Pećanin i Naša stranka: Kako znamo da nas budućnost neće demantovati?

Ne možemo to znati. Budućnost nas uvijek može demantovati. Može čak bezobzirno ismijati naše trenutne procjene, zamisli, prijedloge. Budućnost je, kako je Ivan Stambolić primijetio povodom Osme sjednice, čudna, čak nastrana.

Nedavno je i ugledni bh. novinar i advokat Senad Pećanin, nesumnjivo jedan od najpametnijih ljudi u ovoj zemlji, kazao kako se Naša stranka, čije je osnivanje osmislio i inicirao, po dolasku na vlast pokazala kao potpuno razočarenje.

“Ti ljudi koje sam poznavao, Peđa Kojović ili Edin Forto, koji je radio kod mene kao mlad momak… Ono s čime smo se mi šprdali, ono što smo prezirali kod Lagumdžije i SDP-ovaca, a posebno kod SDA-ovaca, oni su to postali, postali su kopije ljudi s kojima smo se šprdali”, kaže Pećanin. 

E, sad: zar Pećanin nije mogao znati da će se Naša stranka, koju je osmislio, postati to što je danas? Zar nije bila njegova dužnost da to predvidi?

Lako je reći da je Pećanin mogao i čak morao vidjeti ko su Kojović i Forto. Lako je reći da, prema tome, i sam Pećanin snosi krivicu za trenutnu vlast. Ali istina je da nije mogao znati. Bilo je razumno poći od toga da Kojović i Forto neće postati ono s čime su se šprdali. Svi mi polazimo od pretpostavke da ljudi neće postati ono s čime se šprdaju (svejedno što nas stvarnost neprestano demantuje).

Ili, postavimo, problem drugačije. Zamislimo nekog simpatizera SDA, DF-a ili SzBiH kako krivi Pećanina što nije, na vrijeme, uvidio ko su Kojović i Forto. 

Na to možemo odgovoriti protupitanjem: ako se može vidjeti, na vrijeme, ko je kakav, zašto je onda Bakir Izetbegović omogućio Denisu Zvizdiću, Elmedinu Konakoviću ili Aljoši Čampari da budu imenovani na neke od najznačajnijih funkcija u državi? Zar nije mogao vidjeti na vrijeme ko su oni?

Ili zašto Željko Komšić nije vidio, na vrijeme, da će ga Željana Zovko i Josip Brkić, koje je svojedobno imenovao za ambasadore BiH, izdati i postati njegovi žestoki kritičari? Ili, zašto je Komšić izbacio Reufa Bajrovića iz DF-a, zar nije mogao vidjeti da će mu on ostati lojalan?

Ili zašto Semir Efendić nije od početka ušao u SzBiH, zašto nije predvidio da će mu SDA postati u toj mjeri neprihvatljiva da će je morati napustiti?

Nemoguće je znati budućnost. Njeno glavno obilježje je da neprestano nadilazi iskustvo. 

U filozofiji je to definisano kroz tzv. problem indukcije: da biste formulisali neko pravilo, treba vam stotine primjera (npr. da dođete do teze da je labud bijel); a da biste srušili isto to pravilo potreban vam je samo jedan slučaj (npr. da otkrijete Australiju i tamo naiđete na crne labudove). 

Ili, kako Bertrand Russell kaže: ako se oslanja samo na vlastito iskustvo, ćurka može doći samo do zaključka da će je uzgajatelj zauvijek hraniti i ona, kao pravi empirista, neće nikad ni pomisliti da će jednog dana biti zaklana.

Kako funkcionisati u takvom okruženju, u kojem neko u koga imate puno povjerenje, već sutra može povući poteze koji će vas, blago rečeno, razočarati? Kako ne ispasti preklana ćurka?

Može li onaj, ko bi potrčao da osudi Pećanina zbog podrške Našoj stranci, preuzeti obavezu da, počev od danas, neće dati podršku nijednom političaru koji će u budućnosti možda iznevjeriti njegovo povjerenje? Može li jedan SDA-ovac, koji je podržavao Konakovića, obećati da mu se neće ponoviti ista greška?

Niko, ili preciznije - niko ozbiljan ne može preuzeti takvu obavezu.

Neko ko vam se danas čini kao osoba s integritetom, već sutra može iznevjeriti vaše povjerenje, kao što se desilo Pećaninu sa Kojovićem i Fortom. Najčudnije je što Kojović i Forto vjerovatno misle da je zapravo Pećanin iznevjerio njihovo povjerenje, te da se on promijenio, a da su oni sami ostali dosljedni sebi.

Pošto se svakom može desiti da bude iznevjeren, Pećaninov naoko naivni stav pri osnivanju Naše stranke zapravo je razuman. On, 2008. godine kada je Naša stranka osnovana, nije mogao znati šta će se zbivati petnaest godina kasnije. On se tada vodio onim što vidi i čuje, vodio se svojim razumom i tadašnjim iskustvom, kao i vjerom u bolje. To je sve što častan čovjek može.

