Narod i laicizam: Ko zapravo griješi?

Čini se da je Elmedin Konaković u jučerašnjem okršaju sa Harisom Zahiragićem izvukao deblji kraj. Bar ako sudimo na osnovu reakcija na društvenim mrežama.  

Primjera radi, isječak Zahiragićevog nastupa na Facebook stranici SDA ima 8.700 lajkova, dok Konakovićev isječak na njegovoj stranici ima 1.200 lajkova. 

Navedene brojke, naravno, nisu nužno odraz raspoloženja glasača, ali znamo da i sam Konaković ovom parametru pridaje veliki značaj. Pa ako se vodimo tim njegovim mjerilom, onda se, ako ništa, ne može reći da je nadvladao. Prije bi se reklo da je nadvladan. A kako zaista stvari stoje, reći će glasači za dvadesetak dana.

Ne osvrćem se na jučerašnju debatu da bih odao priznanje jednom ili drugom učesniku. Rasprava je bila burna, nemirna, u skladu sa agresivnim stilom obojice učesnika. To nije stil koji se meni sviđa, ali kakve veze ima šta se meni sviđa. Treba biti realan i priznati da je taj stil obilježje uspješnih političara svuda u svijetu, naročito nakon Trumpove prve pobjede.

Tradicionalni političari, poput Denisa Bećirovića ili Denisa Zvizdića, koji govore sporo i dugo, sričući napamet naučeno, jednostavno su dosadili gledaocu čiji je attention span svakim danom sve manji.

Njihovo mjesto preuzimaju političari poput Zahiragića i Konakovića, čiji javni nastup je u znaku jednog agresivnog samopouzdanja, spontanosti i jezika svakodnevice. U psihološkom smislu, kako bi narod rekao, nije ih lako izbaciti iz cipela, a oni lako druge izbace iz cipela.

Konaković i Zahiragić razumiju da su u ringu, te da se hrvaju u psihološkom smislu. Osim što borba kao takva privlači pažnju, gledaoca zanima ko će pokazati više mentalne snage, odnosno ko može izvršiti što veći pritisak na suparnika, a ko sam, našavši se pod ogromnim pritiskom, neće promijeniti agregatno stanje.

Onoga ko bolje vrši i podnosi pritisak, gledaoci/glasači će podržati, jer je pokazao da se zna boriti. Obični ljudi nemaju kad čitati stotine stranica programa, komplikovanih formulacija itd. A, na koncu, kakvu vrijednost imaju ti papiri, ako kandidat koji ih treba provesti nije u stanju izvršiti, ni podnijeti pritisak.

Prema tome, jučerašnja debata savršeno ima smisla. Nemam prigovor na nju kao takvu, ali imam na jedan naoko marginalan, a zapravo jako bitan moment.

Veliku pažnju na društvenim mrežama je izazvao trenutak, kada je Konaković, na jednu opasku svog suparnika, kazao: “Ovo je zaista laicizam.” Kako je Zahiragić odmah primijetio, Konaković je demonstrirao neznanje, jer je htio reći laik, a onda je, praveći se pametan, kazao laicizam.

Laik je nestručnjak, osoba koja nije upućena u određeno znanje ili vještinu. Laicizam je drugo ime za sekularizam, odnosno učenje o potrebi odvajanja državne vlasti od crkve.  

Mnogi su izdvojili taj moment i krenuli da ismijavaju Konakovića. U manjoj mjeri to ima smisla. I mene je ova situacija podsjetila na slučaj kada je profesor na jednom pravnom fakultetu objašnjavao da sekularni princip znači odvajanje države od crkve, a onda ga jedan student, u Konakovićevom maniru, pitao: “A znači li to odvajanje i od džamije?”

Dakle, u manjoj mjeri ima smisla ismijavati u Konakovića, ali, u jednom drugom, bitnijem pogledu, to je potpuni promašaj.

Kao prvo, većina naroda ne zna, niti je obavezna da zna šta je laicizam. Kada u politici osudite i čak uvrijedite nekog zato što ne zna šta je laicizam, onda neizravno - a da toga niste ni svjesni - vrijeđate većinu naroda koja također ne zna šta je laicizam. Svako ko do tog trenutka nije znao šta ta strana riječ označava prepoznat će u napadnutum (u ovom slučaju u Konakoviću).

Ovdje imamo na djelu fenomen tzv. elitizma, gdje visokoobrazovane osobe polaze od toga da je njihov vokabular standard i svako ko nije u stanju da ga prati treba da se stidi. Naravno, većina naroda odbacuje i prezire to narcisoidno izdizanje obrazovne elite iznad običnih ljudi. 

