UN kao obmana opasna po život: Šta sam vidio u zgradi na East Riveru

Da mi je ko rekao, prije četiri godine, da će ovaj mandat bh. vlasti u vanjskopolitičkom pogledu biti u znaku Ujedinjenih nacija, ne bih mu vjerovao. Ili bih, jer se po pravilu zbivaju samo nevjerovatne stvari. Nema te gluposti, koju naši zvaničnici neće uraditi, predstavljajući je kao smrtno ozbiljan posao.

Aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović je, nekad na početku mandata, kazao da je dobio garancije zapadnih vlada da će zaštititi BiH. Sad se s nostalgijom sjećamo tog vremena, jer nekad je “predsjednik” stvarao dojam da će nas braniti NATO i EU. Nakon toga je otišao korak dalje, pa je u fokus stavio svoje nastupe i rezultate u UN-u. I vidimo ga kako zadnje dane mandata provodi u zgradi na East Riveru, upućujući apele “svjetskoj javnosti” u vezi sa politikom vlasti u Banjoj Luci i Beogradu, kao da smo “zaštićena zona UN-a”. 

U zgradi Ujedinjenih nacija sam boravio dva puta. Prvi put, u maju 2022, na sjednici Vijeća sigurnosti, a drugi put, u septembru iste godine, na zasjedanju Generalne skupštine. Oba puta kao dio delegacije na čelu sa tadašnjim predsjedavajućim Predsjedništva BiH Šefikom Džaferovićem. 

Neću u ovom tekstu podsjećati na javno dostupne informacije o oba događaja. Iznijet ću samo niz ličnih zapažanja o stanju stvari u vezi sa tim krovnim svjetskim udruženjem država.

Najprije, zgrada UN-a na East Riveru, koja je napravljena 1951, u vrlo lošem je stanju. Čim kročite u nju, vidite da joj je prijeko potrebno renoviranje. Ali države članice ne daju novac za to. Diplomate, koje rade tu, objasnili su nam da Amerika, kao najveći donator koji pokriva 22% budžeta UN-a, od prvog Trumpovog mandata ne vrši čak ni redovne uplate, a kamoli da osigura dodatna sredstva za obnovu zgrade. Uz ostalo, i po tome se vidi da je realna moć u rukama država, a ne UN-a.

Čak i Bosna i Hercegovina, ovakva kakva jeste, ima više moći nego sistem Ujedinjenih nacija. Ko se sjeća rata, zna da se mogao osjećati sigurno samo tamo gdje je čizma vojnika Armije RBiH, dok je tamo gdje je bila čizma vojnika UNPROFOR-a mogao osjećati sve drugo, samo ne sigurnost. Kad vidite UN iznutra, jasno je i zašto. Pri tome ne govorim samo o nemogućnosti njegovog glavnog političkog tijela da donosi odluke.

U sali Vijeća sigurnosti, tehnika, koja služi za simultani prevod, tu je od vremena hladnog rata. U sali Generalne skupštine stolice su izlizane, kao u prostorijama mjesnih zajednica u BiH. UN je, riječju, kao vlastiti muzej. Neko bi rekao, kao muzej posvećen naivnom uvjerenju prethodnih generacija da je moguće napraviti “svjetsku vladu”. UN je sve, samo nije svjetska vlada.

Jadno fizičko stanje zgrade UN-a na East Riveru treba usporediti sa blistavim stanjem sjedišta NATO-a u Briselu i bit će jasna razlika u političkom značaju između ove dvije institucije. NATO, koji je također u krizi, još uvijek ima nekakav značaj, UN je već odavno nebitan.

To se najbolje vidi tokom obraćanja šefova država i vlada, tokom Generalne skupštine UN-a. Sala je poluprazna, čak i kada se obraćaju francuski predsjednik ili njemački kancelar. I ono malo diplomata, koji su prisutni u sali za to vrijeme, bulje u telefone, čekajući da mediji objave sažetke tih obraćanja, izdvoje glavna mjesta, itd. 

Tek kada se pojavi npr. američki predsjednik bude nešto više prisutnih i nešto više pažnje. Prije četiri godine, bio sam u sali, dok se obraćao tadašnji predsjednik SAD Joe Biden. I po tome se vidi da je prava moć u konkretnim državama, velesilama, a da je UN samo pozornica na kojem one nastupaju.

Gledao sam Bidena izbliza i glavni dojam mi je bio da čovjek nije u tako lošem psihofizičkom stanju, kao što su tada američki mediji predstavljali. Ne samo što se nije rukovao sa nepostojećim osobama, već je čak održao posve smislen govor od 40 minuta, naravno čitajući sa telepromptera (za što je također potreban trud).

