Država pod Trojkom: Dodik nije uhapšen, ali zato u Sarajevu nema vode

Moderna država, ova koja legitimitet crpi iz naroda – stoga je uglavnom i zovu nacionalna država – relativno je mlad proizvod civilizacije. Iznikla na zgarištima apsolutističkih monarhija krajem 18. i kroz 19. stoljeće, nošena univerzalnim vrijednostima proklamovanim u Francuskoj revoluciji. Pruski koncept vojne, otuđene birokratije usvojila je kao ideal uprave i uspostavila temeljni politički odnos u društvu: postoji pojedinac i država mu je i otac i majka.

Od zaštite djeteta pred nasilnim roditeljima, preko slobode pojedinca da bude sve što poželi biti, pa sve do svih životnih i društvenih usluga: od zdravstva i obrazovanja od odvoza smeća i snabdijevanja vodom.

Država i hapsi i hrani. Ona je jedini legitimni izvor sile, ali i obećani izvor milosti i zaštite. Jedna vrsta sekularne zamjene za monoteističkog Boga.

U našim dejtonskim godinama u političkoj su se javnosti rasprave o suštini i potrebi države uglavnom odvijale između te dvije krajnje uloge: da li je država, u formi uprave, važnija kao servis građanima, ili je, u ustavnoj apstrakciji, važnija kao okvir koji nas čini zajednicom i obezbjeđuje duhovno gorivo za kolektivni opstanak.

Kroz bosansko-bošnjačko poimanje države Bosne i Hercegovine sukobljavala su se dva poimanja, koja je teško jednoznačno jezički odrediti. Čas je to bilo nacionalno protiv građanskog, čas brojanje krvnih zrnaca protiv gledaj od čega ćeš živjeti, genocid vs. ekonomija itd.

Stranci, kao četvrti čovjek našeg dejtonskog doba, uglavnom su, otvoreno, i verbalno i finansijski naginjali jednom konceptu.

Kao da je to uopće izbor.

Sadašnja bošnjačka reprezentacija u državnoj i federalnoj vlasti te osmogodišnji upravljači glavnog grada na vlast su došli insistirajući na tome da su nas nacionalne stranke zavađale i da se treba okrenuti ekonomiji, ugodnijem i ljepšem građanskom životu, čišćim ulicama, boljoj administraciji, smanjenoj korupciji.

Uvjerili su dobar dio birača da je za to vrijedno žrtvovati sve ustavno-identitetske dobitke i osigurače kako bi boljim životom privoljeli separatističko glasačko tijelo među Srbima i Hrvatima da odustane od snova ostvarivih ratom.

I ta je želja građana sasvim razumljiva i legitimna. Ko ne želi živjeti ugodnije?

Žrtvovali su gotovo sve – osim genocida u Srebrenici, gotovo jedine nepomućene tačke bosansko-bošnjačkog nacionalnog identiteta i poimanja države.

Pristajući na formiranje vlasti putem suspenzije bošnjačke konstitutivne volje i ponižavanja naroda u čije ime istupaju, uspjeli su amortizirati nezadovoljstvo i bojazni javnosti obećanjem države kao bolje uprave, one SDP-ove države za čovjeka.

U više od tri trojkaške godine država nije uspjela ni da hapsi ni da hrani. Nije bila, držimo se duha SDP-ove parole, ni za čovjeka ni za narod.

Možda ova država, vođena mediokritetima koji smatraju da su njezine temeljne uloge razdvojive, pa i suprotstavljene, nije uhapsila Dodika, ali je zato Sarajevo prljavo – slipavo, rekao bi jedan razočarani političar Trojke – i u njemu nema redovno vode.

Inflacija ždere plate i penzije, korupcijske afere su sve odvratnije, u staračkim domovima gore bespomoćni ljudi, klizišta iz nelegalnih kamenoloma zatrpavaju domove i porodice... U prijestolnici nema vode. U septembru 2026, recimo u ponedjeljak u 8 ujutro.

Država vođena rukama i glavama Trojke, tzv. Bošnjačkog reformskog bloka, kako ih je krstio njihov očuh Christian Schmidt, ne može ni da hapsi ni da hrani, ni da opere.

Ni Bog ni majka, nego najgora maćeha.