Sabina Ćudić bar nije kukavica kao Denis Bećirović

Reakcije na prijedlog o koncentracijskoj vladi pokazale su dva lica ljevice. Jedno predstavlja Nermin Nikšić, a drugo Sabina Ćudić. Jedno je lice prošlosti, a drugo lice može biti lice budućnosti.

Nikšić je vrlo drsko odbacio Komšićevu ideju na jednom skupu SDP-a. Zbog takvog nastupa, nazvao sam ga izdajnikom. A da je Nikšić postupivši tako napravio sebi i svojoj stranci više štete nego koristi, dokazuje njegova druga, dopunska reakcija, u vidu snimljenog obraćanja iz premijerskog kabineta. U popravnom pokušaju, Nikšić umjesto drskog govori odmjerenim tonom, osuđujući SDA, DF i SzBiH za “trgovinu pozicijama”. Umjesto kabadahije u majici kratkih rukava (kakav je bio na skupu), sada vidimo navodno principijelnog gospodina u odijelu.

Da nije glupo, bilo bi samo smiješno, ovako je oboje. Jer Nikšić je postao premijer Federacije zahvaljujući trgovini pozicijama. Elmedin Konaković je, u intervjuu za portal Tačno, otkrio da je on trebao biti premijer Federacije. Konaković je, kako kaže, na kraju postao ministar vanjskih poslova, a ne federalni premijer, jer su, usljed nezadovoljstva unutar Osmorke, on i Nikšić napravili dogovor o redistribuciji pozicija.

I onda taj i takav Nikšić, čitajući unaprijed napisan tekst, posve vještački, neuvjerljivo poručuje da neće pristati na “trgovinu pozicijama”. Čega se lik dosjetio!

Mnogo snažniju reakciju na Komšićev prijedlog imala je Sabina Ćudić. Za razliku od Nikšića, koji je na snimku ukočen i pilji u kameru kao tele u šarena vrata, Ćudić se pravi da je opuštena: kuha kafu, zatim šeta, usput priča o političkim odnosima uz pomoć analogije sa ljubavnim vezama… Nije savršeno, ali: bolje se praviti opušten, nego ni ne pokušati. 

Kada je riječ o sadržaju, poruka predsjednice Naše stranke Komšiću i SDA je znatno efektnija od Nikšićeve: “Ako nas godinama prozivate za izdaju, zašto nas onda stalno pozivate u koaliciju? Ako smo izdajnici, jeste li za fotelju spremni ići i sa izdajnicima ili ste potpuno svjesni da lažete o izdaji?”, kaže Ćudić. 

Pozivi Trojci na probosansko jedinstvo i optuživanje iste te Trojke za izdaju su međusobno kontradiktorni stavovi. Ako je Trojka izdajnička struktura, onda ne može biti probosanska snaga i obratno. Jedna teza slabi uvjerljivost druge.

Alija Izetbegović je često citirao jednu, ako se dobro sjećam, Ibsenovu rečenicu: Budi šta hoćeš, ali budi to do kraja. Reakcija Ćudić je u tom duhu i zato je snažna. Njena poruka je: tvrdite šta hoćete, ali idite do kraja s time; nemojte nas čas optuživati za izdaju, a čas nam se nuditi za koaliciju. Također, ona poručuje da će, čak i ako je pogriješila, ići do kraja. 

Tako se, u psihološkom pogledu, Ćudić otkriva kao mnogo snažnija ličnost od Nikšića. Za razliku od njega, koji se, glumeći da je moralni autoritet, brani od Komšićeve ponude tako što ističe da je protiv “trgovine pozicijama”, Ćudić se ne brani. Ona nastupa ofanzivno, naročito u dijelu reakcije, gdje ističe da je država Bosna i Hercegovina postojala “i prije SDA, i prije DF-a, i prije Naše stranke”. Ona ne uslovljava opstanak države svojim ostankom na vlasti.

