Po čijoj zamisli se odvijaju stvari: Thomas Mann i pojam Boga

Mnogo je ljudi koji su izgubili vjeru, ali ne i potrebu za njom. Recimo, mnogo je ljudi koji vjeruju da se savremene krize u svijetu, od korone, preko Ukrajine do Irana, zbivaju po zamisli ovozemaljskih moćnika. 

Takvim posmatračima se čini da je sve ovo što gledamo zapravo ciljano, osmišljeno provođenje strategije Sjedinjenih Država za očuvanje vlastite moći. Takvo stanovište ne dopušta mogućnost da stvari izmiču kontroli Bijele kuće ili izraelske vlade (ako govorimo o Bliskom Istoku). Takvo uvjerenje nije daleko od onog da je svijet pozornica, kojom upravljaju posjetioci Epsteinovog osrtva ili “jevrejski lobi”.

Modernim jezikom govoreći, to se zove teorija zavjere, antisemitizam itd. A to je manje-više isto ono što jezik tradicionalne religije naziva obožavanjem ovozemaljske moći. Vjera da se sve što se trenutno zbiva u svijetu ili nekoj regiji odvija prema zamisli državnih vlasti nije ništa drugo do najnovije javljanje one drevne vjere u svemoć Nimroda ili Faraona, koja se u abrahamskim religijama smatra najtežim grijehom.

Ključno pitanje je koliko je ta vjera u svemoć Nimroda ili Faraona uvjerljiva? Najbolje je, čini se, potražiti odgovor kod realističkih pripovjedača, kao ljudi se ekstremno istančanim osjećajem za stvarno.

U drugoj knjizi Josifa i njegove braće Thomas Mann pripovijeda o tome kako je glavni junak, tada tek sedamnaestogodišnji Josif neoprezno ispričao braći da su mu se, u snu, Sunce, mjesec i jedanaest zvijezda poklonili. 

Braća su, očekivano, prepoznala oca i majku u Suncu i mjesecu, a sebe u zvijezdama, te su se uvrijedili, naljutili na Josifa i udaljili se iz kuće, kako bi ga sačuvali od vlastitog gnjeva.

Premda njihov otac, Jakov, razumije da je tim snom zaista obznanjena Josifova posebnost, on će svejedno svog mezimca ukoriti pred svima, kazavši mu, uz ostalo, da je prepričavši taj san pred svima pokazao da “još uvijek nije uznapredovao u razumijevanju Boga”.

Šta znači to da sedmanaestogodišnjak još uvijek nije uznapredovao u razumijevanju Boga?

Šta, po Jakovu, odnosno po Mannu, odnosno po Mannovom Jakovu, znači razumjeti Boga?  

(Ne kažem po Jakovu, niti po Jakubu, već po Mannovom Jakovu, iz prostog razloga što ne govorim o svetom tekstu, već o Mannovoj realističkoj preradi te priče.)

Nešto ranije u istoj knjizi, Mann piše o Jakovljevom i Josifovom pretku, Avramu ili Abrahamu, koji je u jednom trenutku uvidio besmisao obožavanja Mjeseca u Babilonu. Avram je, piše Mann, najprije počeo osjećati instinktivni otpor prema pretjeranim počastima, koje je babilonski kralj iskazivao Mjesecu, a onda je iz te klice izniklo razumijevanje Boga, misao o Najvišem. 

Da Sunce, Mjesec i druga nebeska tijela iznad sebe nemaju nekog upravljača, pitao se Avram, kako bi bilo moguće da se pojave i nestaju na nebesima? 

“Avram je sakupio sve sile u jednu silu i nju je nazvao Gospodom”, piše Mann, zauzimajući evidentno pristup realističkog pripovjedača, koji možda i ne vjeruje u Boga, ali ne dovodi u pitanje smislenost ideje o Bogu.

Za razliku od brojnih, najčešće manje vještih realističkih pripovjedača, koji uzimaju građu iz svetih knjiga, kako bi je desakralizirali i doveli u pitanje smisao vjere, Mann se prema vjeri odnosi kao činjenici punoj smisla, čak i iz realističke perspektive.

