‘Sandro’ Elvedina Nezirovića – roman kao premoštavanje

Nesaglediv u svojoj ljepoti, uvijek drugačiji, nježan titra pred očima, toliko slika o njemu, a najživlja ona kako se survava u vode Neretve. Tako će reći Ibrišimović za Stari most.

To je strašna rana, samo ne znam gdje bih je smjestio: na fon neba, u sjećanje, ranjavanje sjećanja? To ne znam, ali nedvosmisleno pamtim da je bio pogođen u mojim prsima, ako je tu duša, onda u mojoj duši se survavao i pao u Neretvu.

Nije trebalo proći dugo vremena da nam se stvarnost očituje u svojoj nadrealnosti. Onda kada je javnosti objavljen dotad njoj nepoznat snimak rušenja Mosta, sada sa položaja HV-a i HVO-a, kako oni koji su izdali tu naredbu, u svojevrsnoj ekstazi, uz navijačke pokliče posmatraju njegovo granatiranje i konačno obrušavanje u Neretvu, bol u prsima me podsjetila na Ibrišimovićeve riječi. Svako ponovno gledanje snimka djeluje isto, svako njegovo survavanje gađa nanovo u prsa.

Čak pogled na obnovljeni most nosi sjećanje na njegovo rušenje, kao da je samo prividno prekriven velom iza kojeg se uvijek nanovo odvija njegov pad.

To stapanje sadašnjosti i prošlosti nose u sebi velike građevine, one koje su u sebe upisale epohe, ideje koje su nadživjele sve neizvjesnosti ljudske historije. Pozornica na kojoj se sve to odvija jeste naša svijest – tu se odvija sašaptavanje stoljeća, koje sa sobom nose velike građevine. Tako je i u svijesti protagoniste romana Sandro Elvedina Nezirovića, ispripovijedanog uglavnom u prvom licu, u vidu lične piščeve pripovijesti.

Pisac nas uvodi u svijet Mostara, gradeći ga kroz prizmu vlastitog iskustva, iskustva svoje porodice, prijatelja, poznanika. Počevši od Mostara njegovog djetinjstva do sadašnjeg Mostara, koji za pisca ostaje vječito zaglavljen između onoga što grad danas jeste i onoga što grad više nije, ali čega se on živo sjeća i onoga što on živo osjeća kao dio svog bića u koje se upisalo jedno vrijeme, ideje, ljudi, a što je izvjesno da se više neće vratiti.

Ta višestrukost stvari, naša sposobnost da iz njih iščitavamo prošla vremena, jesu ono što prožima ovaj roman. Pripovjedač prelazi na drugu stranu Mostara, tamo gdje je odrastao a odakle je protjeran, vođen unutarnjom slikom svoga djetinjstva, na mjesto gdje je ono započelo i koje je proveo sa svojim prijateljem po kojem je i nazvao roman Sandro.

Sjećanja su krenula da se prepliću sa fašističkim grafitom koji ga je zatekao na zidu zgrade. Stvarnost i sjećanja, oboje živo istovremeno. Ta sposobnost historije da se upisuje u sve ljudsko, u čovjeka i ono što je stvoreno, kroz roman je ostvareno tako što pripovijedanje prekidaju presude Haškog tribunala, ne bilo koje nego one koje su odredile sudbinu Mostara i njegovih ljudi, presuda za UZP - udruženi zločinački poduhvat, presude tzv. hercegovačkoj šestorki ‘Prlić i ostali’.

Stranice presude prekidaju pripovijedanje romana, onako kako historija upliće prste u svakodnevne živote ljudi. Tako pratimo život dvojice dječaka, koji pokušavaju da se nose sa izazovima svakodnevnice svojih disfunkcionalnih porodica, dajući nam lične porodične priče, portrete njihovih roditelja, djedova, nana i baka, ali sa fokusom na Sandrov život. Roman je, reći će nam pripovjedač romana, nastao na ideji da se ispripovijeda priča dvojice dječaka, sada već odraslih ljudi, koji nose isto ime. Naime, majka njegovog prijatelja Sandra, inače Banjalučanka, daje svom sinu to ime po uzoru na dječaka iz njenog komšiluka, lijepi običaj u narodi koji i danas živi. Tako će se sudbinski preplesti dvije priče, Sandrova iz Mostara i Sandrova iz Banje Luke. Na toj zavodljivoj neobičnosti o prepletenosti sudbina nastat će ovaj roman.

Priču o djetinjstvu i svakodnevnici će pratiti i prekidati stranice iz presuda, na isti onaj način kako su odluke vojnog i političkog vrha tzv. Herceg-Bosne prekrajale ljudske sudbine i prekidale monotoniju ljudskih svakodnevnica. Njihovo djetinjstvo, koje nam je prikazano u romanu, nije bilo lišeno ozbiljnih izazova sa kojima se mlad čovjek susreće, ali kada u romanu dolaze ratne godine Mostara, suočeni sa zvjerstvima, sve ostalo ostaje u njihovoj sjeni. Najednom, sve ono što je bilo prije rata, dobija sentimentalnu i nostalgičnu notu, ništa neobično uostalom, ali na taj način postiže se jedan nimalo beznačajan efekat. Čitajući presude, ne može se u potpunosti iščitati težina i tragedija jednog grada, u ovom slučaju prvenstveno Mostara (a i Banje Luke). Oslikavajući živote prije rata, prikazujući nam efekte historije na nivoima života običnih ljudi, presuda počinje da nam se prikazuje u svom pravom svjetlu - užasavajućem. Biti protjeran u vlastitom gradu, gledati mučenje komšija, scena mladića pogođenog snajperom u ruku, ali koji nesvjesno i pod rizikom da iskrvari u gradu izmučenom glađu ne ispušta kesu sa lepinom. Dakle, sve ono što hladan i precizan pravni jezik ne može da predoči, predočava se u ovom romanu.

Na skoro tristo stranica, Nezirović nam nudi priču jednog djeteta, kasnije odraslog čovjeka, u kojem se oslikava priča čitavog jednog grada, vremena pa na kraju i države. Tamo gdje Mostar, njegova kaldrma i građevine neumoljivo šute, iako krcate historijom, tu Nezirović otkriva čitaocu čitave svjetove pogođene spomenutim presudama, kao da je Mostar najednom odlučio da progovori.

Stil Nezirovićevog pisanja je direktan, rečenice precizne, u nerijetkim momentima lirične, što iskustvo čitanja čini pravim literarnim užitkom. U svijetu ovog romana, iako je taj svijet u svojoj suštini razrušen, nastao u pokušaju da se premosti današnji svijet s onim nekadašnjim koji je ostao da živi u ljudima, na nivou forme sve funkcionira, u tolikoj mjeri da zaboravite sva pitanja koja se tiču književnog zanata i jednostavno se prepuštate ljepoti pripovijedanja. Priča koja na kraju ostaje s tobom, onako kako Stari most i Mostar ostaju dugo da trepere u tebi, iako ih, možebiti, dugo već nisi vidio ni posjetio.