Mogu li Amerika i Kina visokom diplomatijom spriječiti međusobni rat?

Savremeni svijet prolazi kroz dramatične političke, ekonomske i društvene promjene, a odnos snaga između velikih sila u domenu geopolitičkog i geoekonomskog utjecaja kao i mehke moći užurbano se mijenja. Taj proces doveo je do ratova koji bukte u Ukrajini, Perzijskom zaljevu, regionu Crvenog mora i u Africi.

Zbog modela ekonomskog upravljanja, politike nemiješanja u unutrašnje uređenje drugih zemalja i uspješnog diplomatskog posredovanja u smirivanju tenzija i obnavljanju diplomatskih odnosa između Irana i Saudijske Arabije, Kina je na udaru zapadne propagande. U centrima kreiranja američke i zapadne strategije, a radi očuvanja globalne dominacije i očuvanja postojećeg poretka koji se urušava, Kina je postala prijetnja za "međunarodni poredak zasnovan na pravilima".

Kina se zalaže za reforme globalnog sistema upravljanja te obnovu međunarodnog sistema UN-a uključujući i zaštitu razumnog nivoa slobodne trgovine, multilateralizma i globalnog upravljanja u skladu s inicijativom predsjednika Kine Xi Jinpinga, predstavljenu na proširenoj sjednici Šangajske organizacije za suradnju (SCO) u septembru 2025. Kina insistira na pravu država da same kreiraju vlastiti model razvoja koji odgovara njihovim političkim, historijskim, kulturnim i društvenim vrijednostima i potrebama.

Nekadašnji predsjednik Vijeća sigurnosti UN-a Kishore Mahbubani iz Singapura, primjećuje da je "Kina iz siromaštva izbavila više od 700 miliona svojih građana u najkraćem vremenskom periodu u modernoj ljudskoj povijesti". Nijedna druga država to nije uspjela postići za samo nekoliko decenija. Mahbubanijeve poglede o Kini i njenoj ulozi u izgradnji pravednijeg svjetskog poretka i ekonomskog blagostanja čovječanstva treba ozbiljno shvatiti jer dolaze od čovjeka s velikim iskustvom u radu UN-a. Njegova zapažanja pomogla su u oblikovanju novog političkog pristupa prema Kini i SAD-u u regionu jugoistočne Azije, uključujući i u krugovima ASEAN-a.

U zapadnom političkim diskursu i među političkim elitama postoji iracionalni otpor koji se tvrdoglavo suprotstavlja novom poretku ka multipolarnosti. Posebno preovladava animozitet prema Kini i njenoj ulozi u oblikovanju tog procesa, očuvanju svjetskog mira i vraćanja povjerenja u multilateralizam i dijalog. Tokom protekle decenije bilo je sistematskih pokušaja demonizacije Kine i njenog ekonomskog i razvojnog modela (a pogotovo političke ideologije) koji je predstavljen 2013. u Astani (Kazahstan) kad je zvanično pokrenut projekat Pojas i put (BRI), najveća globalna infrastrukturna investicija u modernoj povijesti čovječanstva.

Demonizacija Kine, optužbe za izrabljivanje afričkih zemalja (debt trap i wolf warrior diplomacy), navodno agresivno ponašanje Kine u Južnom kineskom moru prema njenim susjednim državama, trgovinski rat protiv Kine i ekonomske sankcije, samo su vršak ledenog brijega koji ukazuje na sistematsku strategiju usmjerenu ka diskreditaciji Kine kao globalne sile za koju se američki geopolitički stratezi boje da će pokušati u azijsko-pacifičkom regionu primijeniti politiku SAD-a iz 19. stoljeća personificiranu u doktrini Jamesa Monroa 1823. kako bi potisnula vojno i političko prisustvo SAD-a iz azijsko-pacifičke regije.

Ne radi se o objektivnom strahu ili neznanju, već o planskoj strategiji diskreditacije, demonizacije, a u konačnici i vojne konfrontacije s Kinom, zbog njenih dostignuća u brojnim oblastima, posebno u domenu kvantnog računarstva, umjetne inteligencije, dominacije procesima lanca snabdjevanija i proizvodnje rijetkih metala, električnih automobila, obnovljive energije i sl.

