Bosna ne može čekati da mali ljudi završe svoje velike svađe

Predizborna kampanja ima smisla samo onda kada je nešto više od takmičenja ličnih ambicija, stranačkih parola i međusobnih optužbi, jer izbori bi morali biti vrijeme u kojem narod, uz ljude i vlast, bira i pravac i ideju države. Upravo takva rasprava Bosni i Hercegovini nedostaje: mnogo se, naime, govori o tome ko će s kim, ko je koga izdao i kome pripada koje ministarstvo, a gotovo nimalo o pitanju bez kojeg su sva ta pitanja privremena – kakvu državu želimo ostaviti generacijama koje dolaze? Hoće li Bosna i Hercegovina biti slaba državna konstrukcija zavađenih teritorijalnih feuda; hoće li biti centralizirana država koja će ugušiti lokalnu slobodu i raznolikost; ili će, napokon, postati moderna, demokratska i decentralizirana država sa snažnim ustavnim središtem i jasno uređenim regionalnim autonomijama koje njenu cjelovitost učvršćuju? To je, dakako, koliko ustavnopravno toliko i pitanje političke zrelosti bosanske državotvorne nacije.

Bošnjacima se već dugo pripisuje da žele „unitarnu Bosnu“, pod čime se obično podrazumijeva prikrivena bošnjačka dominacija, a kada se tome doda i besmislena konstrukcija o navodnoj „islamskoj državi“, dobija se propagandna slika prema kojoj bi svaka jača bosanska državna institucija bila prijetnja Srbima i Hrvatima.

Ta je optužba politički nepoštena i činjenično neodrživa, jer Bošnjaci ne žele ni državu u kojoj bi njihova brojnost bila opravdanje za obespravljivanje drugih, ni teokratsku državu, protivnu i njihovom bosanskom povijesnom iskustvu, i njihovom evropskom opredjeljenju, i islamskom načelu da se vjera ne smije pretvarati u sredstvo prisile.

Međutim, Bošnjaci uglavnom vjeruju da na tu optužbu ne treba ni odgovarati, jer međunarodna zajednica, eto, zna da se oni zalažu za građansku državu, a u tome ima dostojanstva, ali i političke naivnosti: neodgovorena optužba ne nestaje, ona se ponavljanjem pretvara u stereotip, a stereotip s vremenom biva prihvaćen kao činjenica. Stoga se Bošnjaci ne trebaju pravdati za ono što ne žele, ali trebaju objasniti šta žele – umjesto odbrambene retorike, državotvorna ponuda.

Možda je pretenciozno, ali očekivao sam da će takozvane probosanske stranke otvoriti ozbiljnu raspravu o ustavnom uređenju države; umjesto toga, politička se energija troši na nadvikivanje ljudi čiji se programi jedva razlikuju, osim po ambiciji da jedni druge preteknu u osvajanju vlasti. A bosansko je pitanje isuviše veliko da bi bilo svedeno na kadrovske križaljke! Bosna ne može čekati da mali ljudi završe svoje velike svađe.

U toj se izbornoj buci ipak čuju i drukčiji glasovi. Jedan ozbiljni i vizionarski Bošnjak, koji misli o našoj vjeri, naciji i državi, ovih me dana podsjetio na povijesni fenomen bosanskih halki, ajana i kapetana, tih pokrajinskih prvaka, odnosno na različite oblike teritorijalne, lokalne i staleške samouprave koje je Bosna poznavala, pa njeno jedinstvo nije uvijek ni počivalo na administrativnoj jednoličnosti: Bosna je opstajala zato što je znala povezati posebnost svojih krajeva sa sviješću o pripadnosti zajedničkoj zemlji.

Povijest, dakako, nije nacrt koji se mehanički prepisuje u savremeni ustavni poredak, ali jest izvor političke mudrosti, a ona nam govori da je Bosna bila najjača onda kada su njeni dijelovi osjećali da pripadaju cjelini, a najslabija onda kada su lokalne moći postajale instrumenti vanjskih centara i susjednih državnih projekata.

U bosanskoj političkoj svijesti pojam decentralizacije izaziva strah, i to ne bez razloga, jer su pod njenim imenom opravdavani etničko čišćenje, teritorijalna prisvajanja i separatističke namjere. Ali, uređena decentralizacija i etnoteritorijalna disolucija nisu isto: decentralizacija znači da država svjesno prenosi nadležnosti na regije, kantone ili lokalne zajednice kako bi vlast bila bliža građanima, dok separatizam teritorijalnu jedinicu koristi kao državu u državi i kao polugu za rušenje zajedničkog ustavnog poretka.

Ozbiljne države, naime, centraliziraju ono što mora biti zajedničko, a decentraliziraju ono što je bolje rješavati bliže građanima, pa i Bosna i Hercegovina mora biti snažna tamo gdje štiti cjelinu – u pitanjima teritorijalnog integriteta, odbrane, vanjske politike, monetarne stabilnosti, jedinstvenog ekonomskog prostora, ljudskih prava i konačnog autoriteta ustavnog poretka – a bliska tamo gdje služi čovjeku, u obrazovanju, kulturi, dijelu zdravstvene i socijalne politike i lokalnom razvoju, dakako prema jedinstvenim državnim standardima i pod zaštitom ustavnog sistema.

Svaka ideja regionalnog uređenja Bosne mora, međutim, proći kroz nekoliko moralnih i ustavnih provjera.

Prvo, nijedna regija ne smije biti proglašena isključivim vlasništvom jednog naroda, jer bosanska zemlja nije etnički plijen: Srbin mora biti potpuno ravnopravan u Sarajevu, Bošnjak u Banjoj Luci, Hrvat u Tuzli, kao i svaki građanin u svakom dijelu države.

