Ibrišimovićev ratni intervju: Nije bit da uzvratim zločinom, nego da mi se zločin više ne dogodi

Povodom 15. godišnjice preseljenja velikana bosanskohercegovačke književnosti Nedžada Ibrišimovića, prisjećamo se njegovog antologijskog intervjua koji je u februaru 1994. godine dao rahmetli Hadžemu Hajdareviću za list Ljiljan.

Hajdarević je Ibrišimovića predstavio kao predsjednika Društva pisaca Bosne i Hercegovine i najautentičnijeg književnog stvaraoca posljednjih desetljeća u Bošnjaka.

„Od prve knjige priča, Kuća zatvorenih vrata, preko Ugursuza, Karabega, Braće i vezira pa do Knjige Adema Kahrimana i sve češćih pjesničkih zapisa. Ibrišimović gradi osobeni svijet i stav o životu. Razgovarali smo pred samu predaju ovoga broja u štampu. Razgovarali smo o Domu i Domovini, o književnosti, piscima, intelektualcima, o ratu i zlu koje je poklopilo ovaj narod i ovu zemlju. Ibrišimović na samom početku nije kalkulirao, nije padao u isprazne »retoričke tuge«, nego je odmah se prijavio u Armiju BiH, zadužio pušku i ponudio se braniti zemlju koliko je kadar i koliko umije. U ratu je nastala i Knjiga Adema Kahrimana..., prva knjiga u ratu i o ratu na tlu naše država Ibrišimovićev je san da napiše roman Vječnik, čiji bi glavni junak, kako kaže, živio do Dana sudnjegs“, naveo je Hajdarević o Ibrišimoviću.

LJILJAN: Da li sa Nedžadom Ibrišimovićem razgovarati kao sa književnikom, borcem Armije Republike Bosne i Hercegovine, ili tek sa ovdašnjim običnim, dobrim Bošnjaninom koji trpi i opire se zlu sručenom na ovo zemlju i ovaj narod...

IBRIŠIMOVIĆ: Ne možeš sa mnom razgovarati kao sa književnikom. Jer dok pišem, ne možeš razgovarati a kad prestanem pisati nisam književnik. S borcem Armije Republike BiH ne možeš razgovarati jer sam bio borac Armije u samom početku, kad nije bilo puno boraca, a sad sam u logistici. Ni kao s Bošnjaninom ne možeš sa mnom razgovarati zato što sam ja puno mojih predaka Bošnjaka ujedno. A ti nećeš da razgovaraš s puno Bošnjana već samo s jednim.

LJILJAN:Onda ćemo sve pomiješati, objediniti. Dakle, evo uključujem diktafon. Razgovaramo sa Nedžadom Ibrišimovićem.

IBRIŠIMOVIĆ: Sa mnom možeš razgovarati ko s čovjekom u namazu.

LJILJAN: Dakle, razgovaramo o kući, počinjemo od doma? Ko li je ono rekao da je kućni prag Bošnjaka najveća planina? Ili tako nekako. Nije važno. Kako ti kao Bošnjak gledaš na dom i stanovanje, na ono što je svakom Bošnjaku najprostranije i najsigurnije carstvo?

IBRIŠIMOVIĆ: Kad sam ja ušao u taj svoj četverosobni stan, godinu sam dana taj svoj stan u glavi dijelio na dva stana. Jer kada sam izašao iz onog stana, ovaj nisam mogao zamisliti kao jedan. Sve dok se dva stana za godinu dana nisu u mojoj glavi sastavila u jedan stan.

LJILJAN: Šta je bio jedan a šta drugi?