Kina već u mnogim aspektima modernih tehnologija postala superiornija u odnosu na SAD i nadmašila je dominantni zapadni model koji neke države žele perpetuirano održavati i po cijenu vojne konfrontacije s Kinom kako bi mogle nastaviti kontrolirati svjetske resurse a Kini uskratiti pristup energetskim i mineralnim resursima i rudnim bogatstvima, koji su joj potrebni za njen postindustrijski, naučni i tehnološki razvitak.

Jedan od načina indirektne konfrontacije s Kinom, unatoč diplomatskim posjetama na najvišem novu, jeste periferno djelovanje, izazivanje političkih tenzija, eksploatacija etničkog separatizma izazvanog postojećim socio-ekonomskim nejednakostima i nezadovoljstvom nekih segmenata stanovništva i manjina u Kini ili perifernim područjima oko Kine, izazivanjem društvene nesloge, nemira i separatističkih pobuna, usporavanje i ometanje kineskog infrastrukturnog projekta Pojas i put (posebno njegove kičme, CPEC u Pakistanu u koji je Kina uložila 70 milijardi dolara).

Ometanjem tokova energije prema Kini iz Perzijskog zaljeva, Južne Amerike i Afrike, putem kontrablokade Hormuškog moreuza, preuzimanja kontrole nad venecuelanskom naftom ili vršenja političkog i ekonomskog pritiska na afričke zemlje bogate naftom, kao što je Angola, da smanje kvotu izvoza nafte u Kinu ili kolaboracija evropskih i američkih korporacija u cilju preusmjeravanja energetskih naftovoda iz Angole ka Atlantskom okeanu i Evropi, SAD pokušava Kini uskratiti neometani pristup zadovoljavanja energetskih potreba odakle i gdje god to želi, bez ovisnosti o volji Washingtona.

Poticanjem oružanih sukoba i etničkih pobuna u rubnim područjima kroz koja prolaze kineske infrastrukturne transportne rute poput pakistanske provincije Balučistan ili na periferiji Kine (u Mianmaru) rivali Kine kreiraju nestabilnost, neizvjesnost i nesigurnost, kako usporili izgradnju kopnenih alternativnih koridora poput kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC) i sličnih ruta koje vode od kineske provincije Yunan do Bengalskog zaljeva, preko Mianmara, ili pak poticanjem nestabilnosti i eksploatacijom dugogodišnjih etničkih sukoba i secesionizma na jugu Tajlanda u regiji Patani, kako bi izvršili pritisak na tajlandsku vladu da se distancira od Kine i vrati pod kišobran Washingtona kao tradicionalno najlojalniji geopolitički saveznik SAD-a još iz vremena hladnoga rata s Kinom i SSSR-om.

U nedostatku uspješnih rezultata kada se radi o demonizaciji Kine u javnom diskursu ili pak potkopavanja njenih alternativnih kopnenih koridora i morskih ruta za protok energije, konkurenti Kine rade na njenom obuzdavanju, koristeći strategije iz hladnog rata u novim okolnostima. Postoje i suptilni pokušaji prisile zemalja članica ASEAN-a da se opredijele za geopolitički izbor koji favorizira interese sila izvan regije a ne vlastiti interes, ali su te pokušaje članice ASEAN-a za sada uglavnom uspijevale odbiti kreativnom diplomatijom i politikom ekvidistance prema dvjema supersilama. U nedostatku uspješnog obuzdavanja ili gušenja Kine, drakonske sankcije su uvedene zemljama poput Irana a od Kine se insistira da prestane kupovati iransku naftu, što je Kina kao strateški partner Irana s kojim je potpisala dugoročni sporazum, odbacila.

Američka administracija zahtjeva od svojih saveznika (zemalja koje trguju s Kinom), da obustave određenu trgovinu s Kinom i da se okrenu protiv vlastitih interesa kako bi pomogle u očuvanju amerocentrične zapadne hegemonije. Jedno od najosjetljivijih pitanja koje kineski rivali koji ne žele da Kina postane vodeća globalna sila, je iskorištavanje (weaponization) politike identiteta i manipulacija etničkim, kulturološkim, vjerskim ili sektaškim pluralizmima u okviru određenih nacija, poput Pakistana, Tajlanda, Irana, Mianmara a posebno unutar Kine (Xinjiang, Tibet, Hong Kong, Tajvan), u namjeri stvaranja unutrašnjih napetosti i nemira.

