Kako je Neven Anđelić objasnio da Bećirović izigrava volju svojih glasača

Neven Anđelić je jedan od najznačajnijih intelektualaca na našoj lijevo-liberalnoj sceni. Ne dijelim njegova politička gledišta, ali tip je pametan i njegova su zapažanja vrijedna pažnje (za razliku od simptomatskih objava kojima nas, u pravilu, zasipaju intelektualci iz redova SDP-a i Naše stranke). Tako je Anđelić još prije dvije godine objasnio da je svrha Denisa Bećirovića da ljevici donese nešto i desnih glasova, bez kojih ne može doći na vlast.

Anđelić polazi od toga da čak i na Zapadu, a ne samo u Bosni i Hercegovini, konzervativne ili narodnjačke stranke češće pobjeđuju na izborima nego ljevica. Ignorisati tu činjenicu znači ići iz poraza u poraz. Ako žele pobijediti, lijeve stranke u BiH su osuđene na to da imaju glasače koji im se ne sviđaju.

Intelektualci poput Anđelića nastoje pomoći ljevici da lakše podnosi tu činjenicu i vlada njome, a to je moguće ako ljevičari nisu u vlasti kompulzivne potrebe da javno vrijeđaju svoje potencijalne glasače nazivajući ih “narodom debila”, uprkos nalozima političke trezvenosti.

Zato se, kako primjećuje Anđelić, sposobnost bh. ljevičara ne mjeri ispraznim ideološkim samoodređenjima, već time koliko glasova mogu oteti nacionalističkim pokretima. Pri tom, ovaj autor ne krije da u praksi to funkcioniše samo među Bošnjacima, dok se među Srbima i Hrvatima zasad pokazalo kao nemoguće, što je svojevrsna pohvala Bošnjacima, iako ne i poricanje činjenice da je i među njima dominantan nacionalni osjećaj.

Zato, po Anđeliću, ljevici trebaju kandidati koji osim lijevih mogu pridobiti i desno orijentisane bošnjačke glasače. Takav je kandidat Denis Bećirović. I to je, smatra pronicljivi Anđelić, recept za uspjeh SDP-a, a ne koaliciono udruživanje sa SDA koje bi iscrpilo crvene, jer bi SDA dominirala u tom odnosu. Ako neko ne razumije zašto SDP odbija probosansko jedinstvo, treba čitati Anđelića. Ne znam koliki je njegov utjecaj u SDP-u, ali on evidentno dobro razumije njihovu unutrašnju logiku.

U jednom ranijem tekstu, Anđelić je ukazao na to da je Bećirović jedan od rijetkih vodećih SDP-ovaca koji je “redovan u džamiji”. Anđelić podcrtava da dobar odnos s imamima, “koji bi mogli razaslati kakav haber njemu u korist”, Bećirovića čini konkurentnim u odnosu na kandidate SDA. Neki lijevi intelektualci bi se šprdali sa ovakvim profilom kandidata SDP-a za Predsjedništvo, ali Anđelić ga shvata ozbiljno (razumijevajući valjda da je, u politici, sve što je na prvi pogled smiješno zapravo smrtno ozbiljno, zbog čega je smijeh često naličje velikog straha).

Podsjećajući na skromnih 75 hiljada glasova, koje je osvojio prethodni kandidat SDP-a Bakir Hadžiomerović, Anđelić kaže da je to manje-više brojka SDP-ovih glasača koji preferiraju klasno u odnosu na nacionalno, odnosno onih kojima je nacionalni identitet skoro pa zanemariv. Ako ti glasači i jesu po mjeri samog Anđelića i SDP-ovog užeg rukovodstva, jasno je da se uz njihovu podršku ne može pobijediti.

Na izborima koje je Hadžiomerović izgubio, SDP je, veli Anđelić, ostao bez “glasova strasti, glasova iracionalnih osjećaja, glasova nacionalnog identiteta”. Ovi izvorno zeleni glasovi, koje je dobivao Alija Izetbegović, a kasnije - Haris Silajdžić 2006. i Željko Komšić uime SDP-a 2010, rasuli su se 2014, po Anđelićevoj ocjeni, odlazeći najviše Fahrudinu Radončiću, a zatim i Seferu Halilović, Mustafi Cerić, pa “možda dio čak i Bakiru Izetbegoviću”.

Nakon toga je SDP uvidio da mora imati kandidata, koji će, uz onih 75 hiljada crvenih, dobiti i zelene, tj. glasove nacionalnog identiteta. Stoga, SDP već 2018. kandiduje Denisa Bećirovića i već tada bi pobijedio da je imao Radončićevu podršku.

Četiri godine poslije, 2022. Bećirović je, uz podršku Radončića i stranaka poteklih iz SDA (NiP, NES, PDA, BHI KF, itd) ubjedljivo pobijedio, osvojivši čak 330 hiljada glasova. U tom ukupnom rezultatu onih 75 hiljada crvenih glasova, kojima po Anđeliću nacionalni identitet nije bitan, predstavljaju manjinu ili, preciznije, samo 22%. 

