entiteta ili, skraćeno, kao građane entiteta. Dok iste te glasače, pri izboru drugih tijela (npr. doma naroda), prepoznaje kao pripadnike tri konstitutivna naroda, a ne više kao građane. 

Navedena višeslojnost identiteta nije viša matematika. Kao što isti čovjek ima razne identitete, pa može biti istovremeno i muškarac, suprug, otac, radnik, profesor, vjernik, itd, tako i državljani BiH, kao nosioci suvereniteta, imaju razne identitete. Mi smo, kako se u preambuli Ustava kaže, istovremeno i građani i konstitutivni narodi uz Ostale. Isti čovjek (npr. Željko Komšić) je, u jednom pogledu, građanin BiH, a u drugom Hrvat.

Stoga tvrdnja da u BiH ne žive građani, već Srbi, Hrvati i Bošnjaci, te da BiH ni u najmanjem pogledu nije građanska, sve dok imamo konstitutivne narode i Ostale, predstavlja dogmatsko insistiranje na isključivo jednoj kategorizaciji. 

To je kao da kažete da jedan čovjek ne može biti muškarac zato što je (u drugom pogledu) neoženjen. Nosiocu patrijarhalnog morala to može zvučati sasvim prirodno, ali je logički neodrživo. Naravno da muškarac može biti i neoženjen.

Kada se bira Predsjedništva, slovo Ustava članove Predsjedništva prepoznaje kao pripadnike tri konstitutivna naroda, ali njihove glasače prepoznaje kao građane Federacije, kao jedne izborne jedinice, i građane Republike Srpske, kao druge izborne jedinice. Dakle, Ustav, u pogledu izbora članova Predsjedništva, ne prepoznaje glasače kao pripadnike tri konstitutivna naroda.

Zato je, kako je i Ustavni sud BiH pojasnio u odluci U13/05, važeći Izborni zakon ustavan, jer je samo “samo neznatno proširena verzija” slova Ustava. To je ujedno i razlog zbog kojeg HDZ BiH nikada nije pokušao osporiti ustavnost Izbornog zakona pred Ustavnim sudom. 

Tako stoje stvari u pogledu slova zakona. I to se mora poštovati. Ali istovremeno neozbiljno bi bilo tvrditi da, pri izboru članova Predsjedništva, glasači u svojim glavama ne razumiju sebe kao Bošnjake, Hrvate i Srbe, da tobože odjednom isparava nacionalni identitet iz njihove glave i da ostaju samo apstraktni građani. To, naravno, nije tako.

Ali to nije naša specifičnost.

Isto je u Americi, gdje Ustav glasače za predsjednika prepoznaje kao građane, te ne pravi razliku među njima u pogledu rase, etničke pripadnosti, itd. Ali, naravno, glasači u svojim glavama prepoznaju sebe kao npr. Afroamerikance kada glasaju za nekog kandidata. Tako je, recimo, Barack Obama dobio 95% glasova Afroamerikanaca 2008, iako Ustav to uopće nije detektovao, jer su ti glasači građani kao i svi drugi. 

Isto je i kod nas. Glasači zaokružuju kandidate za članove Predsjedništva, formalno-pravno kao građani, ali, u svojoj glavi, i kao Bošnjaci i Hrvati. Općepoznata činjenice je da Željko Komšić, prilikom svoja četiri izbora, nije dobio podršku građana Federacije, koji se identificiraju kao Hrvati. Ili skraćeno, nije dobio podršku Hrvata. Ali nije ni morao. Ustav to ne zahtijeva.

Međutim, osim tog de iure stanja, zanimljivo je osmotriti i de facto stanje. Većina Bošnjaka je uvijek glasala za člana Predsjedništva, koji se izjašnjava kao Bošnjak, ali je značajan dio glasao i za Hrvata u Predsjedništvu, naročito od 2006. kada se prvi put kandidovao Željko Komšić.

Kao što smo vidjeli prekjučer, de facto učešće Bošnjaka u izboru za člana Predsjedništva, koji se izjašnjava kao Hrvat, ne znači da neće biti izabran kandidat, koji je po volji većine Hrvata. Glasači, koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci i Ostali, nisu izvršili presudan utjecaj.

Tako da Izborni zakon omogućava većini Hrvata da izaberu člana Predsjedništva, ali im takav ishod nije zajamčen ni tekstom Ustava, ma koliko Hrvati u svom srcu osjećali da je to pravo koje im pripada. 

Činjenica da Hrvati s vremena na vrijeme izvrše presudan utjecaj na izbor člana Predsjedništva, koji se izjašnjava kao Hrvat, u skladu je sa faktičnim demografskim stanjem, odnosno realnim odnosom snaga. 

Hrvata ima 15%, a ne 33% i nije realno da sve vrijeme imaju 33% vlasti u Predsjedništvu. Također, Bošnjaka je 50%, a ne 66% i nije realno da sve vrijeme imaju 66% utjecaja u Predsjedništvu. 