Drugo, unutarnje granice ne smiju potvrđivati rezultate progona, ratnih zločina i genocida, jer bi poredak koji trajno nagrađuje nasilno stvorenu etničku homogenost bio tek produženje ratnog cilja drugim sredstvima.

Treće, regije ne smiju imati ni pravo na otcjepljenje ni pravo da blokiraju osnovne državne funkcije, jer je autonomija samouprava unutar države, a nikako rušenje države.

Četvrto, regionalizacija mora imati racionalne – geografske, privredne, saobraćajne, povijesne i demografske – osnove, jer bi zasnovana samo na etničkom kriteriju postala laboratorija novih podjela.

Peto, država mora imati djelotvoran ustavni sud i institucije sposobne provesti njegove odluke, jer ustav koji zavisi od dobre volje onih koji ga krše nije ustav nego molba.

Švicarska, Belgija, Španija i Sjedinjene Američke Države često se navode kao primjeri složenih država, i nijedan se od tih modela, dakako, ne može preslikati na Bosnu i Hercegovinu, ali nas svi oni uče da decentraliziranost nije suprotnost državnosti: švicarski kantoni imaju široke nadležnosti, ali niko ne sumnja u postojanje Švicarske; američke savezne države imaju vlastite ustave, ali ne vode zasebne vanjske politike; španske autonomne zajednice čuvaju regionalne identitete, ali suverenitet pripada državi; Belgija, pak, upozorava da institucije opstaju samo dok postoji minimalna zajednička volja za državom.

Bosna, stoga, mora pronaći vlastitu mjeru, izraslu iz njene povijesti i iz iskustva rata – regionalnu samoupravu prožetu snažnom državnom sviješću, u kojoj se pripadnost Bosni u pripadnosti regiji konkretizira, a ne gubi, pa čovjek može biti Krajišnik, Hercegovac, Podrinjac, Posavac ili Sarajlija, a da u tome nema suprotnosti ni s njegovim bošnjačkim, srpskim, hrvatskim, jevrejskim, romskim ili kojim drugim identitetom, ni s njegovim bosanskim državljanstvom.

Bosanska se ustavna rasprava predugo vodi kao izbor između građanskog i nacionalnog, a to je lažna dilema, jer Bosna mora biti država i ravnopravnih građana i sigurnih naroda: građansko načelo štiti čovjeka od diskriminacije, a zaštita kolektivnih prava osigurava da nijedan narod ne bude izložen prisilnoj asimilaciji ili političkom nestanku.

Ali, kolektivno pravo ne smije postati pravo političkih oligarhija da bez odgovornosti vladaju „svojim“ narodima, jer narod nije vlasništvo stranke, a teritorija nije vlasništvo etničkog poglavice! Potreban je, stoga, sistem u kojem će vitalna identitetska pitanja biti razumno zaštićena, ali u kojem se svaka cesta, budžet, zakon ili imenovanje neće moći proglasiti „vitalnim nacionalnim interesom“, jer mehanizam zaštite ne smije postati mehanizam ucjene.

Iako se danas čini da su Bošnjaci potisnuti iz važnih državnih procesa, možda nikada nisu imali veću priliku da ponude rješenje za cijelu Bosnu, jer se njihova državotvornost neće mjeriti brojem položaja koje zauzimaju, nego kvalitetom poretka koji su spremni braniti i onda kada u njemu ne vladaju.

Bošnjaci moraju imati hrabrosti da kažu: Mi ne tražimo centraliziranu državu radi vlastite dominacije, ali ne tražimo ni decentraliziranu nemoć u kojoj će se država raspasti na etničke posjede; mi nudimo snažnu, suverenu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu sa širokom, ustavno uređenom lokalnom i regionalnom samoupravom, državu dovoljno jaku da zaštiti svoje granice, svoj ustav i svakog svog građanina, ali i dovoljno mudru da ne guši različitosti svojih krajeva i naroda! Takva bi ponuda skinula hipoteku unitarizma i pokazala da bosanska državotvornost nije želja za vladanjem nad drugima, nego sposobnost da se drugima osigura ono što želimo i sebi: sloboda, sigurnost, dostojanstvo i domovina.

Možda je kasno da se prije ovih izbora izradi cjelovit model takve države, jer se ustavne vizije ne stvaraju preko noći, ali nije kasno da se započne. Ohrabrujuće je, naime, što su se na skupu jedne od najvećih bošnjačkih političkih stranaka mogle čuti naznake ovakvog promišljanja, a njih sada valja pretvoriti u program: okupiti ustavne pravnike, historičare i ekonomiste, izraditi više mogućih modela i javno ih raspraviti. Bosni, dakako, nije potreban još jedan tajni dogovor stranačkih prvaka; potreban joj je otvoren ustavni razgovor naroda i građana.

Bosanska država ne treba biti ni tamnica svojih različitosti ni talac svojih podjela; ona mora biti ustavni dom slobodnih ljudi, sigurnih naroda i odgovornih regija, a za takav je dom potrebna ideja dovoljno hrabra da odbaci i centralističku oholost i separatističku pohlepu – ideja jedinstvene, ali ne i uniformne Bosne, u kojoj niko neće biti gost, niko gospodar nad drugima, a svi odgovorni za zajedničku kuću.

Ako se ta ideja jasno izgovori, mudro uredi i iskreno ponudi svim ljudima Bosne i Hercegovine, ona može postati više od predizbornog programa – može postati novi bosanski državni zavjet. Ako Bog da!