Kakav je da je, Biden nam je, uprkos svemu, bio drag, jer smo ga pamtili po njegovom strastvenom angažmanu u korist naše stvari, tokom 90-ih. Sjećanje na to nam je ulijevalo osjećaj sigurnosti, uprkos tome što je njegova administracija povlačila pogrešne poteze na Zapadnom Balkanu, što je stidljivo i neizravno priznao neki dan bivši američki ambasador u BiH Michael Murphy, kritikujući popustljivu politiku Bidenove administracije prema Srbiji.

Upravo je ovo posljednje bilo osnov da Murphy traži od lidera Trojke da, nakon prošlih izbora 2022, formiraju vlast sa SNSD-om, zbog čega su se svi oni hiljadu puta pokajali, ali tu grešku će biti teško ispraviti. To se desi, kada prepustite drugima, u ovom slučaju Amerikancima, da donose odluke umjesto vas. Čak i onaj ko vam je prijatelj i ko ima najbolje namjere prema vama, kao Biden prema nama, može grdno pogriješiti i nanijeti vam štetu.

Za razliku od američkog predsjednika, čije obraćanje prate prisutni diplomati i međunarodni mediji, apsolutnu većinu drugih govornika zapravo niko ne opaža. Kad govore, imate osjećaj kao da pričaju sami sa sobom ili sa osobama, koje su se priviđale senilnom Bidenu.

Nije to kako zamišljaju naivni: ne zbiva se da, recimo, Denis Bećirović govori, a svjetski državnici ga slušaju, sjedeći u klupama, živo zainteresovani za stanje u BiH. Ne, njega slušaju (ili se prave da ga slušaju) nižerangirane diplomate koje ostanu u sali; sav odjek govora se svodi na to da mediji u BiH, eventualno u regiji, prenesu dijelove njegovog govora. Mediji su objavili da je npr. čak i američki ambasador pri UN-u, dok se Bećirović obraćao Generalnoj skupštini, bio na sastanku sa Željkom Cvijanović u drugoj zgradi.

Prema tome, u smislu učinka, nema razlike da li je Bećirović održao govor u Čeliću, Tešnju ili u zgradi na East Riveru. Jedina razlika je što dio publike vjeruje da je govor održan na “svjetskoj pozornici”, pa su radosni što se naš “predsjednik” nagovorio Dodiku pred očima i ušima svijeta.

Pisao sam ranije, na ovom portalu, da su dijelove obraćanja Šefika Džaferovića na Generalnoj skupštini UN-a prenijeli Associated Press, Washington Post, itd, što je bila iznimka od pravila da obraćanja naših zvaničnika niko u svijetu ne primjećuje. Pročitao sam pomno Bećirovićevo obraćanje, ono nema nikakvu intelektualnu snagu; radi se o mehaničkom zbiru fraza, čiji krajnji učinak može biti jedan veliki zijev.

Pošto su mi dosadili govori predsjednika Trinidada i Tobaga, Gane, itd, u jednom trenutku sam, tokom sjednice Generalne skupštine, i ja otišao da prošetam. U hodnicima, koji su neposredno uz salu, u sam naišao na tadašnjeg generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga, koji je stajao sam. Javio sam mu se i razmijenili smo nekoliko riječi. Usput sam napravio fotografiju s njime.

Da sam zvaničnik u vlasti, mogao sam uz fotografiju objaviti kako sam se susreo sa Stoltenbergom, da smo (kratko) razgovarali, da je izrazio podršku BiH, njenom NATO putu, itd. Dok ovo pišem, čitam kako je predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović razgovarao sa Macronom i Erdoganom. Ko zna kako to funkcioniše, razumije da ovi razgovori nisu uopće pravi razgovori. 

Inače, kad vidite da je neki naš zvaničnik stojeći razgovarao sa predsjednikom neke države, to znači da je slučajno naišao na nekog (kao ja na Stoltenberga) i da razgovor nije bio ozbiljan. Nije to bio nikakav razgovor. Dovoljno je uporediti Bećirovićev susret s Erdoganom i pravi sastanak koji je Albin Kurti istog dana imao sa turskim liderom: na fotografiji koju je objavio Kurti vidi se da obojica sjede, da zaista vode razgovor, dok se Bećirović samo rukovao s turskim predsjednikom, upitao se sa zdravlje, itd. Na koncu, ne treba zaboraviti da u ovom mandatu ni Erdogan ni njegov ministar vanjskih poslova nisu posjetili Sarajevo, kao uostalom ni Macron; zatim da je Turska Kosovu poslala pošiljku dronova, ali ne i nama, pa da je Bećirovićevom šefu kabineta zabranjen ulazak u Tursku, itd.

