Na biralištima se trebamo voditi razumom, a ne moralom

Birači u Bosni i Hercegovini 4. oktobra izlaze na desete opće izbore od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Protekle četiri godine bile su među najtežima od rata naovamo. Rijetko je kada bilo hitnije promijeniti ljude na ključnim pozicijama u administrativnom aparatu zemlje – naročito u sektoru sigurnosti. Neuobičajeno je i to što se ovi izbori poklapaju s potencijalno historijskim izborima u susjednoj Srbiji i s američkim izborima na polovini mandata, koji se iščekuju s velikom pažnjom. Na ukupnu političku situaciju u zemlji mogli bi utjecati čak i izbori u Izraelu, koji se održavaju u isto vrijeme.

This article is available in English

Ukratko, do početka novembra lideri i građani Bosne i Hercegovine mogli bi se naći u bitno drugačijoj lokalnoj, regionalnoj i globalnoj političkoj klimi. Ovisno o ishodu glasanja u samoj BiH, te nove okolnosti mogu biti prilika za zemlju ili početak velike i dugotrajne krize.

Izrazito polarizirani i stranački obojeni bosanskohercegovački mediji jasno su pokazali kome su naklonjene. Društvene mreže preplavili su stranački botovi i trolovi, a sami kandidati proizveli su ogromnu količinu sadržaja; malo šta od toga je promišljeno ili nadahnjujuće.

Ipak, ne bi bilo pošteno reći da su jedini problem demokratskog života u BiH mediji ili političari. Izbori su glavni pogonski motor predstavničke demokratije, a ipak ih velik dio biračkog tijela slabo razumije, u Bosni i Hercegovini jednako kao u Americi. Zašto? Zato što mnogi ljudi pogrešno vjeruju da je glasanje moralni čin ili moralna obaveza. Nije ni jedno ni drugo.

Šta je politika? Američki politolog Harold Lasswell objasnio je da je to proces u kojem grupa ljudi odlučuje ko dobija šta, kada i kako. Predstavničke demokratije raspodjelu društvenih i političkih dobara određuju na redovnim, općim izborima. Ti izbori izabranim zvaničnicima daju ovlaštenje i odgovornost da tu raspodjelu provode.

Pitanja morala i pravde mogu postati izborne teme, i često to postaju. Istospolni brak, abortus, smrtna kazna, granice i tačan opseg slobode govora; sve su to primjeri moralno obojenih pitanja o kojima se na različite načine odlučivalo na nedavnim izborima u Evropi i obje Amerike. To što se o moralnim pitanjima može odlučivati na biralištu ne znači, međutim, da je i sam demokratski proces moralan. Demokratski proces je naprosto mehanizam kojim biramo delegate i predstavnike koji će odrediti ko će među nama dobiti šta, kada i kako.

Taj mehanizam je ograničen. Ograničen je na ono što nam je, kao biračima, na raspolaganju. Možda nam se ne sviđa nijedna ponuđena opcija. Možemo osporavati i to da li o nekom pitanju uopće treba glasati, kao u slučaju raznih referenduma. Ali u predstavničkoj demokratiji čin glasanja je namjerno ograničen mehanizam. Oni među nama koji žele ići preko tih granica mogu, i trebaju, učestvovati u širem demokratskom procesu; aktivirati se u strankama i društvenim pokretima, u zagovaranju, u organiziranju zajednice. No i tada svi građani na kraju stižu na istu posljednju stanicu. Pred glasački listić s ograničenim izborom, na kojem moramo odlučiti šta je bolje.