Komšićeva inicijativa je satjerala Nikšića u ugao i nanijela mu ogromnu političku štetu, uništila ga je; dočim je Ćudić, reagujući pametnije, uspjela izvući maksimum. Ako i nije pobijedila, bar je demonstrirala da je, već sada, mnogo ozbiljniji politički lider od bilo koga u SDP-u. Damir Mašić, Saša Magazinović, Adnan Šteta, Benjamina Karić, Irfan Čengić, Nerin Dizdar, a naročito Nermin Nikšić i Denis Bećirović joj nisu ni do koljena.

Da je Trojka ponudila najbolje što ima, njen kandidat za člana Predsjedništva ne bi bio Denis Bećirović, već Sabina Ćudić ili, alternativno, Elmedin Konaković. Nijedno od njih nije slabić, kakav je aktuelni bošnjački član Predsjedništva. Posljednji primjer Bećirovićevog kukavičluka je izbjegavanje predsjedničke debate, najprije na N1, a zatim i na BHRT-u. Treba li reći da nije smio prihvatiti poziv ni portala !Odgovor? Tip je slabić, koji ne zaslužuje poštovanje.

Ćudić se, za razliku od njega, nije plašila doći u emisije, u kojoj su joj voditelji postavljali i neugodna pitanja: branila je i sebe, pa čak i Bećirovića (iako je vidljivo da nema pozitivno mišljenje o njemu). Predsjedavajući Predsjedništva nije branio ni nju, ni Našu stranku, ni vlast u cjelini.

Ne radi se samo o medijskim nastupima. Generalno uzevši, Ćudić bi da je, kojim slučajem izabrana u Predsjedništvo, puno bolje predstavljala Bosnu i Hercegovinu, pa i Bošnjake, od voštane figure koja trenutno sjedi u Alijinom kabinetu. Predsjednica Naše stranke ima mnogo ozbiljnije i dostojanstvenije držanje od Bećirovića. Ona ima puno bolje političke instinkte od njega, zna razdvojiti bitno od nebitnog. 

Na kraju, ona je više puta u svojim javnim nastupima - pa i u nedavnoj reakciji na Komšićev prijedlog - uzimala Aliju Izetbegovića, kao referentnu tačku, odnoseći se prema njemu s uvažavanjem, uprkos tome što ona - treba li to uopće i govoriti? - predstavlja jednu drugačiju politiku od njegove. 

Ne branim njenu privrženost konceptu Trojke, niti se tu ima šta braniti. Ćudić je, nakon prošlih izbora, kazala da neće podržati vlast sa SNSD-om i HDZ-om, a onda je svejedno, pod pritiskom bivšeg američkog ambasadora, digla ruku za aktuelno Vijeće ministara. Ćudić nije donosila svoje odluke, već je slušala Američku ambasadu: to je ne oslobađa odgvornosti, naprotiv povećava je. Lideri ne smiju dopustiti sebi da se potčine tuđoj volji i prestanu biti svoji.

Nakon što je uvidjela pogubnost odluka s početka mandata, Ćudić se pokušala oprati, pokrećući inicijativu za izbacivanje kadrova SNSD-a, iako je i sama znala da od toga nema ništa. Ni to nije nešto čime se može ponositi. U strahu za vlastiti ugled nastojala je prevariti javnost.

Ima tu još mnogo propusta, naročito na kantonalnom nivou gdje je NS vlast već 8 godina, a došli smo do toga da se Sarajevo suočava s redukcijama vode. Kad je Forto po prvi put imenovan za premijera, neka djeca su imala 10 godina, a sad će ista ta djeca glasati po prvi put. Šta misle o Nihadu Uku rekli su na protestima koji su rezultirali njegovom (fiktivnom) ostavkom.

Treba imati u vidu i pozitivne strane: distancirajući se od kriminala u Autocestama, kao i generalno od halucinantno-naivne politike koju je vodio njen koruptivni prethodnik Edin Forto, Ćudić je pokazala svijest o tome da ova vlast nije bila dobra. Razumjela je da ne može ići na izbore, tvrdeći da smo dostigli “švedski standard”, kako više sebe nego građane ubjeđuju deluzivni režimski novinari.

