Šta možemo popraviti u vanjskoj politici BiH

U jednoj predizbornoj debati, ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je, odgovarajući na pitanje kandidata opozicije za državni parlament - zašto tokom mandata nije posjetio Kinu, kazao da je Kina, uz Rusiju i Srbiju, vodila kampanju protiv usvajanja Rezolucije o Srebrenici u UN-u.

”Mi zaista”, veli Konaković, “u kreiranju vanjskopolitičkih odnosa i od toga krećemo. Nije nam samo važno kako se globalno svijet kreće, nego nam je važno da zaštitimo svoj dignitet i svoj ponos, i da one koji nam gaze tu priču ne tituliramo i ne dočekujemo kako je Bisera Turković dočekala Lavrova 2021. i otvorila Ruski centar u Banjaluci.” 

Konaković je kazao da se već tada “znalo šta Rusi rade” (ne pojasnivši šta to znači). Zatim je poentirao, pitavši: koliko puta je Bakir Izetbegović bio u Sjedinjenim Državama? 

Navedeni niz opaski otkriva gotovo sve bitne probleme naše vanjskopolitičke “konvencionalne mudrosti”. 

Najprije, iz Konakovićevog izlaganja se otkriva da se naša vanjska politika svodi na orijentaciju. Polazište tog stava je da je svijet podijeljen - na zapadni, američko-evropski blok, s jedne, i rusko-kineski blok, s druge strane. Demokratski i nedemokratski. Probosanski i antibosanski dio svijeta. Naša zadaća je biti što bliže probosanskom Washingtonu i distancirati se što više od antibosanske Moskve i Pekinga. Što više posjeta SAD-u to bolje, što manje dodira s Kinom, a naročito s Rusijom, to bolje.

Navedena shema nije Konakovićev izum, već odavno etablirani mainstream naše vanjskopolitičke misli. Ta koncepcija nije samo jednostavna, lako shvatljiva, već i emocionalno ubjedljiva: SAD i EU su podržavale Rezoluciju o Srebrenici, Rusija i Kina su bile protiv. O čemu dalje diskutovati?

Sve to dobro zvuči, ali stvarnost pokazuje navedena koncepcija nije efikasna. Dokaz tome je što Srbija, koja održava dobre odnose s Kinom i Rusijom, ima puno bolje odnose nego mi i sa SAD-om i Evropskom unijom. Tako su, primjera radi, prije dva mjeseca Washington i Beograd otvorili strateški dijalog, odnosno podigli svoje bilateralne odnose na nivo strateškog partnerstva, čemu BiH nije ni blizu, a što nam je cilj, pa i želja. Zašto mi nismo u stanju, a Srbija jeste ostvariti naše vanjskopolitičke želje? Jesu li razlozi objektivni ili ima i subjektivnih? Ako griješimo, u čemu griješimo?

Kako je ministar Konaković naglasio, mi u kreiranju naše vanjske politike polazimo od toga da su Rusija i Kina bile protiv rezolucije o Srebrenici, pa gledamo da se udaljimo što dalje od njih. Da li nas to približava Washingtonu? Umjesto izravnog odgovora, pogledajmo kako je Beograd uspio da se približi Washingtonu. Za razliku od naše, srbijanska diplomatija ima drugačiji pristup. 

Sjedinjene Države i države EU su podržale usvajanje Rezolucije o Srebrenici. Srbiji je to teško palo. Pa ipak navedeni stav SAD-a i EU nije doveo do toga da Beograd naruši odnose sa Washingtonom, Berlinom, Parizom i Briselom. Srbijanske vlasti nisu odbile posjetiti zapadne prijestolnice, koje su “Srbima prišile etiketu genocidnog naroda” (kako glasi popularna teza). Naprotiv, uprkos neslaganju u UN-u, Srbija je unaprijedila svoje odnose sa zapadnim državama, čak i sa Washingtonom, pa čak i u vrijeme Bidenove administracije.

Bez obzira na to što je Rusija vodila kampanju protiv Rezolucije o Srebrenici, Srbija se nije posve okrenula Moskvi, niti je narušila odnose sa Washingtonom. Pa čak ni nakon što je Bidenova administracija uvela sankcije Naftnoj industriji Srbije (NIS) zbog većinskog udjela ruskog kapitala u vlasništvu.