IBRIŠIMOVIĆ: Jedan je bio jedan dio stana a drugi je bio drugi dio stana, koji je, eto, kad izađem iz njega, nisam mogao pomiriti u jedan stan. Ali nakon, nekoliko godina, što ti je insan, meni je usfalila još jedna soba. Što se tiče same Kuće, stanovanja i šta me ono još ti pita, prva stvar koja mi je nakon nekoliko godina zasmetala to su silna vrata u mome stanu, a ne samo u mome, nego u svačijem stanu. Tako da jako zavidim japanskim kućama, u kojima su vrata u stvari zidovi koji se utiču jedan u drugi. Jer u tim našim stanovima od vrata ne možeš uopće da prođeš, a vrata su za prolaženje. Druga stvar koja mi smeta u tim našim stanovima jeste lavabo. To je francuski dio kupatila koji je, čini mi se, nastao od krstionice, tako da, kad čovjek uzima abdest, mora visoko noge dizati. Ne može rahat abdest uzeti. A druga stvar koja mi smeta je engleska klozetska šolja, jer Englezi nam nisu baš prijatelji. Osim toga, nama odgovara čučavac. Tako da u svome stanu ne mogu da prođem od vrata, a kad hoću da uzmem abdest, ne mogu čestito uzeti abdest sudarim se s nečim što je tuđe mojoj muslimanskoj, bošnjačkoj naravi. To su dva elementa koja grubo narušavaju moju bosansku žudnju za sobom, za intimom, za kućom, a da ne nabrajamo sad drugo. Ja se u stvari nikad nisam još ni usudio pomisliti kako bi moja kuća trebalo da izgleda. Toliko bi toga trebalo napraviti drukčije nego što izgleda.

LJILJAN: Nisi nimalo slučajno počeo sa knjigom priča Kuća zatvorenih vrata, ili, kako ti kažeš, »bez vrata«, jer se te 1962. urednik usudio mijenjati naslov mladom piscu...

IBRIŠIMOVIĆ: Samo »Kuća bez vrata« je adekvatan naslov te moje prve knjige zbirke priča. A moguće Je, sasvim je lahko moguće da sam već tada, a to je, čini se baš 1962. ili 1963. godine, dakle u svojoj dvadeset i drugoj godini života, razmišljao o svojoj bosanskoj kući.

LJILJAN: Jesi u koji put u ovome ratu sreo Muzafera, svoga Muzarefa lz Ugursuza?

IBRIŠIMOVIĆ: Ako uzmemo da je Muzafer Musliman koji je bio i živio svim i svačim potrpan i zapleten i izvana i iznutra, u ovom vremenu našeg, bošnjačkog otvaranja i izrastanja, nadam se i, zapravo jesam. Jesam sreo mnogo Muzafera koji su progovorili, mnogo Muzafera koji su došli svijesti, mnogo Muzafera koji se vraćaju samima sebi, mnogo Muzafera koji su pobjednici...

LJILJAN: Muzaferi su živjeli u kućama čija su vrata i čiji su prozori bili otvoreni i onda kad su bili zaključani ili zaptIvenl. Mogao je ući ko je htio, kako je htio. A kako bijahu otvorene te naše kuće tako su bile otvorene i grudi, pa je kojih pedeset, stotinu, koliko li godina bila neka vrsta nacionalnog političkog kulturnog propuha...

IBRIŠIMOVIĆ: Jeste Tačno. Baš tako.

LJILJAN: Kad smo već u literaturi, odakle potreba najvećeg dijela bošnjačkih pisaca starije i srednje generacije da bježe u povijest, da čeprkaju po povijesti, da tamo skrivaju neke savremene nedoumice, pitanja, frustracije? Danas smo u takvom krvavom kolu da jedva razaznajemo šta jeste povijest, šta jeste sadašnjost. Ima li ovo krvavo, zamršeno klupko negdje svoj kraj i negdje svoj početak?

IBRIŠIMOVIĆ: Eno, čuješ li granatu. Oni već šalju odgovor. Neki dan sam počeo pisati jednu priču baš na ovu temu, o ovome što sada proživljavamo. I pomislih, i kako sam priču tek bio započeo, da će biti dosta teško pisati iako ima obilje materijala. Čak sam pomislio da ne treba. U jednom trenutku sam se uplašio da objavim to što pišem. Pomislio sam, možda bih mogao zavesti desetine drugih pisaca da počnu pisati tako kao ja. Naprosto, čini mi se da to neću objaviti. Čekat ću sve da vidim kako će drugi pisci pisati o onome što sada doživljavamo.

LJILJAN: O čemu konkretno?

