Na zadnjem sjedištu službenog auta: Esad Bajtal u borbi za prava radničke klase

Prije desetak dana Žurnal je objavio da je ambasadorica BiH u Hrvatskoj Elma Kovačević-Bajtal od službenog vozača zahtijevala dostupnost njoj, njenom mužu i sinu i izvan radnog vremena, vikendima i neradnim danima.

Vozač je, kako se navodi u članku, zbog toga zatražio povratak u Sarajevo, a u znak solidarnost s njime svi vozači u Ministarstvu vanjskih poslova odbili su se prijaviti na upražnjeno mjesto u Ambasadi BiH u Zagrebu. 

Suprug ambasadorice BiH, kojem je, po njenom zahtjevu, vozač morao biti na usluzi 24/7 nije niko drugi do poznati bosanskohercegovački akademski profesor Esad Bajtal.  

Ako unesemo Bajtalovo ime u internet pretraživač, naći ćemo obilje njegovih javnih nastupa, u kojima je kritikovao vlast, bar do aktuelnog saziva. Nakon što mu je Denis Bećirović imenovao suprugu za ambasadoricu, Bajtal se uglavnom nije oglašavao.

Ali, prije toga, bio je vrlo agilan. Tako, recimo, u jednom intervjuu za isti medij čije optužbe nije demantovao (dakle, Žurnal), kaže da su radnici ostali bez dostojanstva i da su poniženi.

Vjerovatno je, uz ostalo, mislio i na vozače, koji čak i bračnim partnerima bh. ambasadorica moraju biti na usluzi i van radnog vremena, pa i vikendima.

U spomenutom intervjuu, nedugo nakon nasilnih protesta 2014, Bajtal kaže da će poniženi radnici, ako se mirni metodi pokažu neučinkoviti, morati pribjeći “metodi logike povijesne nužde” (što je, čini se, neomarksistički eufemizam za revolucionarno nasilje). 

Po Bajtalovoj logici, obespravljeni vozači bi trebali prvo da njega lično dobro izdevetaju. Ne pozivam na nasilje, ne daj Bože, a nema ni potrebe, jer profesor to sam čini. 

On dalje, u istom intervjuu, veli da su radnici istjerani iz onoga što je njihovo, te da je privatizacija legalizirani oblik pljačke. Ako je privatizacija zakoniti oblik pljačke, onda je eksploatacija vozačke radne snage, van radnog vremena, vikendima i praznicima, nezakoniti, takorekuć tradicionalni oblik pljačke.

Bajtal kaže dalje da su vlasnici kapitala “slijepi, gluhi, socijalni desenzibilizirani potpuno”, te nemaju osjećaja za život, pravdu i moral.

Jamačno je onda profesor-doktor Bajtal socijalno senzibilizran, potpuno, i ima osjećaja za život, pravdu i moral.

U jednom drugom intervjuu, Bajtal kaže da “ovdje postoje samo BHS etno podanici”, koji su, kako dodaje, “zaboravili sebe kao bića, kao građane, kao radnike”.

Vodeći se valjda navedenim uvidom (da su radnici zaboravili sebe kao bića), ambasadorica Bajtal je vozaču, tom “BHS etno podaniku”, naložila da bude na usluzi njenom suprugu. Jer šta drugo da “BHS etno podanik” radi, nego da bude na usluzi.

U jednom članku za Inforadar, Bajtal kaže da, zahvaljujući “čuvarima vitalnog nacionalnog interesa”, već tri decenije u ovoj zemlji “nema ni mira ni sna”. Građani i radnici su, kaže profesor, poniženi i uvrijeđeni, opljačkani i gladni.

Srećom, pa je promjena došla i sada građani, radnici, primjera radi vozači, nemaju ni mira ni sna, ali ne više uime vitalnog nacionalnog interesa, već uime svijetlih principa ljevice. Ne može se reći da ne svjedočimo promjeni.

U navedenom članku, profesor ukazuje na sramotan kontrast: s jedne strane, parlamentarci ne dolaze na sjednice, a, s druge strane, javna preduzeća evidentiraju i kontrolišu dolazak radnika putem elektronskih kartica.

Sada, po dolasku ljevice na vlast, sve je drugačije, jer radnici, npr. vozači, moraju raditi izvan radnog vremena, praznicima i vikendima, ali ne više uime nacionalnih interesa, već u ime interesa radničke klase.