Dvije godine Jablanice: Porodice žrtava čekaju pravdu, pravosuđe se poigrava

Dok građani Bosne i Hercegovine danas izlaze na birališta da biraju svoje političke predstavnike, u Jablanici je dan žalosti. Navršile su se tačno dvije godine od noći u kojoj je bujica odnijela 19 života.

Dvije godine traje traženje istine i čekanje da neko preuzme odgovornost za nepropisno otvoren kamenolom, ignorisana upozorenja i urušene domove.

Općina Jablanica proglasila je 4. oktobar 2026. godine Danom žalosti povodom godišnjice smrti građana u prirodnoj nesreći koja je zahvatila ovu općinu. Odluku je donio općinski načelnik Emir Muratović (SDA).

Zastave će biti spuštene na pola koplja na zgradi Općine te na zgradama javnih preduzeća, ustanova i drugih institucija. Na javnim mjestima ne mogu se održavati programi kulturno-zabavnog karaktera. Javne ustanove i organizatori kulturnih, sportskih i drugih manifestacija, ugostitelji te elektronski i drugi mediji s područja općine dužni su svoje programe i sadržaje prilagoditi obilježavanju ovog dana.

U noći s 3. na 4. oktobar 2024. godine nevrijeme i ekstremne padavine zahvatili su sjevernu Hercegovinu i srednju Bosnu. Najteža tragedija dogodila se u Donjoj Jablanici, gdje su obilne kiše pokrenule razorne bujice vode, mulja i kamenja s obližnjeg kamenoloma iznad sela. Tone stijenskog materijala sručile su se direktno na kuće dok su mještani spavali, a čitave objekte zatrpale su za samo nekoliko minuta.

U BiH je tada stradalo 27 osoba: 19 u Donjoj Jablanici, pet u Konjicu (Buturović Polje) i tri u Fojnici. Klizišta i bujice potpuno su odsjekli Jablanicu od ostatka zemlje. Magistralni put M-17 i željeznička pruga prema Mostaru teško su razoreni, pa su pojedine dionice puta nestale u kanjonu Neretve, a pruga je ostala visjeti u zraku.

Danima su pod tonama stijena i mulja nestale tražili domaći spasioci, građani, specijalizirani timovi iz regije i Evropske unije. Materijalna šteta procijenjena je na desetke miliona konvertibilnih maraka i obuhvata uništene domove, komunalnu i saobraćajnu infrastrukturu te privredne objekte.

Od zvaničnog otvaranja istrage do danas gotovo se ništa nije promijenilo. Vrijeme prolazi, a odgovornost se razvodnjava prebacivanjem nadležnosti. Predmet je putovao od Kantonalnog do Federalnog tužilaštva, uz administrativne preokrete i proceduralne zavrzlame, ali optužnice, ono najvažnije, još uvijek nema.

U prvim sedmicama nakon tragedije premijer Nermin Nikšić i članovi Vlade FBiH u više su navrata naglašavali da će država i entitetske institucije učiniti sve da se uništeni domovi hitno obnove te da niko od stradalih neće biti zaboravljen niti prepušten sebi.

Danas je stvarnost drugačija. Za dio preživjelih privremeni smještaj i dalje je svakodnevnica, infrastruktura je tek djelimično obnovljena, a opasnost od novih klizišta i bujica visi nad malobrojnim povratnicima. Mnogi treću zimu zaredom dočekuju u metalnim kontejnerima.

Pruga uništena te noći ponovo je proradila tri mjeseca kasnije, i to zahvaljujući donaciji. Da se čekalo da Vlada FBiH i Željeznice krenu u obnovu, vjerovatno bi prošla i godina. Ni ova tri mjeseca nisu prošla bez posljedica: privreda je pretrpjela ogromne gubitke, a za to niko neće odgovarati.

U mjesecima nakon tragedije održano je nekoliko protesta na kojima su mještani poručili da su "poplave prošle, ali vi nam utapate nadu", izražavajući nezadovoljstvo odnosom vlasti i sporom pomoći u sanaciji štete.

Umjesto institucionalne odgovornosti, pravde i suštinske obnove, preživjele i porodice stradalih dočekuje dobro poznata, zaglušujuća tišina vlasti, zauzete drugim prioritetima, u ovom slučaju predizbornom kampanjom. Na obilježavanje prošle godišnjice niko se nije odazvao. Članovi Predsjedništva poslali su svoje savjetnike, a stolica premijera Nikšića ostala je prazna.

Ipak, najteže je priznati ono što je svima pred očima: zakazala je i sama javnost, onaj najvažniji korektiv svakog društva. U ove dvije godine nisu održani protesti s hiljadama ljudi na ulicama, već tek simbolično okupljanje stotinjak studenata, i to nakon medijskog pritiska.

Zašto tragedija u kojoj je u jednoj noći poginulo 19 ljudi, a čija odgovornost ni nakon dvije godine nije sudski rasvijetljena, ne proizvodi snažniji društveni pritisak? Zato što smo oguglali. Preživljavanje je postalo sistem vrijednosti u kojem se tuđa nesreća posmatra s distance, uz tihi uzdah i skretanje pogleda. A kada saučesnički zažmirimo na nepravdu, pristajemo na to da sutra, ne daj Bože, isto zadesi i naše dvorište, a da nas niko ne čuje.

Zato će, uprkos brojnim aferama, spornim imenovanjima i lošim odlukama koje su obilježile ovaj mandat, odnos prema tragediji u Jablanici i njenim žrtvama ostati jedna od najvećih mrlja aktuelnog saziva Vlade Federacije BiH.