IBRIŠIMOVIĆ: O onome što svojim očima vidim i ovome što direktno osjećam, o ovome što je očigledno na mome dlanu i pred mojim očima, o tome.. A može se kazati i tako da je bježanje u historiju, ili kompleks historije nemogućnost da se uhvati u koštac s onim što se zbiva, pa se to može reći i negativno. Ali, svaka stvar ima više krakova; nikada istina nije samo jedna, ova zemaljska istina. I ono što definiramo kao negativno da se definirati i kao pozitivno. Ja sam imao potrebu, iskrenu potrebu da deset-petnaest godina ostanem na osvjetljavanju Zmaja od Bosne Jednog našega, jedne naše historijske zgode i nezgode ja sam je prateći neki unutarnji, neki svoj književni kontinuitet, stvarajući sliku svoga ukupnog književnog djela, zamišlja jući svoje kompletno književno djelo, ja sam to morao napraviti, ja sam morao otići u historiju i napraviti historijske romane i Ugursuza, i Karabega, i Braću i vezire, odnosno Zmaja od Bosne, jer Braća i veziri su zapravo Zmaj od Bosne, da bih mogao nastaviti ono što sam također istovremeno na neki način počeo pisati kad sam pisao Ugursuza, Braću i vezire, Karabega. To ne mora biti, bar u mome slučaju, u mome osjećanju života i književnosti, ne mora značiti negativne konotacije ne mora značiti bijeg u prošlost. To može značiti samo nužnu popunu nečega što naša književnost ne ima, što nije imala, ili što ja, lično kao književnik nisam imao slijedeći svoje nenapisane knjige u sebi.

LJILJAN: Kako onda tumačiš činjenicu da Bošnjaci Još ne imaju roman o muhadžirima, o krvavom izgnaničkom stampedu od prošloga stoljeća do dana današnjega o velikosrpskoj pljački bosanskog agrara u nekoj tamo dalekoj Jugoslaviji, o Mladim Muslimanima, o ranijim genocidima nad bošnjačkim narodom, o stradanjima, pa i o onome što nije samo suza, grč, očaj. Da je Išta od toga bilo, možda bi neke bajke o multizafrkanciji bile ranije saznate...

IBRIŠIMOVIĆ: Ali Ja se stalno i sada pitam šta mi Bošnjaci sada propuštamo i grčevito naprežem svoju intuiciju i svoj um ne bi li to otkrio. I ja to ne mogu i ne znam otkriti. Zašto je to bilo tako? Onaj ko odgovori zašto nam se sve tako događa on će mi i na to pitanje odgovoriti. Ali, ponovo kažem, šta je, hajde neka to nismo obavili, zbog ovoga ili onoga, hajde da se sada pitamo šta je to što sada mi ponovo previđamo. Na ovo bi pitanje bilo mnogo preče odgovoriti nego na ono prethodno, na ono što smo ranije previđali i zašto smo to previđali.

LJILJAN: TI si jedan od rijetkih koji Je bilo kadar za pune spoznaje i da te spoznaje, u literarnoj formi, sugerira i drugima. Tako je nastala Knjiga Adema Kahrirnana pisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem...

IBRIŠIMOVIĆ: Prvi put kad sam se prije tri-četiri godine zahvaljujući radu Ahmeda Mehmedovića iz lista Preporod susreo sa dokumentima u genocidu nad Muslimanima, imao sam ne ideju da napišem knjigu, ne potrebu da napišem knjigu, ne želju da napišem knjigu, nego sam to morao uraditi u bilo kojemu vidu. Prvi put kad sam se susreo sa dokumentima o zločinima i genocidu nad muslimanskim narodom, koji su se događali prije pedeset godina, i budući da sam ja prilično spor u svome savladavanju materije koju želim obraditi u nekoj knjizi, dok sam ja hvatao korak sa tek otkrivenim zločinima nad Muslimanima, koji su se, eto, dogodili prije pedeset godina, mene su zatekli zločini koji se dešavaju sada. Iz tog sustizanja nastao je prvi prozni tekst u opkoljenom Sarajevu.

LJILJAN: Koji se upravo tiče ovoga rata.

IBRIŠIMOVIĆ: Koji se tiče i ovoga i onoga prethodnog rata. Ali tu su se pojavili i drugi književni zahtjevi.