Jedna od tradicionalnih iluzija, koja prati zasjedanje Generalne skupštine UN-a, jesu slike naših članova Predsjedništva sa američkim predsjednicima. Neupućeni često misle da se radi o sastancima, razgovorima, itd, a zapravo se radi o slikanju koje traje desetak sekundi i nema prilike za ozbiljnu diskusiju.

Ono što čudi jeste što Bećirović nije dobio ni sliku sa Trumpom: vjerovatno je ego manijaku koji trenutno obnaša funkciju američkog predsjednika bilo mrsko da se slika sa stotinu lidera, te je otkazao ceremonijal. Ono što zabrinjava jeste što na tradicionalnu večeru, koju u New Yorku organizuju američki predsjednici na marginama Generalne skupštine, Trump nije pozvao samo predsjedavajućeg Predsjedništva, već i članicu Predsjedništva iz RS-a. To duplanje, koje devalvira funkciju predsjedavajućeg, nikad se ranije nije desilo.

Jedini sastanak, koji je Bećirović održao na marginama Generalne skupštine UN-a je, koliko vidim, onaj sa premijerom Pakistana. Ne sporim vrijednost tog sastanka. Problem je što sam Bećirović ne razumije da je to jedini ozbiljan sastanak, te obavijest o istome nije ni dao na društvenim mrežama, gdje se hvali “susretima” s Erdoganom i Macronom. Valjda je našu socijaldemokratsku statuu (kako je Bećirovića u promotivnom spotu nazvao jedan njegov simpatizer) stid što je jedini ozbiljan sastanak imao sa premijerom islamske republike.

Po završetku oficijelnog programa u UN-u, iskoristio sam pauzu da posjetim Muzej moderne umjetnosti. Htio sam malo da skrenem pažnju sa politike. Ali čim sam ušao u Muzej, naišao sam ponovo na politiku. I to u kontekstu naše zemlje. U jednoj sali, ugledao sam na zidu naslovnicu magazina Time iz 1995. na kojoj piše: Je li Bosna vrijedna umiranja? (Is Bosnia worth dying for?)

To je bila kritika upućena Clintonovoj administraciji zbog odluke da pošalje američke trupe, u misiju IFOR-a, s ciljem provedbe Dejtonskog sporazuma. Našoj javnosti je malo poznato da je dominantni dio američke javnosti bio protiv ove Clintonove odluke, te da je njegova popularnost, nakon nje, pala na najniži nivo tokom svih osam godina koje je proveo u Bijeloj kući. 

Po uvriježenoj predrasudi, SAD su, kao globalni hegemon 90-ih, jedva čekale da se upletu u bosansko pitanje, a istina je zapravo da ni tada američka javnost nije smatrala da SAD trebaju slati svoje trupe u našu zemlju, niti preuzimati obavezu glede provedbe mirovnog sporazuma. 

Razumije se, nije to Clintonova administracija uradila vođena karitativnim razlozima, već zato što je, po vlastitoj procjeni, morala: kako je pojasnio Clintonov državni sekretar Warren Christopher, da NATO nije zaustavio rat u BiH izgubio bi kredibilitet, što bi potkopalo politiku njegovog širenja na istok Evrope, koju je Washington utvrdio 1994.

Nakon tog prvog, vidio sam i druge plakate u Muzeju, na kojima su bile naslovnice medija: govorili su povodom Bosne, Kosova, Istočnog Timora, itd. Uvijek sa istom porukom: zašto se SAD miješa u probleme tih dalekih malih zemalja. Pri tome, govorimo o naslovnicama iz 90-ih. Pitam se kakvo je raspoloženje tek danas, kada je America First dominantna ideja u SAD-u.

Ta me izložba izbacila iz cipela više nego svi govori u UN-u. Ako je u Americi, čak i nakon genocida u Srebrenici, dominantni dio javnosti smatrao da Clinton ne treba slati američke trupe u Bosnu, onda je neosnovano očekivati da ih danas šalje.

Štaviše, vidimo da Trumpova administracija najavljuje povlačenje 25.000 američkih trupa iz Njemačke. Njemački kancelar Friedrich Merz je neki dan kazao da je era bezuslovnog prijateljstva između Amerike i Evrope završena. U takvoj situaciji, ni SAD ni NATO više nisu kredibilan garant naše sigurnosti, a kamoli šugavi UN. Bošnjački zvaničnici, poput Bećirovića, koji neprestano izmještaju odgovornost za opstanak ove države u inozemstvo šire obmane opasne po život. Uzdati se u svoju moć, ma koliko bila ograničena, i Božju pomoć, to je polazište ozbiljnih ljudi. Oni, koji govore o garancijama svjetskih sila i akcentuiraju apele koje ovih dana šalju u UN-u, blago rečeno nisu ozbiljni.