Ta strategija ponekad prerasta i u podupiranje zahtjeva nekih provincija (Tajvan) ili etničkih manjina (Xinjiang i Tibet) za separatizmom i secesijama u cilju fragmentacije teritorijalnog integriteta Kine ali i drugih država (Iran, Sudan, Livija, Somalija, Sirija) koje hegemonističke sile vide opasne rivale ili prijatelje Kine.

Najbolji primjeri su sukobi u Iranu, Jemenu, Somaliji, Siriji, Libiji, Sudanu, a u najnovije vrijeme primjetne su tenzije i u Alžiru, a da ne govorimo o podršci Izraela kao ključnog bliskoistočnog proksija SAD-a nekim separatističkim snagama u BiH. Koristi se i instrument navodne brige za slobodom religije kao što je slučaj Nigerije ili Iraka kao i manipulacija objektivnim problemima neujednačenosti ekonomskog razvoja ili socijalnih  nejednakosti radi destabilizacije opasnih protivnika.

Još od 1970. odnosi između SAD-a i Kine činili su važan oslonac svjetskog poretka. Dok je globalna jednačina bila oblikovana vojnim balansom između SAD-a i Sovjetskog Saveza (a danas između SAD-a i Rusije), Kina je uvijek važila kao ključna sila u globalnom trouglu. Pred kraj Hladnog rata Washington je Kinu uspio pridobiti za svoju antisovjetsku strategiju obuzdavanja Moskve. Prema nekim procjenama, uloga Kine je bila ključna za produženje poretka predvođenog SAD-om. Međutim, ovaj odnos se promijenio tokom protekle decenije.

Kako je moć Kine rasla i ponašanje SAD-a u trouglu velikih sila postajalo je sve složenije. Kina je odjednom postala novi konkurent SAD-a i njenoj su se politici suprotstavile obje strane američke politike, iako je primarni pritisak Pentagona, kao što svjedoči primjer američke podrške Ukrajini, ipak tvrdoglavo ostao usmjeren ka euroazijskom jezgru, dakle prema Rusiji.

U posredničkom i iscrpljujućem ratu NATO-a i Rusije u Ukrajini, Kina je postala sekundarni front kojim je Washington upravljao kombinacijom diplomatije i vojnog i ekonomskog pritiska koji je prerastao u okruženje Kine zbog održavanja američke dominacije kao garanta stabilnost zapadnog Pacifika. Američki debakl u iranskom ratu i neuspjeli vojni pokušaj pokoravanja Teherana američkim interesima i volji otklonio je svaku sumnju u sposobnost SAD-a da uspješno primjeni politiku obuzdavanja Kine, da je vojno opkoli i prisili na promjenu politike u Aziji.

Američki analitičari su pesimistični da oslabljeni Washington i disfunkcionalna Bijela kuća koja je izgubila kontrolu nad svojom vanjskopolitičkom agendom, Kini može nametnuti svoju volju kao do sada. Kina je u poziciji da u ekonomskom domenu ima dominantnu poziciju eskalacije nad Sjedinjenim Državama. To znači da Peking u ovom trenutku ima veću sposobnost da nanese štetu Washingtonu nego obrnuto. Americi je potrebno vrijeme i neophodni resursi da obnovi svoju industrijsku proizvodnu bazu.

Kina je svjesna rizika da će se, ako pomogne Americi da to učini, kasnije suočiti s opasnošću od agresije. Kineski vanjskopolitički stratezi se više ne ustručavaju kazati da su konkurencija i razlike između dvije supersile prihvatljivi i da ih ne treba prikrivati ili izbjegavati, već se njima mora upravljati, na način da se one ne pretvore u geopolitički sukob.

Upravo je to bila srž govora kineskog predsjednika Xi Jinpinga za vrijeme posjete Washingtonu krajem protekle sedmice. Suparništvo je, dakle, prihvaćeno i kineska strana vjeruje da ona nije razlog za eventualne sukobe. Međutim, suprotstavljene vizije svjetskog poretka između dvije supersile čine rizik od budućeg rata izvjesnijim.