Zahtjev za proporcionalnom zastupljenošću nadilazi značaj predizbornih rasprava

HDZ nije odustao od zahtjeva za legitimnim predstavljanjem u Predsjedništvu nakon što im nije prošao prvi amandman na Izborni zakon koji bi to osigurao to. HDZ zapravo nije odustao ni nakon petnaestak godina borbe i dvadeset-trideset neuspješnih pokušaja.

Zato ni zahtjev stranaka sa sjedištem u Sarajevu za proporcionalnom zastupljenošću konstitutivnih naroda ne može biti sveden na pitanje sudbine jednog prijedlog zakona. 

Ako ne prođe Prijedlog zakona o proporcionalnoj zastupljenosti, koji je uputio Klub Bošnjaka u Domu naroda Federacije, onda treba slati nove prijedlog i nastaviti zahtijevati da se provede taj princip, sa istom upornošću s kojom HDZ ponavlja svoje zahtjeve. 

Nakon što godinama ostajete pri istom zahtjevu, on - iako nije proveden kroz zakon - postaje politička činjenica, kao artikulacija nezadovoljstva glasača koje predstavljate. Iskustvo sa HDZ-ovim zahtjevima to zorno pokazuje.

Navedeno govorim zbog predizborne polemike koja se otvorila između predsjednika SDA Bakira Izetbegovića i predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić na ovu temu. Izetbegović je prozvao Ćudić zbog toga što je NS najprije podržala Zakon o proporcionalnoj zastupljenosti, a zatim povukla podršku. 

Izetbegović je kazao da je Ćudić to uradila jer se lično uvrijedila zbog reakcije SDA na jednu njenu izjavu o karakteru rata. Ćudić je, reagujući na to, poručila da Naša stranka uopće nije povukla podršku Zakonu o proporcionalnoj zastupljenosti, već da ga je SDA povukla iz parlamentarne procedure, jer je, kako kaže Ćudić, neustavan. 

Ustav Federacije, u članu 11, kaže da će konstitutivni narodi i Ostali biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u Federaciji BiH. Zatim se u istom članku kaže da takva proporcionalna zastupljenost će se bazirati na popisu iz 1991, dok se Aneks 7 u potpunosti ne provede.

Prema tome, sama suština predloženog zakona ne može biti neustavna. A suština je zahtjev za zastupljenošću tri konstitutivna naroda i Ostalih u institucijama proporcionalno udjelu svakog od tri naroda i Ostalih u ukupnom stanovništvu BiH, prema popisu iz 1991.

Predsjednica Naše stranke se možda poziva na mišljenje Vlade Federacije da zakon, koji je predložen u Parlamentu Federacije, ulazi u djelokrug i kantonalnih i općinskih ovlasti, te može biti osporavan po toj osnovi. Ne znam da li je to tačno, pravnici trebaju dati riječ o tome.

Ali sam princip proporcionalne zastupljenosti, koji je eksplicitno definisan Ustavom, ne može biti sporan i, koliko vidim, nije - ne samo za SDA i Našu stranku, već i za ostale. Iako Ćudić ima pravo kritikovati SDA ako je prijedlog zakona zaista manjkav, Naša stranka ne bi u proceduralnim preprekama trebala nalaziti izgovor, već bi sama trebala dati prijedlog korekcije ili drugi način provedbe ovog ustavnog principa.

Uoči početka predizborne kampanje, ministar vanjskih poslova i predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković je, u saradnji sa državnim parlamentarcem i predsjednikom stranke Naprijed Šemsudinom Mehmedovićem organizovao konferenciju, na kojoj se založio za provođenje principa proporcionalne zastupljenosti na državnom nivou (što je još važnije od federalnog nivoa, gdje je u sastavu Vlade FBiH već ostvarena proporcionalna zastupljenost). 