Po dolasku Trumpa u Bijelu kuću, nisu povučene sankcije NIS-u, te je prije dva-tri mjeseca, Vlada Srbije, u saradnji s Amerikancima, sudjelovala u prenosu vlasništva nad NIS-om sa ruskog Gazpromnjefta na mađarski Mol. To je unaprijedilo odnose Srbije i SAD-a, a nije dovelo do prekida dobrih odnosa Beograda s Moskvom. Čak ni to što je vlast u Beogradu prodala ogromnu količinu municije za potrebe Ukrajine, nije dovelo Srbiju u loše odnose s Moskvom (kakvi su naši odnosi s Rusima); ali je unaprijedilo poziciju Beograda na Zapadu.

Srbija je uspjela da, potezima poput navedenih, popravi svoje odnose sa SAD-om i EU, a istovremeno održala dobre odnose i sa Rusijom i Kinom (ne uvodeći sankcije Rusiji i kupujući kinesko oružje). 

To što je Srbija postala strateški partner SAD-a nije ju spriječilo da održi odnose čak i s Iranom. Ne treba zaboraviti da je, u jeku rata SAD s Iranom, Aleksandar Vučić poslao izaslanika na dženazu ajatolahu Hamneiju i, bez obzira na to, ostao je strateški partner SAD-u, za razliku od nas, koji nismo ni blizu takvih odnosa s Washingtonom, uprkos tome što nismo poslali nikog na dženazu Hamneija.

Kako je nedavno napisao bivši američki ambasador u BiH Michael Murphy, u proteklim decenijama, ukljujući i doba Bidenove administracije, politika SAD i EU prema našoj regiji bila je u znaku nastojanja da se Srbija, kao najmnogoljudnija država Zapadnog Balkana, “popravi” i “pridobije”. Srbija je odavno u centru zapadne, naročit američke politike prema regiji.

U želji da je pridobije, Zapad je Srbiji praštao brojna uplitanja u unutrašnja pitanja BiH, Kosova i Crne Gore, kojima je izazivana nestabilnost. Sam Beograd je ulazio u kalkulirani rizik, potičući regionalnu nestabilnost, a onda se, gaseći vatru koju je sam zapalio, nudio Zapadu kao ključni partner u očuvanju mira. 

To možda najbolje ilustruje press-konferencija, koju je Aleksandar Vučić održao sa visokim zvaničnikom Bidenove administracije, Richardom Vermom, pred sami kraj Bidenovog mandata. Na toj konferenciji, Verma je hvalio Srbiju, a Vučić se pohvalio kako je, tokom svih kriza u regionu, bio u kontaktu sa tadašnjim američkim ambasadorom u Beogradu Chrisom Hillom i pomoćnikom državnog sekretara Jimom O’Brienom, a rezultat je bio, kako veli, da mir nije nikad bio narušen.

Srbija je, kako Murphy podsjeća, najmnogoljudnija država u regiji i najveća ekonomija. Mi nemamo te gabarite i teže donosimo odluke na nivou BiH. Također, Sarajevo nema utjecaj na susjedne države, putem bošnjačkog stanovništva u njima, kakav Srbija ima, putem srpskog stanovništva u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu. Prema tome, postoje objektivna ograničenja zbog kojih Sarajevo nema regionalnu snagu, pa ni diplomatski značaj kakav ima Beograd za SAD i EU.

Međutim, postoje i subjektivni činioci, koji čine našu poziciju gorom. To je, prije svega, pretjerani značaj koji pridajemo orijentaciji, svrstavanju. Mi, uprkos što nas iskustvo stalno demantuje, vjerujemo da ćemo unaprijediti odnose sa SAD-om, tako što ćemo imenovati neku ulicu po Bobu Doleu, objesiti ukrajinske zastave i iznositi teške riječi na račun Rusije i Kine. Bilo bi dobro kada bi bilo tako, ali nije. Nijedna oštra riječ koju kažemo o Kini i Rusiji, neće podići naše odnose na nivo odnosa Srbije sa Washingtonom. 

Šta onda možemo, naročito ako imamo na umu da nije lako donositi odluke u dejtonskom sistemu? Mogli bismo za početak da komplikovani način odlučivanja u polju vanjske politike ne vidimo nužno kao problem. Možemo ga koristiti kao prednost. Primjera radi, kada treba glasati protiv Kine, Rusije pa i Irana u Ujedinjenim nacijama, mogli bismo češće kazati da ćemo, usljed komplikovanog načina donošenja odluka, htjeli-ne htjeli morati ostati suzdržani, umjesto što se pretjerano trudimo da uvijek budemo protiv Kine, Rusije i Irana i koga sve ne, od čega na kraju nemamo nikakvu korist, već samo štetu.

Da li će nam Zapad zamjeriti, ako prestanemo iznositi oštre osude Rusije, Kine i Irana, i kad treba i kad ne treba?