LJILJAN: Dokumentaristika? Kako ukomponiratl činjenice koje se još krvavo puše...

IBRIŠIMOVIĆ: Osim toga, pojavilo se pitanje zločina i odbrane od zločina: pojavilo se pitanje književnih dilema, književnih problema sa kojima seja nosim u svome stvaralaštvu. Tako, kako spriječiti da mi se događa ono što mi se događa, kako spriječiti zločin. Ovaj pogrom, ovo nečuveno, neviđeno zlo samo je pojačan izraz ljudskih odnosa koji su prethodili u miru. To je jedno. Nije, dabome, stvar u tome da ja na zločin uzvratim zločinom, nego je bit u tome da mi se zločin ne dogodi, da me niko više ne može zaklati. Iz te pobude jednim dijelom nastaje Knjiga o Ademu Kahrimanu.

LJILJAN: Ni ime Adem nije nimalo slućajno? Zločin je, nažalost, opći koliko god Imao pojedinačne izvršioce i pojedinačne žrtve. Pitanje ubijanja lz zavisti, osvete, krvopirstva proteže se do pejgambera Adema. Jedan je njegov sin izvršio genocid nad drugim AdemovIm, alejhis-selam, sinom.

IBRIŠIMOVIĆ: Da, mogli bismo reći da je zaprepašćujuće što je i Muzafer i Ugursuz pobjednik. Isto kao što je zaprepašćujuće slučajno i u ovome mome tekstu o Ademu. Ali se zaista sve potpuno slaže u ovoj Ideji kojoj ja stremim i ovoj simbolici. Tek kad sam napisao Ugursuza, tek onda sam otkrio da ime Muzafer znači pobjednik. Tek kada sam napisao prve stranice Knjige Adema Kahrimana, tek onda mi je došlo do svijesti da je to prvi čovjek.

LJILJAN: Piscu, dakle, dokrila melek. Kao Karabegu...

IBRIŠIMOVIĆ: Moje iskustvo potvrđuje mi to da mene dok pišem ne ima, odnosno da sam ja samo sluga svoga tog pismena. Ja se nadam i da su moje posljednje knjige ruhani a ne šejtani inspiracije. Možda je ostalo nejasno u odgovoru na to kako spriječiti to da više ne budem u Bosni klan, ili klat, kako se to već kaže. Po mome osjećanju, jedini način da mi se to ne dogodi jeste da budem tako potpun, tako velik i tako jak da nikakvome dušmaninu ni na um ne padne da mi pokuša učiniti zulum.

LJILJAN: Zato je Ibrišimović odmah na početku rata pripasao pištolj, uzeo pušku u šake pa priđi majčin sine... Sjećaš li se kad smo se vraćali s posljednje džume u džamiji u Nedžarićima. Pitao sam te Imaš li bolan šta da se braniš. Pokazao si ml toljagu iza vrata. April 1992. Jeli smo tulumbe. Teško da ih je poslije moglo biti. Kasnije se dobila puška. Moralo se stati u odbranu ovoga praga, ovog doma, u odbranu Bosne kao našega velikog doma. Bojiš li se?

IBRIŠIMOVIĆ: Oduvijek razmišljam o smrti. Oduvijek je to moja osnovna misao. I, sada, znam da bi mi lahko bilo umrijeti ako znam da ostajem pošto poginem. A ostao bih pošto poginem ako sve iza mene bude i ostane bošnjačko, muslimansko, i bosansko, i bosanskohercegovačko. Tada nije teško poginuti kao Bošnjak. Jer iza mene ostajem ja. Muslimanu se u borbi otvaraju, kao šehidu, vrata Dženneta. Kada prva kap šehidske krvi dotakne zemlju, nadati seje potpuno da su mu kod Allaha svi grijesi oprošteni. I to je mužminu dovoljno. Ali, potpunije bi bilo ako on iza sebe ostavi sve ono što je njemu potaman, što on voli i prepoznaje kao svoje a ne kao tuđe kao što je sada bilo.

LJILJAN: To je taj luk od Doma do Domovine.