Stoga ne čudi što je nakon Komšićeva dva mandata od 2006. do 2014. došla pobjeda Dragana Čovića u utrci za Predsjedništvo. I što je, nakon Komšićeva dva mandata od 2018. do 2026, Darijana Filipović pobijedila Slavena Kovačevića. 

Takav odnos je srazmjeran udjelu Bošnjaka i Hrvata u ukupnom stanovništvu BiH. 

Mandantni period od 2006. do 2030. obuhvata 24 godine. Uzimajući u obzir sve dosadašnje izbore, u te 24 godine mandatnog perioda, Hrvatima je pripalo 8 godina, a Bošnjacima 16 godina da kontrolišu izbor “H” člana Predsjedništva.

Uz to, Bošnjaci su 24 godine kontrolisali izbor i “B” člana Predsjedništva. Također, Srbi su 24 godine kontrolisali izbor “S” člana Predsjedništva.

Kada se sve to sabere, rezultat izbora od 2006. godine glasi ovako:

 “B” i “H” članovi Predsjedništva, koje su izabrali Bošnjaci, dobili su 40 godina mandantnog perioda: 16 godina Komšića, 8 Bakira Izetbegovića, 8 Denisa Bećirovića, 4 godine Harisa Silajdžića i 4 godine Šefika Džaferovića.

“S” članovi Predsjedništva, koje su izabrali Srbi, dobili su 24 godine mandatnog perioda: 8 godina Nebojše Radmanovića, 8 godina Željke Cvijanović, 4 godine Mladena Ivanića i 4 godine Milorada Dodika. 

A ”H” članovi Predsjedništva, koje su izabrali Hrvati, dobili su 8 godina mandatnog perioda: 4 godine Dragana Čovića i 4 godine Darijane Filipović.

Kada se ovi omjeri pretvore u procente, dođemo do toga da su Bošnjaci, u mandatnom periodu od 2006. do 2030, imali 55,6% utjecaja u Predsjedništvu. U isto vrijeme, Srbi su imali 33,3%, a Hrvati 11,1%.

To je, dakle, gotovo identično udjelu svakog od tri konstitutivna naroda u ukupnoj populaciji BiH, prema Popisu iz 2013. 

Dakle, iako nije propisana slovom Ustava, proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda se faktično nametnula u Predsjedništvu, što je i prirodno, jer je ona izraz realnog odnosa snaga u stvarnosti. 

Paritetna zastupljenost tri konstitutivna naroda, koju hrvatske stranke uporno traže, osim što nije u skladu sa slovom važećeg Ustava, nije u skladu ni sa realnim odnosom snaga, jer Hrvati ne čine 33% stanovništva BiH, pa da imaju uvijek 33% vlasti u Predsjedništvu.

Da, kojim slučajem Hrvati čine približno trećinu stanovništva BiH, kao što je to nekad bio slučaj tokom 20. stoljeća, Hrvati bi se bez problema mogli redovno izabrati jednog člana Predsjedništva. Dakle, problem hrvatskog političkog faktora nije tekst Izbornog zakona, već radikalno smanjenje broja hrvatskih glasača u BiH, u protekle tri decenije. 

Ustav svuda, pa i u BiH, mora biti realan odraz društvenih snaga, pa i nacionalnih, jer ovo je višenacionalna država. Hrvati imaju zastupljenost u vlasti i trebaju je imati. Ali nije realno da, kao 15% stanovništva, imaju isti utjecaj na formiranje vlasti kao i Bošnjaci, koji čine 50%. 

Proporcionalna zastupljenost, koja je na djelu u Vladi Federacije koju već 25 godina čine 9 Bošnjaka, 5 Hrvata i 3 Srba, predstavlja princip, koji se nameće i u Predsjedništvu usljed pritiska društvene stvarnosti. Time se pokazuje da Ustav nije tekst, koji je indiferentan prema stvarnosti, već realan odnos snaga.

S obzirom da je BiH država, čije se državljani, u bitnom smislu, već više od stoljeća samopoimaju kao pripadnici tri nacije, nije realno očekivati da se izgradi jedinstven nacionalni identitet, kao nekakva osnova “građanske države”. Nije realno ni da Bošnjaci, sve dok čine samo 50% populacije, sami imaju presudan utjecaj na vlast, bez obzira na volju Srba i Hrvata.

Istovremeno, s obzirom da tri nacije nemaju podjednak udio u ukupnom stanovništvu, te da je Bošnjaka 50% a Hrvata 15%, nije realno da podjela vlasti bude u znaku pariteta, pa da tri naroda, bez obzira na nacionalno-demografsku realnost, uvijek i svuda imaju po 33% utjecaja uvlasti. 

Podjela utjecaja srazmjerno udjelu svakog od tri naroda u ukupnom stanovništvu čini se kao realan princip, koji se, ne slučajno, polako “sam od sebe” nameće.