U tom trenutku čin glasanja je prije svega racionalan, a ne moralan. Neki će tvrditi da svaki od ponuđenih kandidata ima loših strana, da su zato sve opcije u suštini iste, to jest jednako loše, pa je jedini moralan izbor ne glasati. No i to je tek pokušaj da se moralni okvir nametne procesu koji je u osnovi amoralan. To znači na pitanje „ko dobija šta, kada i kako?“ odgovoriti: „Hoću da drugi odluče umjesto mene.“

Da ne bude zabune, ni neizlazak na izbore nije nužno iracionalan. Bilo je slučajeva u kojima su masovni bojkoti izbornog procesa donijeli određene uske, najčešće simbolične pobjede. Ali to je taktika organiziranog građanskog neposluha, koja itekako računa s Lasswellovom maksimom. Zato se razlikuje od pojedinačnih činova onoga što bismo mogli nazvati demokratskom apstinencijom. Upravo je ta druga pojava problem u zemljama poput Bosne i Hercegovine, gdje je izlaznost na lokalnim izborima 2024. bila 45 posto, a time se nije postiglo ništa. Nije se postiglo ništa jer nije bilo pokreta koji bi postavio bilo kakav zahtjev; bilo je to tek mnoštvo pojedinačnih odluka da se čovjek odrekne svojih prava.

Postoje vjerske tradicije u kojima se odricanje od vlastitih prava – u suštini čin žrtve – smatra pravednim djelom. Nema, međutim, vjere u kojoj se razočaranost smatra vrlinom, a kamoli nečim racionalnim. Nema ni značajnije sekularne filozofske tradicije koja bi to tvrdila. Trajna razočaranost može, zapravo, biti tek izraz neliječene mentalne bolesti ili traume.

U Bosni i Hercegovini je gotovo sigurno riječ o ovom drugom. Masovno neučestvovanje u političkom i demokratskom procesu izraz je jednako raširene društvene traume. Nije bitno da li je porijeklo te traume u ratu, u nepravdama poslijeratnog perioda ili u kombinaciji jednog i drugog. Bitno je da je izraz te traume iracionalan. Jer izvor traume – bio to rat ili poraće – nije „politika“ ni „demokratija“, ma kako ih široko definirali, već nesposobnost i/ili nezainteresiranost bosanskohercegovačke javnosti da se njima bavi.

Drugim riječima, ako građani Bosne i Hercegovine – ili Amerikanci, Britanci, Japanci – žele drugačije, bolje ishode svojih demokratskih procesa, moraju učestvovati. Predstavnička demokratija je mašina kojoj je potreban ulaz da bi dala izlaz. Kvalitet i dubina onoga što se u nju unese određuju ishod. Što više ljudi učestvuje, ishodi su bolji – ne nužno u svakom izbornom ciklusu, ali u zbiru sigurno.

To se jednostavno može pokazati odnosom između popularnih demokratskih figura iz prošlosti i izlaznosti na izbore. Na britanskim izborima 1935, nakon kojih je Winston Churchill na kraju postao premijer, izlaznost je bila 71 posto. Kada je ponovo izabran 1951, izlaznost je bila 82 posto. Na američkim predsjedničkim izborima 1960, na kojima je John F. Kennedy pobijedio Richarda Nixona, glasalo je nešto manje od 64 posto birača. Joe Biden je 2020. pobijedio Donalda Trumpa uz izlaznost od 66 posto, najveću zabilježenu u američkoj historiji. Charles de Gaulle je 1965. pobijedio na prvim neposrednim predsjedničkim izborima u Francuskoj uz konačnu izlaznost od 84 posto.

Poenta je jednostavna. Kada građani dosljedno učestvuju u izbornom i demokratskom procesu, ishodi su uglavnom bolji. Ponajviše zato što veće učešće stvara prirodnu selekciju koja na površinu izbacuje bolje kandidate, prisiljene da se obraćaju širim dijelovima biračkog tijela. Kako učešće i izlaznost opadaju, tako lakše uspijevaju slabiji kandidati s marginalnim programima.

Sve u svemu, moralističke priče o glasanju i demokratiji samo nam mute mišljenje. Ako birači žele bolje ishode – bolji način da se odredi ko dobija šta, kada i kako – moraju demokratskoj mašini dati ulaz koji joj je potreban da takve ishode proizvede. Moraju, u najmanju ruku, učestvovati. Ne učine li to, rezultat je, kako je rekao komičar George Carlin, „smeće na ulazu, smeće na izlazu“.