IBRIŠIMOVIĆ: Ja kad dotaknem svoje ključne kosti, osjećam da su to kosti moga djeda i pradjeda. Drukčije diše bukov list u Bosni a drukčije diše u Francuskoj.

LJILJAN: A drukčije u Valeryevoj poeziji. Oprosti što te prekidam.

IBRIŠIMOVIĆ: Vjerujem da svi oni Bošnjaci i Bošnjakinje koji su silom ili milom napustili svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, vjerujem da po svijetu teturaju u jednoj vrsti stalne nesvjestice Jer, postoje nebrojne tajne niti koje se pokidaju kada čovjek siđe nogama sa svoga rođenog tla. Ako kostobolan čovjek osjeća vremensku promjenu, mora da te veze zemlje i čovjeka postoje u daleko većoj mnogostrukosti nego što mi o tome možemo sanjati.

LJILJAN: Ljudi koji su vani, koji su, kako kažeš, milom ili silom morali napustiti svoj kućni prag, svi mi na kraju krajeva koji nosimo u sebi neku kuću, neki kućni prag, neki dom, neku bivšu obiteljsku toplinu moramo se upitati hoće ili granice ove naše domovine ići brdima, samo ne, gluho bilo, Igmanom, ići brdima ili će nam te granice, kao lanci, obapinjati ramena.

IBRIŠIMOVIĆ: E ne ima te granate koja u mojim prsima može raznijeti moju Bosnu. To je moj nerazoriv dobitak. Granice Bosne osjećam kao granice svoje vlastite kože. Kružim pogledom po granicama Bosne i Hercegovine a u srce gledam. Ne trebaju mi nikakvi i ničiji podaci. I niočemu! A bit će ono što Allah dragi odredi. Valja znati: prvo, ovo je Bosna. Na sva pitanja o Bosni ima uvijek jedan neprevediv odgovor koji osjeća i zna samo Bošnjak. A to je: Ovo je Bosna! Kad kažem: Ovo je Bosna onda vidim njenu budućnost baš u tim riječima.

LJILJAN: Kakva Bosna?

IBRIŠIMOVIĆ: Naša Bosna. Koliko god se prikrivalo, čovječanstvo se nečuveno razgolitilo na Bosni. A iza toga će Bosna izvući svoje pouke, konačne svoje pouke.

LJILJAN: Što se tiče evropskih, svjetskih udruženja, društava pisaca, ima li što više osim poznate, obične ispljuvačene sućuti?

IBRIŠIMOVIĆ: Ne ima ni ona... A što se tiče pojedinačnih svjetskih imena književnosti tu su samo: Gojtisola, A Bernar Levi, Zontagova, Ištvan Erši...

LJILJAN: Kako sebi tumačiš poziciju bošnjačkog intelektualca? Šta tebi znače one naše metaforske ukletosti: raskršća, ponornice. Uvijek smo sebe smatrali ljudima na raskršću, a naši su domovi bili što i lađe na vodama ponornicama.

IBRIŠIMOVIĆ: Intelektualac!? Neka ga. Svak se batrga kako zna i umije. Daj, Bože na hair. Lijepo je slušati pametna čovjeka. Lijepo je vidjeti učena čovjeka, čovjeka vješta u svome pozivu. Ali pri pomisli da je jednome čovjeku dovoljan samo jedan jedini, bilo koji ajet iz Kuržana za cio život, nagonim samoga sebe da pronađem svoju definiciju intelektualaca. Je li intelektualac onaj čovjek koji je obrazovan čovjek, koji je vispren kompilator i koliko je intelektualac stvaralac, dakle onaj koji dariva. On stvaralac često nije. Ali, ako je riječ o intelektualcu Bošnjaku, onda se pred njega postavljaju daleko složeniji zadaci nego pred intelektualca koji nije Bošnjak. Ti su zadaci u tome da pomiriš nebrojena protuslovlja. Pa neka ih izmiruje.

LJILJAN: Pa evo Društvo pisaca! Ti si predsjednik Društva pisaca Republike Bosne i Hercegovine. Prvo, ako su pisci individualisti, mogu II imati »društvo«?

IBRIŠIMOVIĆ: Mogu.

