Sve poslijeratne predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini mogu se sažeti u poznatu repliku iz filma Valter brani Sarajevo – „Vazduh trepti kao da nebo gori“. Sve osim ove koja se trenutno vodi. S jedne strane su mlitavost i nonšalantnost političkih subjekata (izuzev nekoliko pojedinaca koji unose energiju), a s druge jasan značaj ovih izbora: pitanje ko će vladati u periodu 2026–2030 nadilazi ozbiljnost skoro svih ranijih odabira.
Sjećamo se žustrih televizijskih debata koje su bile sve što političko sučeljavanje treba da donese. Sukob programa, ideologija i personaliteta frcao je svakodnevno, bilo da se radilo o debati za Predsjedništvo, državni parlament ili kantonalnu skupštinu. Nije nedostajalo prave političke vatre na osnovu koje su birači donosili i mijenjali odluke. Čak su i lokalni izbori imali veliku energiju i otvorenu političku borbu nakon što je u augustu 2001. donesen Izborni zakon. Opći izbori u novom četverogodišnjem ciklusu krenuli su 2002, a lokalni 2004, čime je uspostavljen sadašnji sistem. Tada se lokalna zajednica počela snažnije uključivati u političke procese na mikronivou.
Bošnjacima, nakon 2022, treba više
Ako nešto ovog septembra doista nedostaje – a nedostaje – to je snažno političko sučeljavanje na osnovu kojeg bi se izvagali politički subjekti, ali i pretendenti na najviše političke pozicije. Iz bošnjačkog ugla smatram da je to bila i nužnost. Ne zbog određenog ekskluziviteta bošnjačkog političkog subjekta, već zato što su Bošnjaci u periodu 2022–2026 doživjeli niz potresa koji su uzdrmali i promijenili scenu. Stranke formirane unutar ovog biračkog bazena pravile su različita salta i međustranačke prekompozicije. U tako kratkom periodu to je biračima donijelo priličnu nejasnoću i nerazumijevanje procesa sa kojima su se suočili.
Umjesto debata na ivici i osvajanja medijskog i političkog prostora snagom argumenata, političkom vizijom i ličnom karizmom, dobili smo šetanje zastava, nošenje cekera i osmijehe s plakata, uz kamerne skupove od Une do Drine, od Save do mora. Nema potrebe naglašavati koliko je upravo sada trebalo iznijeti političke vizije i podastrti programe za njihovo ostvarenje. Geopolitički izazovi, slom međunarodnog poretka, ekonomska kriza koja se vjerovatno tek otvara, unutrašnji animoziteti i nacionalne politike, novi pristupi svjetskih sila Balkanu – samo su neke od tema kojima su stranke i kandidati morali pridobiti najprije pažnju, a potom i glas birača.
Televizijske debate za najznačajniju funkciju, člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, svjedočile su poraznoj činjenici. Odazvao se tek jedan kandidat. I to na državnoj televiziji. Zašto su kandidati odustali od ovog vida promocije, teško je odgonetnuti. No time su biračima poslali vrlo negativnu poruku, a birači toga, nadam se, postaju svjesni. Nadam se, jer i dalje želim da vidim debatu kandidata koji sutra trebaju predstavljati i voditi moj narod. Napose jer je potrebna i promjena dosadašnjeg nosioca te funkcije.
Ja, kantonalni premijer
Druga stvar koju smo dobili, a nismo zaslužili, jeste predizborno nadmetanje preko leđa građana. Već izlizana priča o gradskom saobraćaju u Sarajevu (tako je nazivam jer se svaki dan vozim gradom i svjedočim redovnim zastojima, uz poneki potpuni kolaps), oličena u novoizgrađenoj tramvajskoj pruzi Ilidža–Hrasnica, odličan je primjer ovog pristupa. Kada je SDP-ov ministar, vođen hvalospjevom o vlastitim postignućima, najavio samoga sebe kao budućeg kantonalnog premijera, NiP-ov načelnik, i sam pretendent na istu poziciju, zakočio je izdavanje upotrebne dozvole. Tako tramvaj zvani čežnja (navodno ga tako doživljavaju građani Hrasnice) još nije krenuo.
O seoskoj politici i logici nadmoći praktičnog djelovanja na lokalnom nivou te njenom „iznošenju“ u više sfere odlučivanja pisao sam ranije. Međutim, ovakav odnos prema pravima građana, njihovom dostojanstvu i, na kraju, potrebi (ukoliko će ta pruga išta promijeniti) nisam mogao pretpostaviti. Posebno jer ovakvi potezi u kampanji nose klicu velikog nezadovoljstva birača. Zaslijepljeni pozicijama koje po svoj prilici nisu ni zaslužili, valjda su odlučili da mogu činiti sve, pa i ovakvo mudrovanje na štetu javnog interesa, zarad vlastitog zamišljenog cilja. Igra postavljanja ispraznosti na pozicije bitnosti preča je. JA – kantonalni premijer, vi moji podanici.
Da je ovaj pristup postao opći, pokazuje niz drugih primjera. Već letimičnim pogledom na izvještaje s predizbornih skupova gotovo svih političkih subjekata, naročito na fotografije objavljene na društvenim mrežama, u igri svjetlosti naziremo razdvajanje vodstva stranke od ostalih aktivista, a posebno od naroda (trećeg staleža, da se poslužim francuskim srednjovjekovnim vokabularom), koji je u gotovo potpunom mraku. Svjetlost koja obuhvata rukovodstvo i nekoliko ključnih kandidata brzo se nijansirano prelije u tamu, ali tek toliko da iz prvih tamnih slojeva proviri nekoliko glava i da uočimo siluete prisutnih. Razumijem da se time želi prikriti broj prisutnih, jer očito svi s tim kubure. Tama ostavlja posmatraču prostor da u dubini slike pretpostavi mnoštvo koje je „uveličalo“ tribinu. Ova medijska taktika postala je poznata i kod nas. Čak se i na fotografijama snimljenim danju pozicijom i perspektivom uspješno manipulira brojem prisutnih.
Od građana prave hipnotisanu gomilu
Ovom se taktikom, što je prilično porazno, podvlači i gore spomenuta elitistička težnja svih koji ovako izvještavaju sa skupova da potenciraju vlastitu važnost. Oni se, u nekom svjetlosnom blaženstvu, sretni i razvučenih osmijeha, nude kao lideri boljitka za vlastitu budućnost, dok narod iz tmine gleda na njih sa strahopoštovanjem. Kažem narod, a zapravo je riječ o gomili – „hipnotisanoj gomili“, da citiram Partibrejkerse.
Ova predizborna kampanja, nažalost, ne nudi puno. Loš odnos prema biračima jeste problem. No, to nije značajka isključivo naše političke zbilje, pa se može apsorbirati i racionalizirati. Puno je značajniji svojevrsni muk i bezidejnost u vremenu kada nam je potrebna buka i kreativnost. Osim nekoliko otvorenijih govora i nastupa u medijima, do danas nisam čuo – a vjerovatno ni neću – odlučno promoviranje političke vizije kojom bi se osvajao politički prostor i birači uvjerili da takav put prihvate i podrže. A građani, posebno Bošnjaci nakon potresa u ovom mandatu, upravo to očekuju.