Prema tome, Ćudić treba da snosi političku odgovornost za ovaj mandat, jer je omogućila Dodiku da bude u Vijeću ministara, ali i Nikšiću i Elvedinu Grabovici da kradu. Naša stranka, kao i Trojka, nakon protekle četiri godine, treba da ide s vlasti. Tu nema nikakve dileme. Ali, za razliku od Nikšića i Bećirovića, Ćudić ne treba da nestane s političke scene. Svako pravi pogrešne procjene, ali ključno pitanje je da li je neko beznadežan slučaj, kao predsjednik SDP-a i bošnjački član Predsjedništva, ili ima šansu da se popravi, kao predsjednica NS-a.

Ćudić kao ličnost ima potencijal da se razvije u u jednu od vodećih figura naše političke scene. To joj neće biti lako, jer bošnjačka scena je, za razliku od srpske i hrvatske, mnogo konzervativnija: jedino mi nismo imali ni članicu Predsjedništva, ni predsjedavajuću Vijeća ministara, niti entitetsku premijerku. 

Trojka će, ako Bog da, ubrzo otići s vlasti. Ali to nije kraj, već početak. Glavno pitanje je da li će stranke koje su je činile postati bolje ili gore. Trebaju nam bolje, jer će se i nova vlast, ko god je bude činio, idejno i personalno kroz koju godinu istrošiti. Naš gorući problem je što je sve manje ozbiljnih ljudi koji su uopće spremni na politički angažman. Zato trebamo biti kritični prema vlasti, ali ujedno biti svjesni da smo, u pogledu “ljudskih resursa”, kao narod, vrlo ograničeni. Važno je imati razumijevanja prema svakom iole dobrom kadru, neovisno u kojoj je stranci.

Ako Trojka ode s vlasti, a nadam se da hoće, treba otvoriti dijalog sa perspektivnim kadrovima u strankama koje je čine: Ćudić je tu vrlo važna. Njena zadaća, ako ostane na čelu Naše stranke, jeste da uđe u dijalog sa svim glasovima ovog društva, ukljujući i konzervativnije bošnjačko stanovništvo. Ona kao potencijalni lider ovog naroda ne smije sebi dopustiti da svede krug svojih sagovornika na nekoliko neurotičnih intelektualaca, čiji je jedini politički cilj da ih narod mrzi.

Čini se da je predsjednica NS-a, u ovoj kampanji, obilazeći ruralne dijelove naše zemlje i razgovarajući sa običnim svijetom, pokazala otvorenost, kakvu njeni prethodnici na čelu Naše stranke nisu imali. Za razliku od Forte i Kojovića, Ćudić umije razgovarati sa običnim ljudima, a naročito starijim bošnjačkim ženama koje su moćan dio glasačkog tijela. A opet, ušavši među narod, Ćudić nije utonula u nacionalnu ili vjersku retoriku, koja joj ne pristaje.

Istovremeno, veliki izazov za predsjednicu Naše stranke će biti da se ne pretvori u autoritarnu figuru. To nije nešto što ovisi o njenim namjerama. Njene prednosti mogu biti i njene najveće mane: ona trenutno, u intelektualnom i psihološkom pogledu, dominira u Našoj stranci, a ako pretjera u tome naći će se u izolaciji. Niko joj neće smjeti proturječiti i tim na čijem je čelu može postati nefunkcionalan. Može joj se desiti, kao Bakiru Izetbegoviću u prošlom mandatu, da se počne žaliti na “ćutologe” u vlastitim redovima. Ili još gore: može joj se desiti da je okružju ljudi koji se u svemu slažu s njom. 

Bilo bi bolje da na sceni imamo pet-deset mladih žena, koji imaju potencijal Sabine Ćudić. Bilo bi bolje da imamo natjecanje takvih političarki na tržištu. Ali nemamo. Zato držim da je bitno da ona ostane na političkoj sceni, za razliku od Edina Forte, pa i Peđe Kojovića, koji nemaju više šta da traže na sceni. Ne znam šta će Ćudić, u godinama koje slijede postati. Ne zna ni ona. Ali bilo bi puno bolje da 2030. ona bude predsjednički kandidat neke ljevičarske koalicije, nego da plastična, beživotna figura poput Bećirovića provede još jedan mandat u Predsjedništvu i posve zgadi stanovništvu i samu pomisao na lijevu opciju.