U toku kampanje, kandidat za člana Predsjedništva i predsjednik Stranke za BiH Semir Efendić više je puta ponovio da se zalaže za proporcionalnu zastupljenost. Ovaj princip su uime SDP-a podržali i potpredsjednik te stranke i ministar odbrane Zukan Helez, kao i državni zastupnik Albin Muslić. Isti stav ima Narodni evropski savez (NES), čiji je državni zastupnik Jasmin Emrić agilno zagovarao proporcionalnu zastupljenost.

Mnogo ovih istupa je u znaku međusobnih optuživanja vlasti i opozicije za srozavanje procenta zastupljenosti Bošnjaka u institucionalnoj strukturi, ali bar se svi slažu oko toga da je proporcionalna zastupljenost - cilj. Time smo, nakon dugo vremena, dobili jedan politički konsenzus.

Čak se, svojedobno, i kandidat Demokratske fronte za člana Predsjedništva Slaven Kovačević, iako se primarno zalaže za građanski princip, odredio po ovom pitanju, ističući prednost proporcionalne zastupljenosti u odnosu na paritetnu. Kovačević je pojasnio da ako jedna etnička zajednica sa 12 % sudjeluje u ukupnom stanovništvu, onda u pravilu ima pravo na 12 % pozicija, a ne na 33 %.

S obzirom da je i sam predsjednik Demokratske fronte, u jednom nedavnom podcastu, kazao da od presuda iz Strazbura nema ništa, pa ako imamo u vidu i da se sve velesile, uključujući SAD, protive liberalizaciji dejtonskog sistema, onda je jasno koliki značaj ima isticanje zahtjeva za proporcionalnom zastupljenošću.

Ako i Sabina Ćudić nema problem sa principom proporcionalne zastupljenosti, i ako je Peđa Kojović načelno podržao taj princip, ostaje pitanje da li sve to može biti u skladu sa građanskom orijentacijom Naše stranke.

U Bosni i Hercegovini živi njeno stanovništvo, koje važeći Ustav prepoznaje kao državljane Bosne i Hercegovine. Ali, osim toga, Ustav isto to stanovništvo u preambuli prepoznaje na još dva načina: kao građane, a zatim kao konstitutivne narode i Ostale. 

Dakle, građani, s jedne strane, i konstitutivni narodi i Ostali, s druge, nisu dvije različite stvari, već dvije predstave o istoj stvari, odnosno dva načina kategoriziranja stanovništva BiH. Ili - isticanje dva različita aspekta tog stanovništva, njegove višenacionalne ili multietničke naravi. 

Recimo, Predrag Kojović je, u isto vrijeme, i Srbin i građanin BiH, ali ne u istom smislu. Tako su svi državljani BiH, u isto vrijeme, građani BiH, ali i Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili Jevreji, Romi, itd.

Ne treba pojašnjavati da je nacionalna ili etnička kategorizacija stanovništva BiH vrlo bitna. Prije svega bitna je samom tom stanovništvu. Zato čak i ljevičarske stranke ističu da su za multietničku ili višenacionalnu BiH, odnosno da su, osim za ravnopravnost građana, i za ravnopravnost naroda. 

Ko želi znati više o ovome, neka čita intelektualce bliske SDP-u, kao što su Mirko Pejanović, Ivo Komšić, pokojni Žarko Papić, Enver Kazaz, Damir Nikšić, itd. A i oni samo njeguju tradiciju Komunističke partije, koja je imala poseban senzibilitet za nacionalnu ravnopravnost o čemu su svojedobno iscrpno pisale Latinka Perović i Gordana Vlajčić.

Za razliku od SDP-a, Naša stranka i DF stavljaju u fokus prava građana, a u drugi plan pomjeraju nacionalnu ravnopravnost, ali ne odbacuju u cijelost ovaj drugi princip. 

Ili kako to definiše Naša stranka u svojim programskim principima: “Mi podrazumijevamo da nema ravnopravnosti naroda bez ravnopravnosti građana i građanki. Kolektivna ravnopravnost jeste podrazumijevani pratilac, ali nije garant ljudske, individualne ravnopravnosti.”