LJILJAN: Možeš li komentirati suštu istinu da se udruženje pisaca uoči ove agresije bilo pretvorilo u logističku političku bazu reformistima, kecmanovićima, dutinama, čak i kalinićima, i onima koji nisu bili pisci? Da li Društvo pisaca danas ima snage ostati patriotski odgovorno a da, dakako, ničim ne ugrozi načela umjetničkog dostojanstva i slobode?

IBRIŠIMOVIĆ: U to što me pitaš ne imam jasan uvid. Mogu samo odgovoriti tako što ću skrenuti pažnju na običnu jednu činjenicu, a to je da sva društva imaju interesne grupe, pa je moguće da je postojala i jedna takva interesna grupa o kojoj ovdje govoriš. O tome šta bi trebalo biti Društvo pisaca tek sada počinjem razmišljati.

LJILJAN: Koliko si i kao pisac i kao, evo, predsjednik Društva pisaca BIH zadovoljan sudjelovanjem pisaca u bh. oslobodilačkom ratu?

IBRIŠIMOVIĆ: Ovaj rat! Teško je proći ulicom od granata i metaka. Eno, čuješ li, puca! Nemogući su uslovi za bilo kakvo pa čak i površno djelovanje Društva pisaca kad već pitaš o tome To treba pitati svakog posebno. A i da pitaš svakog posebno, sam vidiš kakav ko odnos ima prema oslobodilačkom ratu. Samo ovo tvoje pitanje ta hrpa pisaca koju mi ovdje sabireš, koju ja sam nikako ne mogu sabrati a kamo li da iznadem potpun ili adekvatan odgovor. Mi ovdje tačno znamo kako se koji pisac odnosi, šta donosi, kako u tome uspijeva. Ima pisaca koji osim pera istovremeno drže i pušku ili PAM u rukama. I onda bi se moralo postaviti pitanje kad je taj pisac, kad piše ili kad puca...

LJILJAN: Imaš li osjećaj da Bošnjaci danas imaju manje pisaca nego što su imali? I pisci su rasuti….

IBRIŠIMOVIĆ: Nek imaju. Šta si se više uhvatio tih pisaca. Kao pijan plota... Ali, neka si. Svašta ima u Božijoj bašči. Ima sve pa imamo i mi, pisci...

LJILJAN: Znam da očekuješ da te pitam za tvoju skulptorsku djelatnost, za tvoj likovni rad, ali neću. Ipak, ako nisi uspio izvajati sjenku, Jesi li uspio napisati sjenku?

IBRIŠIMOVIĆ: Ne mogu sve to sebi razlučiti. Ali ja sam uspio izvajati sjenku. I ja imam izvajanu sjenku. To je skulptura koja je urađena prije tri godine i koja se zove »Kentaur«. Skulptura urađena u poliestru. Tu skulpturu imam. I, smatram da sam ja izvajao sjenku. Nadam se da sam na pragu otkrića kako se pišu i ispisuju sjenke.

LJILJAN: Kad smo već kod toga, reci nam, kako kao Musliman, gledaš na skulpturu? Koliko je skulpturstvo izmirljivo s tvojim osjećanjem svijeta?

IBRIŠIMOVIĆ: Muhammed, alejhis-selam, svojim je štapom u Mekki porušio 365 kipova i goluba od alojeva drveta. Ja sam skulptor. Završio sam umjetničku školu i te zanate Jer za skulptora je važno da zna dvadesetak zanata a ne samo taj jedan. Klesanje Varenje. Kovanje Gips. Glina. Crtanje. Itd. I tome sam se bio posvetio. Ali, ja volim Muhammeda, alejhis-selam, a Muhammed, alejhisselam, ne voli kipove. Savjetovao sam se s ljudima i pitao sam ih kako da to razriješim. Na kraju, mislim, da sam to uspio razriješiti na taj način što više nisam kipar, skulptor figura ljudskih životinjskih, nego sam, ako Bog da, kipar kuržanskih slova. Kako meleći neće da uđu u kuću u kojoj stoji kip, ja sam sve svoje kipove sklonio na skrovito mjesto.

LJILJAN: Evo, Nedžade, tu je i ramazan. Ramazan je za Muslimane uvijek dragi gost sa koliko domaćinskim srcem ti ga dočekuješ?

