Vrijeme je da parlamentarni govornici i šutljivci budu ministri i premijeri

Pojavi se čovjek par puta na televiziji, kaže nešto suvislo, ne zamuckuje i ne koristi previše poštapalica – stižu savjeti i ohrabrenja: trebaš ući u politiku.

Prije gotovo godinu dana, na sam dan pokretanja portala !Odgovor pisao sam o jednom fenomenu našeg političkog i društvenog života. Imenovao sam ga kao kulturu brbljanja.

Ovo je kraj, zaključak tog teksta:

Cijeloj jednoj generaciji političara i drugih društvenih prvaka, intelektualaca, redovnih profesora, neredovnih komentatora i druge intelektualne elite, decenijama je bilo dovoljno da govore i govorkaju, brbljaju i blebeću, saopćavaju i upozoravaju, oštro kritikuju i tupo gledaju, ne vodeći se ni činjenjem ni činjenicama.

Nije se, naravno, u manje od godinu dana ništa promijenilo, niti je takvo što moguće. I dalje kao najbolja politička kvalifikacija važi umijeće govorenja.

Bit će potrebne mnoge godine, ako ne i decenije da se pokojeg javnog poslenika dozove pameti ili da se mlađim, dolazećim pripomogne u odbacivanju jednog pogubnog, verbalnog vođenja politike i države.

Šta se može – i šta da se radi – u međuvremenu?

U svim strankama postoje najmanje dva jasno uočljiva i postojana tipa političara: parlamentarni govornik i parlamentarni šutljivac.

U svim ih strankama ima i sa višedecenijskim stažom. O tome smo u nekoliko navrata već pisali. Neki od njih su više od dvije trećine odraslog života proveli u parlamentima. U zakonodavnoj, ne izvršnoj vlasti. Tamo gdje je pritisak javnosti minimalan, a prihodi i privilegije maksimalni. Za razliku od premijerskih i ministarskih mjesta, odakle se često može, što pravedno što nepravedno, otići i u zatvor, a pred vašom kancelarijom masa će vikati i paliti.

SDP-ovci Saša Magazinović, Denis Bećirović i Damir Mašić, SDA-ovac Safet Softić, bivši SDA-ovac Šemsudin Mehmedović – preko 60 posto odraslog života sjede u parlamentima. Iz zvaničnih biografija Magazinovića je nemoguće ustanoviti da li je u životu radio ikada išta izvan parlamenta. Ali znamo da je u općinsko vijeće ušao 2000, a fakultet završio 2010.

Sadašnji član Predsjedništva, predvodnik i zaštitnik svih govornika bez učinka i odgovornosti, kratko je radio kao nastavnik i profesor historije. Sadašnji mandat u izvršnoj vlasti, u Predsjedništvu, pokazuje da se Bećirović uopće ne snalazi pod reflektorima kritičke javnosti. Otkako je „predsjednik“, nikada nije dao intervju u nekontroliranom okruženju. Za gotovo četiri godine mandata nije uradio ništa, osim što nas uvjerava da je Rezolucija UN-a o genocidu garant nacionalne sigurnosti.

Njegov kolega i vjerni stranački drug Damir Mašić bio je neko vrijeme voditelj na jednoj televiziji, ali se nije libio sjesti u federalnu ministarsku fotelju.

Nepravedno neslavno proslavljeni SDA-ovac Halid Genjac tek je deseti na listi najdugovječnijih uživalaca parlamentarnog blagostanja. Njegov kolega Safet Softić, naprimjer, daleko je ispred njega. Obojica, dakako, nikada nisu bili ministri.

Ima po strankama još pokoji relativno dugovječan parlamentarac. Poneki od njih povremeno je služio kao direktor javnog preduzeća, najčešće stabilnog i profitabilnog po sebi, bez naročitog zahmeta.

Ali politička vatra je u izvršnoj vlasti i u njoj se znoje i gore premijeri i ministri.

Zato je korisno, pametno i pošteno da se u toj vatri okušaju stranački veterani. Govornici će imati priliku da pokažu kako izvode sve ono što predlažu i kako bolje rade od onih koje kritikuju. Šutljivci će konačno moći pokazati da li šute zato što su strateški mudri i povlače poteze u sjeni ili su naprosto lijene kukavice.

Ako velike političke stranke, SDA i SDP, prije svih, hoće opstati na tim vodećim pozicijama i hoće izbjeći moguća dalja cijepanja, osipanja, rast malih bizarnih klijentelističkih stranaka – koje mobiliziraju realno nezadovoljstvo naroda – moraju početi nuditi ozbiljnije izvršne kadrove.

Tražiti ih u realnom sektoru ili za ministre postavljati neiskusne kadrove željne pažnje i voljne slušati ljude iz sjene – sve se to pokazalo neuspješnim.

Stranački veterani moraju izaći pred narod. U tom pogledu treba cijeniti Nermina Nikšića, predsjednika SDP-a. Jeste ponajgori premijer Federacije ikada, ali je bio dovoljno hrabar da istupi i primi sve udarce za stranku.

Na drugoj strani imamo stranačke moćnike koji šute, počesto i mute, pa čak i protiv interesa vlastite stranke.

Vrijeme je da uđu u ring izvršne vlasti. Gori od Nermina Nikšića i Denisa Bećirovića ne mogu biti.