Vidjelo se to mnogo puta, kada su Demokrate u Americi ismijavale Republikance zbog takvih stvari, pa su svejedno gubile izbore: čuveni je slučaj Donalda Trumpa, koji je ismijavan zato što je rekao da je Belgija grad. Eliti u Demokratskoj stranci nije ni palo na pamet da većina Amerikanaca pojma nema šta je Belgija, niti je zanima, niti je to bitno.

Isto je i kod nas. Izvorni slučaj pogrešnog shvatanja riječi laicizam, koji je Konaković jučer samo nesvjesno kopirao, demonstrirao je šef Kluba SDA u prijeratnoj Skupštini BiH Naim Kadić. On je na nečiju opasku da je BiH laička država - dakle, sekularna - replicirao, kazavši da BiH treba biti država eksperata.

Kadić je, nakon toga, bio predmet ismijavanja. Ali oni koji su to činili, nisu bili svjesni da pomažu Kadiću i SDA, jer apsolutna većina naroda također nije znala šta znači laička država te se i sama mogla osjetiti pogođenom ismijavanjem nekog što to ne zna.

Ironija je da, tri i po decenije poslije, od simpatizera SDA dolaze takvi, elitistički napadi na nekog, jer ne zna šta je laicizam. Većini naroda, koja i dalje ne zna (niti mora da zna) šta taj pojam znači, neće se sigurno svidjeti ismijavanje bilo koga zbog tog. 

Međutim, ne griješe samo brojni simpatizeri SDA koji od jučer ismijavaju Konakovića. I on sam je, u jučerašnjoj emisiji, pokazao sličan instinkt, kada je ukorio Zahiragića, jer zvaničnici kantonalne SDA u predizbornom spotu govore u slengu (“žiku buraz”). 

Kao kontrast, Konaković je naveo svoje stranačke kolege, koji, kako je kazao, govore o “definisanim projektima”. K'o biva, ozbiljni su političari, koji koriste birokratske, strane riječi kao “program” i “definicija”, a oni koji iskoriste sleng, eto, ne valjaju. Što bi u Sarajevu rekli: eki.

Uzgred, i Konaković i Zahiragić govore “prića”, “slućaj”, itd, što, u političkom kontekstu, ne smatram pogrešnim. Nijedan od njih nije kandidat za voditelja na javnom servisu, niti za glumca u Narodnom pozorištu, već za predstavnika naroda, pa ako narod govori tako, ne znam što bi bio problem da i njegov predstavnik govori tako.

Inače, i laik i laicizam potječu od grčke riječi laïkós, koja znači “iz naroda”, “narodni”, “vulgarni”, “obični”, “nezvanični”, itd. U osnovi svih navedeni riječi jeste laós što znači narod.

Dakle, iako laik i laicizam znače dvije različite stvari, nije da baš nemaju nikakve veze. Kad govorimo o bilo kojem ekspertskom znanju (pravnom, ekonomskom, geografskom, itd.), apsolutnu većinu naroda čine ljudi koji su laici u odnosu na to ekspertsko znanje. 

Na koncu, laicizam je u znaku nastojanja da se država prestane ravnati prema crkvenom znanju te da zakoni i vlast izražavaju volju naroda, koji ima laičko znanje o crkvenim doktrinama.

Mi više ne živimo u vrijeme, kada crkveno znanje nastoji, umjesto naroda, vladati. Ali jedan novi kler, nosioci drugih znanja nastoje vladati umjesto naroda: naročito se ističu ekonomski eksperti, a zatim vanjskopolitički i drugi. 

Bez obzira što su ovi eksperti napravili niz katastrofalnih procjena (od pretjeranog zagovaranja slobodne trgovine i privatizacije svega i svačega, pa do zagovaranja intervencije u Iraku), oni i dalje vjeruju da su pametniji od naroda, te da trebaju vladati umjesto njega. Takvim stavom su - a da nisu ni svjesni - doprinijeli pretvaranju svoje noćne more u realnost: govorim o dvostrukoj pobjedi Trumpa, te rastu populizma diljem Zapada. Lijevi i desni opulizam je neželjeni efekat suspenzije demokratije uime vladavine eksperata.

Narod ne smije imati neograničenu vlast. Zato postoje vrhovni sudovi, koji propituju odluke parlamenta, dakle volju naroda. Ali prirodno je da će narod ljutito reagovati kada ga eksperti pokušaju u cijelosti potčiniti svojim (često pogrešnim) procjenama. Jedan pretjerani prezir prema bilo kome zato što ne zna šta je laicizam i sl. korak je na dugom putu ka oduzimanju sve vlasti narodu. Tome se treba suprotstaviti.