Prividna bitnost: UN se ne bavi problemima da bi ih riješio, već da ne bi

Kao dio delegacije tada predsjedavajućeg Predsjedništva Šefika Džaferovića, u septembru 2022, sudjelovao sam na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Štaviše, dobio sam priliku da napišem prijedlog njegovog obraćanja, čije najvažnije dijelove je odmah objavio Associated Press, a prenio Washington Post.

Zašto je to obraćanje privuklo pažnju američkih medija?

U članku Associated Pressa ističe se da je predsjedavajući Predsjedništva BiH, oslanjajući se na iskustvo svoje zemlje iz '90-ih, kritikovao nesposobnost UN-a da zaustavi rat u Ukrajini. 

AP prenosi njegove riječi da Vijeće sigurnosti UN nije bilo u stanju da spriječi ili zaustavi rat u Bosni i Hercegovini, te da se to nažalost ponavlja u Ukrajini, s obzirom da Vijeće sigurnosti i dalje nije u stanju izvršiti obaveze zbog kojih je i uspostavljeno. 

Autor članka Associated Pressa (Matt Sedensky) zatim pojašnjava na šta cilja Džaferović: nakon Drugog svjetskog rata, u Vijeću sigurnosti je pravo veta dato SAD-u, Kini, Britaniji, Francuskoj i agresoru na Ukrajinu, Rusiji. Dakle, ista država, koja vrši agresiju na Ukrajinu, trebala bi štititi Ukrajinu od agresije.

U članku se dalje govori o rezoluciji Generalne skupština UN-a o osudi agresije koja je usvojena jer u tom tijelu, za razliku od Vijeća sigurnosti, Rusi nemaju pravo veta. U vezi s time, Associated Press ukazuje na Džaferovićevu ocjenu da rezolucija Generalne skupštine nema moć da zaustavi rat, ali ima moć da zaustavi laži.

Četiri godine poslije, agresija Rusije na Ukrajinu i dalje traje: rezolucija nema moć da mijenja stanje na terenu. Svi znaju da je riječ o agresiji, svi znaju da je izvršilac Rusija, ali deklarativno znanje nema djelatnu moć. Čak se i UN-ov Međunarodni krivični sud, koji je izdao nalog za hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina, u međuvremenu našao na udaru SAD-a (zbog optužnica protiv izraelskih zvaničnika). Dakle, ne samo da rezolucije nisu obavezujuće, već to više nisu ni odluke UN-ovih sudova. 

UN je, tako u protekle četiri godine, postao još nemoćniji i nebitniji.

Associated Press i Washington Post su prenijeli Džaferovićevo izlaganje prepoznavši ga, čini se, kao efektno skretanje pažnje na to da Vijeće sigurnosti, zbog veta Rusije, ne može raditi ono zbog čega je osnovano.

Takvom kritikom je ujedno opravdano i multilateralno djelovanje Bidenove administracije i evropskih država na pomoći Ukrajini, kao zamjenski, ali efikasni mehanizam zaštite Ukrajine i samim time zaštite osnovnog principa Povelje UN-a: zabrane vojne agresije jedne države na drugu.

Ukratko, predsjedavajući Predsjedništva BiH je iskoristio pozornicu u UN-u da ukaže na to da UN ne vrši svoju misiju, te da NATO savez, na čelu sa SAD, kroz vojnu pomoć Ukrajini, nadomješta neučinkoviti UN, dakle, da vrši njegovu misiju.

Tako je zaista i bilo, a donekle je i danas (nakon što je Trump smanji obim podrške Ukrajini). Bez pomoći Sjevernoatlantskog saveza, Ukrajina bi već bila poražena. A regionalne sile širom svijeta, pa i one u našoj regiji, bile bi ohrabrene da prema svojim slabijim susjedima postupaju kao Rusija prema Ukrajini. 

Džaferovićevo obraćanje, u kojem se podcrtava manjkavost UN-a i, u vezi s time, važnost NATO-a za zaštitu međunarodnog poretka (bar u Evropi), zasnovano je i na našem iskustvu. Rezolucije Generalne skupštine UN-a, pa čak ni one Vijeća sigurnosti o “zaštićenim zonama” Srebrenici, Žepi i drugima, nisu imale nikakvu djelatnu moć. Rat u našoj zemlji je zaustavljen američkom mirovnom inicijativom, uz potporu evropskih sila, a kroz ograničenu vojnu akciju NATO-a praćenu ofanzivom ARBiH i hrvatskih snaga (također koordiniranom iz Washingtona).

Sistem UN-a je i danas više prepreka, nego put za očuvanje mira u BiH, što demonstrira insistiranje Rusije i vlasti RS-a na navodnom ovlaštenju Vijeća sigurnosti UN-a da imenuje visokog predstavnika. Taj argument se poteže kako se zapravo visoki predstavnik, kao bitan segment dejtonskog sistema, ne bi imenovao ili kako bi se njegova svela do beznačajnosti. Rusija, kao i druge velike sile, premješta diskusije u UN ne da bi ih riješila, već da ne bi. To je u srži samog koncepta UN-a.

Da UN neće moći odgovoriti svojoj misiji pokazalo se odmah nakon njegovog osnivanja. Tokom cijelog toka Hladnog rata, a čak i nakon pada Berlinskog zida, sistem UN-a nije bio u stanju vršiti svoju misiju.

