U mlitavoj i bezidejnoj kampanji državni vrh narodu prodaje magične čajeve

Ova je predizborna kampanja je mlitava, dosadna i bezidejna. Ne samo da stranke i kandidati ne nude jasne ideje i prijedloge – nema čak ni uobičajenih žestokih ličnih okršaja.

Iznio je član Predsjedništva i predsjednik Demokratske fronte (DF) Željko Komšić jednu ideju: koncentracijska vlada probosanskih stranaka na federalnom i državnom nivou. Ali to nije ideja iz kampanje; Komšić govori kao da su izbori završeni i treba formirati vlast.

Sve iole ozbiljnije stranke kalkuliraju, uzajamno se štede i posvećene su uobičajenim protokolarnim aktivnostima: skup, šetnja, bilbord, plakat, reel, story...

O strateškim temama i gorućim izazovima države – od sigurnosti, geopolitičkog pritiska, socijalnih problemima, fiskalnog i ekonomskog pada, propasti industrije, pada namjenske industrije – možemo čuti samo površne pohvale i plitke kritike.

Dok se naša kampanja kilavi i rasteže, svjetske događaje teško je pratiti. Rat protiv Irana, rat u Jemenu, Izrael, američki politički labirint, evropska zbunjenost...

Primjerice, prva žena Evropske unije Ursula von der Leyen je 16. septembra, u govoru o stanju Unije, ponudila Kanadi da postane prva pridružena članica. Dan kasnije kanadski premijer Mark Carney je ponudu pozdravio pred Evropskim parlamentom, a Donald Trump zaprijetio carinama.

Kategorija pridruženog članstva u ugovorima EU ne postoji; smišljena je za državu s druge strane Atlantika, jer je ta država Uniji sada potrebna u borbi sa sve agresivnijom Amerikom. Prije pet-šest godina niko nije mogao zamisliti ni da će Ukrajina ili Moldavija imati jasniju evropsku perspektivu od nas.

U Sarajevu se o tome šuti. Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković i član Predsjedništva Denis Bećirović – kao ključni ljudi naše vanjske i strateške politike – govore o EU i NATO-u kao da je 2010. ili 2011, zlatno doba Obamine administracije.

Članstvo u oba saveza politička je odluka složenog bloka država. U ovakvim okolnostima, sve da sutra ispunimo svaki formalni uvjet, članstvo nam neće ponuditi.

I Konaković i Bećirović – i svi ostali koji nam i dalje mašu euroatlantskim zastavicama – ponašaju se poput internetskih prodavača lažnih, magičnih čajeva koji liječe sve bolesti, počevši od raka.

Nemoćni da politički unutar države isposluju bilo šta – jer su ušli, kao slabiji partner, u koaliciju s destruktivnim vukovima poput Dodika i Čovića – odlučili su svom narodu i svojim glasačima agresivno i uporno prodavati magične čajeve.

Takva se prevarantska roba prodaje ranjivima, ljudima kojima je svaka riječ i svaki prijedlog spasonosna nada. Konaković i Bećirović prodaju je građanima koji strahuju za sigurnost, teže evropskom standardu života i iskreno jesu za EU i NATO.

Imamo ministra vanjskih poslova koji se slika s flamingosima i snima selfi-kamerom reels dok se vozi. Imamo predsjednika države koji se iz Washingtona javlja kao tiktoker i ne smije dati nijedan televizijski intervju, osim ako nije namješten. Posrijedi su ljudi zaljubljeni u sebe, zainteresirani za lično blagostanje, četiri godine zauzeti stranačkim poslovima. Sada se vraćaju s novom turom čaja. Ministar Konaković pritom ponavlja da je Milorad Dodik politički mrtav. Dodik je jučer u Jerusalimu sjedio s Benjaminom Netanjahuom.

Ni opozicija, ni akademska zajednica, ni većina medija nemaju hrabrosti reći da EU, NATO i Ujedinjene nacije pripadaju jučerašnjem svijetu i da treba misliti o sutrašnjem.

U isti paket čajeva spada i Rezolucija Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici iz maja 2024, kojom nam Denis Bećirović svakodnevno probija mozak. Ona ima simbolički, eventualno edukativni značaj.

Riječ genocid danas politički ne znači ono što je značila 2010. Budimo iskreno: riječ genocid politički ne znači više ništa. Prošlo je vrijeme kad je neko u svijetu osjećao, ili zbog vlastite koristi glumio da osjeća, potrebu da nam kompenzira ono što smo preživjeli. Pred našim očima odvijaju se drugi genocidi, a najmoćniji na njih ne reagiraju. Ko nam simboliku i dalje prodaje kao strategiju, prodaje čaj.

Tri-četiri stranke koje će poslije izbora morati činiti vlast mogle bi se uozbiljiti barem u izboru kadrova, kad već nisu u kampanji. Trebaju se fokusirati na vlastitu političku moć i na svoj narod; iz njega crpiti snagu. Prema vani nastupati mudro i lukavo, prema unutra iskreno i moralno.

Ko hoće stati ukraj Dodiku i svakom drugom protivniku, mora ubjedljivo pobijediti na izborima, pa tek onda s njim pregovarati. Ovakav protivnik će više poštovati onoga ko ima bošnjačke glasove nego onoga ko mu uvodi sankcije. Pravila određuje jači.