Dakle, čak 78% Bećirovićevih glasova čine onih, koje je Anđelić prepoznao kao “glasove strasti, glasove iracionalnih osjećaja, glasove nacionalnog identiteta”, riječju zelene glasove.

Anđelić ne krije da se ne slaže s mnogim stavovima Bećirovića, pa čak i da neke smatra izrazom nacionalizma (poput osporavanja granice BiH sa Crnom Gorom). Ali ipak odaje priznanje Bećiroviću, jer nije dopustio da ga oblikuje većina njegovih glasova, već je “sebe precizno pozicionirao kao bošnjačkog političara liberalno-lijeve ideologije”. 

Dakle, iako 80% njegovih glasova čine glasovi strasti, iracionalnih osjećaja i nacionalnog identiteta, sam Bećirović nije takav, već je Bošnjak, ali lijevo-liberalni političar, pa je kao takav prihvatljiv i samom Anđeliću, koji se grozi desnog svjetonazora većine Bećirovićevih glasača.

U prevodu: Bećirović ne predstavlja volju apsolutne većine svojih glasača, čak je vješto izigrava, ali to je upravo razlog što ga Anđelić podržava. Da ne vara ovih 80% glasače, da vjerno predstavlja njihovu političku volju, Bećirović bi Anđeliću bio neprihvatljiv, kao političar koji na prvo mjesto stavlja bošnjački nacionalni identitet, pa je stoga “iracionalan”, itd.

Slikovito govoreći, Bećirović hoda po džamijama, održava dobre odnose s Rijasetom i imamima; citira hadise na predizbornim skupovima; ima otvorenu podršku mostarskog muftije; ali kada donosi bitne političke odluke Bećirović se vodi prije svega voljom rukovodstva SDP-a i onih 75 hiljada glasača SDP-a, za koje je bošnjačkih nacionalni identitet, kako kaže Anđelić, skoro pa zanemariv. 

To se vidjelo, kada je Bećirović podržao formiranje vlasti, uz uvažavanje volje Kluba Hrvata i neuvažavanje volje Kluba Bošnjaka u federalnom Domu naroda. Isto tako, Bećirović je, preglasavši Željka Komšića, omogućio formiranje Vijeća ministara koje, po prvi put u novijoj historiji, nema podršku nijednog bošnjačkog delegata u Domu naroda BiH. Takav scenarij nezamisliv je u slučaju srpskih i hrvatskih delegata. Dakle, Bošnjaci su po prvi institucionalno posve zanemareni, ali Bećirović može živjeti s time, i to je po Anđeliću ključno.

Anđelić bi više volio kandidata ljevica za Predsjedništvo koji se ne bi slikao po džamijama; koji se ne bi dodvoravao Islamskoj zajednici; koji ne bi citirao hadise na predizbornim skupovima; koji ne bi svako malo učio Fatihu na mezaru Alije Izetbegovića, itd. Ali Anđelić se pribojava da bi kandidat, koji to ne bi činio, prošao kao Bakir Hadžiomerović 2014. godine. 

Stoga ovaj trezveni intelektualac radije bira Bećirovića, jer iako je “odveć zelen” u javnom nastupu, on ipak neće ići protiv volje onih 75 hiljada crvenih glasača i užeg rukovodstva SDP-a (Nermin Nikšić, Vojin Mijatović, Saša Magazinović, Damir Mašić, itd.), koje, kao i Anđelić, potiskuje bošnjački nacionalni interes kao pitanje od sekundarnog značaja. 

Nedavno je odlukom Predsjedništva, a na prijedlog Denisa Bećirovića, Anđelić imenovan za bh. predstavnika pri Sudu za mirenje i arbitražu OSCE-a. Ranije se spominjao i kao kandidat za sudiju iz BiH u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Možda ima i veće ambicije, što nije sporno. Najveći moderni mislilac, koji je izvršio ogromni utjecaj i na ljevicu, davno je, izlažući pojam lukavstva svjetskog uma, pojasnio da lične ambicije nisu nužno prepreka, već mogu biti i oruđe za ostvarenje određene ideje.

Bilo bi nepristojno, čak banalno, kazati da Anđelić podržava Bećirovića samo zbog funkcije. Ja u to ne vjerujem. Mislim da Anđelić podržava Bećirovića, iako ga lično ne simpatizira, jer vjeruje da je on, takav kakav jeste, može da u službu crvenih ciljeva stavi 80% svojih zelenih glasova. 

To je u politici legitimno, ali je legitimno i da se glasači, bar povremeno, pobune protiv toga da se manipuliše s njihovom voljom, da se ona deformiše do neprepoznatljivosti. Jer, kako će reći i sami Bećirović i Anđelić - iako, čini se, ne vjeruju u to - političari trebaju predstavljati volju svojih glasača, a ne obratno. Ne kažem da narodu treba dati neograničenu vlast nad sobom, ali ne vjerujem, kao liberali iz Naše stranke i ljevičari iz SDP-a, da je narod glup, da je obuzet strastima, da ima iracionalna gledišta, i da mu vlast nad sobom treba oduzeti u što većoj mjeri, pa čak i u cijelosti.