Da će biti tako, već tokom razgovora o osnivanju UN-u u Dumbarton Oaksu, upozorio je najznačajniji američki diplomata i politički mislilac 20. stoljeća George Kennan. Dok su još trajali razgovori u avgustu 1944, Kennan kaže da cijeli koncept počiva na istoj pretpostavci na kojoj su zasnovane i preteče UN-a, Sveta alijansa i Liga naroda. Takve paktovske strukture su formirale države zadovoljne međunarodnom konstelacijom u datom trenutku i uz namjeru da zadrže taj status quo.

Problem je, veli Kennan, što je u biti međunarodnog političkog života promjena (dakle, status quo je promašen cilj). Čim se neka velika sila zainteresira da status quo promijeni, pa ako treba i vojnom silom, nijedna od tih struktura, od Svete alijanse do Lige naroda, nije je mogla zaustaviti. Neće ni UN.

“Jedna međunarodna organizacija za očuvanje mira i sigurnosti”, veli Kennan, “ne može zamijeniti dobro zasnovanu i realističnu vanjsku politiku. Što više mi zanemarimo politiku, zaokupljeni stvaranjem nekakvog legalističkog sistema za očuvanje statusa quo, to će se brže i žešće taj sistem razbiti u komade pod pritiskom stvarnosti međunarodnog života.”

Pisanje Povelje UN-a, s ciljem sprečavanja da velike države napadaju manje, za Kennana je “odraz naivnih i zastarjelih shvatanja”. On veli da nije protiv UN-a per se, ali da taj koncept ne može zamijeniti snagu pojedinih država kao vitalnu činjenicu međunarodne politike. Ta stvarnost snage pojedinih država će se, kaže on, uvući u svaku legalističku strukturu i prožet će je: ako se najveće sile slože oko nekog pitanja, UN će ga moći riješiti, ali to znači da bi ono bilo riješeno i bez oblande UN-a.

Praksa vojnih agresija i nemogućnost UN-a da ih spriječi, počev od 1945, preko hladnoratovskih agresija SAD-a i SSSR-a, pa zatim agresije na našu zemlju i sve do Ukrajine, Gaze i Irana danas potvrđuje osnovanost Kennanove skepse.

“Mene ne zabrinjava”, piše on 1944, “pomisao da se takva organizacija stvara u očekivanju da će ona moći, na bilo koji djelotvoran način, ublažiti posljedice predstojeće komunizacije Istočne i nekih dijelova Srednje Evrope - da će, u biti, poslužiti obuzdavanju i korigiranju onih poremećaja ravnoteže što će proisteći iz predvidljivog ishoda vojnih operacija.”

Drugim riječima, političke odnose određuju odnosi vojnih snaga na terenu, a vjera da sjednice i rezolucije UN-a to mogu izmijeniti samo stvara osjećaj lažne sigurnosti.

Od ovog deluzivnog preuveličavanja značaja UN-a teško je oboljela novija bošnjačka politika, a naročito naša aktuelna vlast, na čelu sa predsjedavajućim Predsjedništva Denisom Bećirovićem.

Tako, recimo, Bećirović, suočen sa kritikama zbog toga što, nakon sahrane Mladiću, nije obišao svjetske centre moći, objavljuje infografiku koja prikazuje njegove “intenzivne aktivnosti u UN-u” iz proteklih godina.

Pisao sam već da predsjedavajući Predsjedništva, povodom Rezolucije o Srebrenici iz 2023, a i generalno, preuveličava značaj UN-a, kao i da je tome uzrok odsustvo drugih rezultata. Bilo bi bolje da smo iskoristili veliku potražnju za municijom na svjetskom tržištu i iskoristili puni potencijal naše namjenske industrije, ali kad već nismo - pričajmo o tome kako smo aktivni u UN-u.

Čini se da je, uz to, bitna još jedna dimenzija, o kojoj dosad nije bilo dovoljno govora. Na predizbornom skupu u Tuzli, Bećirović je, govoreći o svojim intenzivnim aktivnostima u UN-u, kazao da su mu neki (čak i u SDP-u) prigovarali zbog toga što je imenovao Zlatka Lagumdžiju za ambasadora BiH pri UN-u.

Imenovanje Lagumdžije u UN je na neki način odredilo ovaj mandat. 

U Bećirovićevim formativnim godinama, Lagumdžija je bio neprikosnoveni vođa bh. socijaldemokrata. Bio je toliko dominantan da ga je Rusmir Mesihović zvao “Homeini”. Politički, pa i psihološki utjecaj koji Lagumdžija ima na Bećirovića, doprinio je potonji u fokus stavlja UN-a i preuveličava mu značaj (čime ujedno ističe bitnost svog vlasnika, ambasadora BiH pri UN-u). 

Za Bećirovića je jednostavno moć tamo gdje je Lagumdžija. Može smušeni Nermin Nikšić još deset tehničkih mandata provesti na čelu SDP-a, za Lagumdžija će u Bećirovićevim očima vječno ostati figura očinskog autoriteta, a što naš trenutni ambasador pri UN-u vješto koristi, kako bi, preko Bećirovića, obnovio vlast i u SDP-u.

Da je, kojim slučajem Lagumdžija bio ambasador BiH pri NATO-u, rezolucija UN-a bi i dalje bila važna tema, ali bi se, zahvaljujući Lagumdžijinom psihološkom utjecaju, Bećirović našao u vlasti dojma da su njegove posjete sjedištu NATO-a obilježile mandat, da je NATO znatno bitniji od UN-a, itd.

U slučaju da sam ne obnaša funkciju u UN-u, Lagumdžija bi, a samim time i Bećirović, možda znao ono što kaže najveći američki politički mislilac George Kennan ili što, na koncu, zna svaka nana iz Podrinja: naime, da su očekivanja od UN-a, koja se zasnivaju na preuveličavanju njegove bitnosti, ne samo štetna već i opasna.