Šta znači ta ravnopravnost naroda, protiv koje nije čak ni Naša stranka? 

Mogao bih sad napisati dvadeset stranica o pojmu proporcionalne diobe, kako ga vidi Aristotel u Nikomahovoj etici ili Platon u Timaju. Ali jedno pravilo u politici kaže da je učinkovito samo ono što i mala djeca razumiju. Tako je državni zastupnik NS-a Peđa Kojović je, prije nekoliko dana, slikovito, u priči za malu djecu, pojasnio šta znači donijeti pravedan zakon.

Ako imate dvoje djece i oboje vole kolače, kaže Kojović, a vi imate samo jedan kolač, kako ga podijeliti? Možete ga lično podijeliti, ali kome dati koji dio, da li će jedno dijete misliti da je dobilo manji dio? Najbolje je, kaže Kojović, da onda postavite ovako stvar: jedno dijete siječe kolač, a drugo dijete ima pravo prvog izbora. Tako treba postupati i mudar zakonodavac.

Osnovno pitanje ravnopravnosti naroda u BiH je: šta ako imate četvero djece različitih uzrasta i veličina? Šta ako imate dijete koje čak i da hoće ne može pojesti cijelu šnitu, a drugo se ne može najesti od jedne? Riječju, nije pravedno ako 50 % stanovništva i 15 % stanovništva dobiju isti komad hljeba.

U vezi s Kojovićevom pričom o podjeli kolača, pada mi na pamet jedan detalj iz Geteovih Jada mladog Vertera. Hvaleći pravednost svoje voljene Lote, glavni junak opisuje kako ona hrani svojih šestero braće i sestara.

Lota je, veli Verter, “svojim mališančićima oko sebe odrezivala svakome po krišku, a u srazmjeri koliko je kome godina i koliki je čiji prohtjev”. Dakle, ne daje svima komade iste veličine, već svakome po komad srazmjeran (ili proporcionalan) njegovoj veličini i potrebama. 

Sva tijela vlasti u BiH se ne formiraju, polazeći od kategoriziranja stanovništva kao konstitutivnih naroda i Ostalih. Tako imamo predstavničke domove, čiji su članovi predstavnici građana oba entiteta. Ali imamo i brojna tijela, gdje kolač dijele predstavnici konstitutivnih naroda koji crpe legitimitet iz domova naroda. Tako oni dijele pozicije ministara, direktora i drugih rukovodilaca. 

To je pokazao i ovaj mandat, kad su SDP i NS pristali da legitimni predstavnici Hrvata i Srba dobiju sve ministarske i direktorske pozicije iz hrvatske i srpske kvote na državnom nivou. Legitimni predstavnici Hrvata su dobili sve hrvatske ministarske pozicije i na federalnom nivou. Ima Hrvata u SDP-u i NS-u, ali nijedan od njih nije ni državni ni federalni ministar. Razlog tome je što je Trojka, uprkos samoodređenju SDP-a i NS-a, bila, kako je Christian Schmidt kazao, od strane ustavnog sistema i u očima međunarodne zajednice bila prepoznata kao “bošnjački reformski blok”.

Pa kad je već tako, pravedno bi bilo da se te pozicije dijele srazmjerno udjelu svakog od tri konstitutivna naroda i Ostalih u ukupnoj populaciji BiH. Riječju, onako kako Geteova junakinja, sasvim pravedno i sestrinski, dijeli hljeb svojoj braći i sestrama. 

To ne zahtijeva samo pravednost, već i interes stranaka ljevice, koje bi, recimo, da se dosljedno poštuje princip proporcionalne zastupljenosti, u ovom mandatu imale pet državnih ministara i 50% direktora državnih institucija. Ako rukovodstvu SDP-a, DF-a ili Naše stranke treba objašnjavati da im je to u interesu, onda im nema spasa.