IBRIŠIMOVIĆ: Svaki osobit gost, drag gost dočekuje se osim sa radošću, i sa izvjesnom dozom uznemirenosti i ustreptalosti hoće li se taj dragi gost moći dočekati i dostojno ispratiti. Kad si me to upitao, pred oči mi izađe slika mojih teravih-namaza od prošlog ramazana, kada sam na svoju sedžadu, da se ne zabrojim u rekatima, odvajao metak po metak.

LJILJAN: Pa bio je u Dobrlnji organiziran džemat?

IBRIŠIMOVIĆ: Bio je džemat. Naravno. Ali ja sam često sam klanjao. Jer je bilo opasno uvijek ići. Ti su meci posebno mi dragi. Poslije gledam onaj metak. Mal. A opasan. Pa lijepo zaobljen. Barut unutra. Tamo ima jedna tačkica u koji drmne igla i ne ima čovjeka. Ne ima čovjeka!

LJILJAN: Pa kako bi, recimo, jedan ovdašnjl čovjek. Jedan naš čovjek, jedan Musliman s Dobrinje, iz Sarajeva, iz Bosne dočekao u svome domu Muhammeda, alejhis-selam?

IBRIŠIMOVIĆ: Šta? Kako?

LJILJAN: Kako bi današnji čovjek u svome domu dočekao, eto, Poslanika Božijeg? Da se vratimo pitanjima s početka našeg razgovora, koliko su naši domovi danas, bar u toku ramazana, naseljeni našim običajima, koliko namazom, postom, sedžadom, tespihom, tekbirom, salavatom, skrušenošću, suosjećanjem, dobrotom, koliko da nas ne bi bilo stid dočekati, eto, ni Božijeg Poslanika?

IBRIŠIMOVIĆ: Ja volim Allaha, džellešanuhu, i Muhammeda, alejhis-selam, i kad klanjam, vežem u jedan čvor 1414 godina. Ništa iza mene nije mrtvo. U kući svakog Muslimana tokom mjeseca ramazana, ramazan u svojoj ljepoti kipti sa zidova muslimanske kuće. A Muhammed, alejhisselam, Božiji je rob i Božiji poslanik. Allah, džellešanuhu, dopušta i tebi i meni da i ovako govorimo i ćaskamo. A ja ću, inšallah, za ramazan primiti u svoj dom osmijeh Muhammeda, alejhis-selam.

LJILJAN: Ramazan je i neka dušina dobrinja. Svako se prodobri u ramazanu. Kako izživjeti u općoj ovoj zlobinji? Je li.

IBRIŠIMOVIĆ: Ja znam svaki kutak na Dobrinji gdje se već sada skupljaju, kipte grozdovi ramazanskog ushita. Pred oči mi izlaze moji borci Bošnjaci na čijim licima već sada vidim ramazanska osvjetljenja.

LJILJAN: Hoće li ti za iftar doći neki junak romana?

IBRIŠIMOVIĆ: Šta?

LJILJAN: Muzafer. Karabeg Husejn-beg Gradašćević...

IBRIŠIMOVIĆ: Najviše bih volio da mi dođe Alibeg Fidahić iz moga romana Braća i veziri. A još više bih volio od Alibega Fidahića da mi uz ramazan dođe nepomućeno prijateljstvo Husejn-bega Gradaščeviča i Alipaše Fidahića.

LJILJAN: A Adem Kahriman?

IBRIŠIMOVIĆ: Jašta.

LJILJAN: Znam da jednu temu, jednu priču, jednu svoju spisateljsku opsesiju dugo nosiš u sebi.

IBRIŠIMOVIĆ: Knjiga koju cijelog života pokušavam napisati je Vječnlk. Ono se kaže da se dobar naslov rada istovremeno s dobrom knjigom. To je priča o čovjeku koji živi dokraja svijeta, do Kijametskog dana, a od 2927. godine prije nove era. Pa. računaj. Ta priča i nastaje i teča.

LJILJAN: Onda bi sam morao imati nešto od tog vjećnika?

IBRIŠIMOVIĆ: Samo tako