Smiju li bošnjački političari barem reći – Hoćemo li se prebrojati?

Bliže se izbori, četvrti po redu otkako je u Bosni i Hercegovini proveden popis stanovništva, 2013. godine. Brojke koje su se davno trebale ponovo utvrditi, a koje bi mogle razdvojiti političke narative od realnog stanja, niko ne spominje.

Naše komšije, Hrvatska i Srbija, ne propuštaju prilike da „spomenu“ Bosnu i Hercegovinu. Naročito kada njihove vapaje slušaju svjetski zvaničnici. Oni koji i nisu upućeni u realno stanje u Bosni i Hercegovini mogli bi i povjerovati ovim dobro osmišljenim narativima.

Tako je sinoć hrvatski premijer Andrej Plenković iskoristio priliku da u govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija govori o BiH i ponovo otvori pitanje izbornog sistema. Ustvrdio je da se Hrvatima u BiH "i dalje uskraćuje legitimna zastupljenost", uključujući i članstvo u Predsjedništvu BiH.

Plenković je takvo stanje nazvao nepravednim i destabilizirajućim za cijelu regiju.

"Rješenje nisu ni podjela ni dominacija. Rješenje je pažljivo osmišljena izborna reforma koja štiti svakog građanina, istovremeno osiguravajući obnovu osnovnog načela legitimne političke zastupljenosti konstitutivnih naroda", naglasio je Plenković pred UN-om.

Prije koji mjesec i u Sarajevu je Plenković govorio o izmjenama Izbornog zakona, ali i djelimičnim izmjenama Ustava. Govorio je da se, kada se pisao Ustav, htjelo legitimisati „preglasavanje legitimnih hrvatskih kandidata“ to bi se i napisalo.

„To je bit. Da se tako htjelo, tako bi se i napisalo. Htjelo se nešto drugo“, rekao je Plenković.

Plenković, dakle, govori da se htjelo nešto drugo. Međutim, ovdje je možda i najbolje upotrijebiti njegovu rečenicu protiv njega samog. Da se htjelo nešto drugo – to bi se i napisalo. A piše šta se i htjelo, a to je da se, prema Ustavu, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske.

O „ugroženosti“ se pričalo i iz susjedne Srbije, u ovom slučaju Srba. Ponekad odmjerenije, ponekad i otvorenije. U zavisnosti od geopolitičkih previranja i same pozicije Aleksandra Vučića.

Ali, ako bi iko trebao da priča o ugroženosti onda su to Bošnjaci. Nažalost, u državi gdje čine većinu. Ako je iko zaslužan za debalans u državnoj izvršnoj vlasti – onda je to cijeli korpus naših političara, bošnjačkih, koji o ovome ni ne govore. A kako bi tek nešto i uradili?

Recimo, upravo Hrvati godinama dobijaju trećinu pozicija u Vijeću ministara, iako ne bi morali. Naime, popisom iz 2013. godine utvrđeno je da čine nešto više od 15 posto stanovništva. Bošnjački političari ni o ovome plaho ne govore. Rijetko ko se od bošnjačkih političara sjeti da činjenicama odgovara na manipulativne narative komšija.

Prošlo je tako i dvije trećine kampanje, niko od njih nije spomenuo, recimo, popis stanovništva, s kojim kasnimo već tri godine. To se, naravno, ne očekuje od hrvatskih i srpskih kandidata. Njima ne ide u korist. Moglo bi se reći i da odgovara.

Ako su, i prema popisu starom trinaest godina – na šta ukazuju brojni mediji i neki političari – Bošnjaci podzastupljeni u državnim institucijama, šta bi tek otkrio novi popis stanovništva u pogledu proporcionalne zastupljenosti.

Niko ko želi biti predstavnik Bošnjaka naredne četiri godine ne otvara temu popisa stanovništva, kao jedinog načina da se utvrdi činjenično stanje na kojem počiva naš ustavni poredak i raspodjela moći.