Iz Mannovog odnosa prema Avramovom, a zatim i Jakovljevom i na koncu Josifovom učenju o Bogu, možemo iščitati da je sve na što ćemo naići oko nas sila, moć. A Bog je najviša moć, koja upravlja svim tim pojedinačnim moćima, kao što su Sunce, mjesec, rijeke, itd. Jedna od tih ograničenih moći je i sam čovjek.

Ako Josif i njegova braća ima neku poruku, koju bismo mogli apstrahirati, onda je to misao o ograničenosti ljudske moći.

Nakon što braća ljutito napuste zavičaj, Jakov u jednom trenutku šalje Josifa da ih potraži, kako bi im se, kad ih nađe, po očevom nalogu, poklonio i upitao ih za zdravlje.

Znajući gdje je otprilike njihovo novo stanište, ali ne znajući tačno gdje su, Josif zaluta i nekoliko dana se vrti ukrug. Srećom, naiđe na nekog stranca, koji bolje poznaje teren i pomaže mu da dođe do cilja. 

U jednom trenutku, Josif kaže: “Bio sam tako siguran da ću braću ovdje zateći”, na što mu Stranac kaže: “Ti, po svoj prilici, nisi navikao da nešto ne bude kako si to sebi zamislio po svojoj glavi?”

Sve je moć, pa i misao, koja teži da se po njoj, po zamisli, ravnaju stvari. Mišljenje (λόγος) je odavno prepoznato kao moć, a ni njegov predmet, φύσις, nije ništa drugo do moć. Da bismo to razumjeli ne trebamo ići dalje od Josifa i njegove braće.

Uz spomenuti san o Suncu, Mjesecu i zvijezdama, Josif sanja i braći prepričava još jedan san. Sanjao je i dvanaest snopova pšenice. “Moj snop”, veli Josif, “stajaše u sredini, sasvim uspravno, a vaši snopovi, koji ga okruživahu, klanjali su mu se.”

Ova slika Josifovog uspravnog snopa, može nam pomoći da lakše shvatimo zašto φύσις (kao ono fizičko, “priroda”, “stvarno”) izvorno znači “rasti”, “izrastati” i “jačati”. Rastom biljka, pa i klas pšenice, jača. Jer je i ona moć. Također, ona rastom propada, jer je ograničena moć.

Misao je, kao i ono o čemu mislimo - moć. Ali, kao i svaka druga pojedinačna moć, tako je i naša misao ograničena, konkretna moć. Kao što je ograničena moć i svega konkretnog o čemu mislimo. 

Neograničena moć je, sa stanovišta našeg saznanja, apstraktna, nekonkretna; drugim riječima, nije vidljiva, nije dostupna čulima, već samo razumu. Avram spoznaje Boga srcem i razumom, ne očima ili šutima.

Ljudi su u nastojanju da stvari udese po svojoj zamisli, a oni koji, poput sedamnaestogodišnjeg glavnog junaka, još uvijek nisu uznapredovali u razumijevanju Boga, nisu navikli da stvari ne odvijaju po njihovoj zamisli. 

Stvari se, po uvidu Josifovog pretka Avrama, odvijaju po Božjoj zamisli, odnosno prema neograničenoj, najvišoj moći, a ne prema ljudskoj zamisli odnosno ljudskoj, ograničenoj moći. 

Da je, kao svoj otac, sedmanaestogodišnjak razumio postojanje Boga, krenuo bi u potragu za braćom, uz svijest da će ih, potrudi li se, pronaći uz Božju pomoć. Bespomoćnost, koju osjeća, dok luta ukrug, nije izazvana samo time što ne nalazi braću, već što je, krenuvši u potragu, precijenio svoju moć, a onda se suočio s njenim ograničenjima.

Da bismo razumjeli, ne samo Josifovu sudbinu u Mannovoj prozi, već i političku realnost našeg historijskog trenutka, potrebno nam je ono što Jakov naziva napredovanjem do razumijevanja Boga. Uz razumijevanje misli o najvišoj moći, koja je an sich nevidljiva, možemo razumjeti kako Sjedinjene Države intervencijama na Bliskom Istoku, koje im redovno izmiču kontroli, uništavaju svoju moć. Ili, u lokalnom kontekstu, možemo razumjeti zašto su smiješni bh. političari, koji kažu da će uraditi ovo ili ono, da će biti ovako ili onako, a ne proprate to s jednim “ako Bog da” ili “uz Božju pomoć”.