HDZ i Dragan Čović nikad nisu pokazali preveliku želju da glasaju protiv Rusije. Sjetimo se da Čović nije podržao “inicijativu” tada delegata u Domu naroda BiH Denisa Bećirovića za uvođenje sankcija Rusiji. Ali to u očima Washingtona i Brisela nije potkopalo poziciju HDZ-a ni Čovića lično. Štaviše, Bidenova administracija je pomogla HDZ-u da osnaži legitimno predstavljanje u domovima naroda. Sjetimo se da je ambasador Murphy dva-tri puta prozvao Čovića da štiti ruske interese u BiH, ali Čović nije snosio nikakve posljedice. Na kraju, ne zaboravimo koliko je bilo smiješno kad smo mi bili više zabrinuti od Čovića i HDZ-a zbog mogućnosti gradnje ruskog aerodroma kod Trebinja, tj. Dubrovnika.

Još jedan subjektivni činilac, koji remeti vanjskopolitičku trezvenost Sarajeva, jeste unošenje međustranačkog prepucavanja u diskusije o vanjskoj politici. To je u vezi s nediplomatskim poimanjem vanjske politike kao (identitetske) orijentacije.

Vidjeli smo kako je ministar vanjskih poslova, u spomenutoj debati, objašnjenje naše vanjskopolitičke pozicije pretvorio u međustranački obračun NiP-a i SDA. Izgledalo je kao da se ministar u svom izlaganju više fokusirao na to da ocrni SDA, nego da zaista objasni da li je u temeljima naših vanjskopolitičkih stajališta trezveni stav ili afektivna navika. Međutim, to nije praksa koju je Konaković izmislio, već koju je naučio još dok je bio u SDA. Sjetimo se da su i SDA i DF svojedobno optuživali SDP i Našu stranku da nisu dovoljno privrženi NATO integracijama; sjetimo se drvlja i kamenja koje je bačeno na delegaciju Naše stranke kada je otišla u posjetu Ruskoj ambasadi. To je ista vrsta energije, kao ona koju Konaković usmjerava na račun Harisa Zahiragića, zbog izjave o Rusiji i Kini.

Takav pristup ima jednu ozbiljnu posljedicu: umjesto da se pitamo šta je korisno za BiH, pitamo se šta će dobro izgledati u domaćem političkom sukobu i šta bolje rezonira sa željama naše javnosti. Time se naša “vanjska politika” pretvara u PR manipulaciju. Posjeta Washingtonu postaje dokaz patriotizma, izostanak posjete Pekingu dokaz principijelnosti, a sastanak s nekim ruskim ili kineskim zvaničnikom prilika za optužbu protiv političkog protivnika. Vanjska politika tako prestaje biti instrument države i postaje dio stranačkog marketinga.

Naše vrijednosti su relativno jasne: BiH treba biti demokratska, evropska i euroatlantski orijentirana država. Ali iz toga ne proizlazi da sa svakom državom koja nije dio tog političkog prostora moramo imati loše odnose i da ćemo tobože prije ući u EU što nam odnosi s Kinom, Rusijom, Iranom pa i Turskom budu gori. Naprotiv. Upravo država koja zna šta želi od svojih saveznika mora znati razgovarati i s državama s kojima se ne slaže. Diplomatija nije nagrada za moralno ponašanje drugih država i kazna za nemoralno (npr. glasanje protiv Rezolucije o Srebrenici).

Diplomatija je način da država ostvari vlastite interese.

Ako razgovor s Kinom može biti koristan, treba razgovarati s Kinom. Ne treba zanemariti činjenicu da je Kina bila protiv Rezolucije o Srebrenici, ali ne treba zanemariti ni činjenicu da Kina podržava suverenitet i teritorijalni integritet BiH (dakle, ne podržava secesiju RS-a), što često uopće ne vidimo, jer smo ljuti što kineske vlasti ne dijele s nama druga stajališta.

Rusija je, kroz agresiju na Ukrajinu, demonstrirala da se ne osjeća obavezanom međunarodnim pravom. Tako je mogla priznati i Republiku Srpsku kao nezavisnu, ali to nije uradila, što mi, zbog političke podrške koju Moskva pruža Dodiku po drugim pitanjima, uopće ne vidimo. Mi se trenutno odnosimo prema Moskvi, kao da je već priznala nezavisnost RS-a, što je afektivna reakcija, a ne diplomatska trezvenost.

Naravno, sve dok Moskva pruža bilo kakvu podršku Dodiku nećemo je doživjeti kao prijatelja, niti nam treba biti prijatelj. Ali nije isto kada Rusija priznaje BiH kao državu i kada bi priznala RS kao državu, dočim smo mi blizu stajališta kao da je Rusija već priznala secesiju RS-a i kao da nema međudržavne odnose s BiH.