Da je Pećanin pošao od toga da svako (Kojović, Forto ili danas Semir Efendić) može iznevjeriti njegovo povjerenje, ostalo bi mu da zaključi kako je politička borba besmislena, unaprijed osuđen na propast. Dakle, ući u političku borbu znači preuzeti rizik da će budućnost može demantovati vaše procjene i zamisli, vaša najsnažnija uvjerenja.

Nesaznatljivost budućnosti, na koju ukazuje teorija crnog labuda koju je u novije vrijeme elaborirao Nassim N. Taleb, ne bi trebala da bude strana Bošnjacima, jer je ona duboko utkana u njihovu vjersku tradiciju. U islamu je budućnost određena kao gajb, kao nevidljivo i nepoznato, a predviđanje je zabranjeno; smatra se čak širkom, najtežim grijehom.

U islamu, ta’wil je ime za tumačenje stvarnosti, koje polazi od toga da je stvarnost ljudskoj spoznaji samo djelimično dostupna, te da se ona u cijelosti otkriva samo Božjoj spoznaji. Tako se, recimo, u suri Pećina, Musa čudi Hidru što buši lađu u kojoj putuju, jer ne zna da se približavaju zemlji čiji vladar otima svaku ispravnu lađu. I sam Hidr to zna isključivo zahvaljujući Božjoj uputi.

Dakle, ono što se na prvi pogled čini nerazumnim, u svjetlu dodatnih, isprva nevidljivih okolnosti, koje će otkriti budućnost, pokazuje se kao posve razumno. Zato ozbiljni mufesiri, nakon što daju sve od sebe i ponude tumačenje koje im se čini najuvjerljivije, dodaju: “A Allah najbolje zna.” Tako i u politici, kada damo sve od sebe i dođemo do procjene, najbolje bi bilo dodati jedno: A Bog najbolje zna. Drugim riječima, možda i nije ovako kako se nama, trenutno, čini. U protivnom ćemo završiti u jednoj rigidnosti.

Jedan drugi stav u islamu kaže da nikad ne znamo šta je zapravo dobro, a šta loše. Nešto se može činiti lošim, a naknadno vidimo da je dobro. Tako se, recimo, simpatizeri SDA i DF, koji su tako strastveno uvjereni da su njihove stranke trebale ostati na vlasti i nakon 2022, trebaju zapitati: da li bi bilo dobro da tek sada Trojka dolazi na vlast, a da SDA i DF, nakon 12 odnosno 8 godina u vlasti, tek sada odlaze u opoziciju.

Navedeno saznanje, samo formulisano neteološkim jezikom, naći ćemo u memoarima bivšeg američkog predsjednika Lyndona Johnsona, koji je započeo rat u Vijetnamu, ne znajući gdje će to odvesti SAD. Iz vlastitog iskustva, Johnson izvodi sljedeće zapažnje: “Povijest će nam prosuditi na temelju činjenica koje mi sada ne možemo znati, a i na temelju događaja od kojih se neki još nisu ni zbili.”

Pokušaj da uzmemo u obzir sve moguće okolnosti, što znači i događaje koji se još uvijek nisu zbili, bio bi besmislen. To bi bio pokušaj da zauzmemo jednu apsolutnu, za čovjeka paralizirajuću perspektivu. Osuđivati Pećanina što nije predvidio da će se Naša stranka pretvoriti u ono što je osuđivala implicitno sadrži vjerovanje da čovjek može zauzeti apsolutnu perspektivu. Onaj ko prvi baci kamen pogodit će sebe.

Modernoj filozofiji, uostalom kao i abrahamskim religijama, nije stran ovaj zaključak da se smisao odlaže i izmješta iz prezenta. Samo naivni, da ne kažem budale, vjeruju da sada možemo icrpiti značenje stvari u cijelosti. Zato njima izgleda da je najbolje da je stranka, čiji su član (SDA ili SDP, NiP ili DF, NS ili SzBiH), uvijek na vlasti, čak i kad se idejno i personalno istroši (a vlast, kako je lord Acton primijetio, kvari).

Dobro. Ali, ako ne možemo, dok trenutno donosimo procjene, uzeti u obzir sve moguće okolnosti, pa i događaje koji se još nisu zbili, da li onda treba odustati od političkih procjena i davanja prednosti jednoj politici u odnosu na drugu?

Ni u kojem slučaju. Naše je da, u dobroj vjeri i volji, na osnovu dostupnih okolnosti, donesemo procjenu i razdvojimo ono što nam se čini dobrim od onog što nam se čini pogrešnim. I sve to, uz uvjerenje da Bog zna najbolje, odnosno - laičkim jezikom govoreći - da se može pokazati i da smo u krivu. Prema tome, ja čvrsto vjerujem da je, u ovom trenutku, najbolje da Denis Bećirović i Trojka, nakon četiri godine, odu s vlasti, a da li će ih zamijeniti bolja ili gora vlast samo Bog zna. Ako ne bude bolja, onda se treba boriti i protiv nje, a Senad Pećanin, ako bude izabran u Federalni parlament, može biti dragocjen u tom poslu.