Vlasti u Banjaluci se nadaju da će Rusija priznati nezavisnost RS-a, kao što je Izrael priznao Somalilend; a Sarajevo ima stav kao da se to već desilo. Na kraju, bizarno je da smo mi s Rusijom imali sastanke na najvišem nivou, tokom rata 1992-1995, uprkos tome što je Moskva pružala političku pa čak i vojnu pomoć srpskoj strani; a danas nemamo nikakav kontakt.

Mi se više ni ne sjećamo da smo sve vrijeme rata imali diplomatski kontakt na najvišem nivou sa Francuskom i Britanijom, koje smo teretili da pomažu srpskoj strani; Britaniji smo čak bili zaprijetili tužbom pred Međunarodnim sudom pravde za pomaganje u činjenju genocida, ali to nas nije spriječilo da se sastajemo sa tadašnjim britanskim premijerom Johnom Majorom i njegovim izaslanicima, s namjerom da, koliko je moguće, promijenimo njihova stajališta.

Unapređenje diplomatskog odnosa nije isto što i saglasnost. Naprotiv, diplomatski odnos je uvijek veća ili manja nesaglasnost: u slučaju našeg odnosa s Rusijom to je velika nesaglasnost. Ali diplomatska upravljanje nesaglasnošću je praćena nastojanjem da se minimizira šteta, koja proizlazi iz te nesaglasnosti, pa da se izvuče i korist, ako je moguće. Ako nije, dovoljno je minimizirati štetu.

Upravo je to lekcija koju možemo izvući iz naše historije, kao i ponašanja država koje trenutno imaju znatno uspješniju diplomatiju od naše. One ne tretiraju svako međunarodno neslaganje kao pitanje prijateljstva i neprijateljstva. One razlikuju pitanje oko kojeg se ne slažu od pitanja oko kojeg se slažu.

Nije problem da BiH ima jasne stavove. Problem nastaje kada se stav pretvori u jedinu vanjskopolitičku strategiju. Drugim riječima, nije dovoljno znati na čijoj smo strani u “sukobu svjetova”. Moramo znati šta želimo i šta realno možemo dobiti od drugih država, tj. kakve transakcije u materijalnim dobrima možemo napraviti, a ne samo u lijepim riječima. To je možda najvažnija promjena koju bi trebalo napraviti u našoj vanjskoj politici.

BiH nije Srbija. Nema njenu veličinu, stanovništvo, vojsku, ekonomsku snagu ni regionalni utjecaj. Naravno, BiH nije ni agresivna prema sudsjedima. Ali ne mora ni biti diplomatski pasivna država koja svoju politiku svodi na to da deklarativno pokaže kojem bloku je privržena. Pri tome, ne moramo biti velesila da bismo imali pametniju diplomatiju.

Možemo istovremeno biti čvrsto uz EU i SAD kada je riječ o temeljnim pitanjima evropske sigurnosti i ustavnog poretka BiH, a razgovarati s Kinom, ići u posjete Pekingu. Možemo, bez pretjerivanja, načelno podržavati Ukrajinu i istovremeno održavati otvorene diplomatske kanale s Rusijom, kako naši odnosi s Moskvom ne bi bili gori nego što (usljed objektivnih okolnosti) moraju biti. Možemo težiti ka EU i NATO-u, a imati diplomatske odnose s Teheranom, ako ništa bar kao one koje ima Srbija, kao strateški partner SAD-a.

To nije licemjerje. To je diplomatija. Ko nema želudac za to, neka se bavi nečim drugim.

Upravo zato pitanje nije treba li ministar vanjskih poslova BiH posjetiti Kinu ili Sjedinjene Države. Treba ih posjetiti i jedne i druge, ako postoje konkretni interesi koje tim posjetama možemo ostvariti.

Pitanje nije ni koliko je puta Izetbegović bio u Washingtonu, niti koliko je puta Konaković bio tamo, je li Turković primila Lavrova, je li Naša stranka bila u posjeti ruskom ambasadoru u Sarajevu. Pitanje je šta je BiH dobila tim posjetama. Broj fotografija sa stranim zvaničnicima nije mjera uspješne vanjske politike. Kao što ni broj glasanja protiv neke države u UN-u nije.

Ozbiljna vanjska politika počinje onda kada prestanemo međunarodne odnose posmatrati kao moralnu tablu na kojoj postoje države koje volimo i one koje ne volimo, a počnemo ih posmatrati kao prostor u kojem BiH mora braniti svoje interese, upravljati neslaganjima i koristiti vlastite ograničene resurse što racionalnije.