Od opravdavanja zločina, opasnija je potreba Bošnjaka za izjednačavanjem krivice

Prečesto se pitamo zašto svijet nije reagirao promptno prema počiniocima zločina kada već zlo kao takvo nije spriječeno. Zamagljivanje posve jasnih i logičnih činjenica i njihovo prikazivanje na način koji ne odgovara istini dio je odgovora na to pitanje. Uz to su posrijedi i predrasude koje pravdu ne mjere istim kantarom već je čine perspektivnom.

Jedna od perspektivizacija na koju su Bošnjaci mahom nasjeli je i individualizacija zločina genocida, tj. prebacivanje odgovornosti sa neupitne kolektivne akcije na nekoliko pojedinaca koji su ubijali ili koji su naređivali to ubijanje. Bez obzira, dakle, što je genocid moguć isključivo kao sistemski, organiziran poduhvat.

Taj poduhvat zahtijeva direktne izvršioce, naredbodavce, prijevoznike, javne komunalne kompanije, lokalne političke predstavnike te politički i vojni vrh koji upravlja čitavim procesom. I sve to u ime nekog zajedničkog cilja. Kada se stotine osoba nebrojeno puta, na raznim mjestima, u različitom vremenu preveze kamionima i autobusima na mjesto pogubljenja gdje je već pripremljena masovna grobnica, to nije poduhvat nekoliko pojedinaca. Nakon što su ljudi ubijeni i zakopani, nekoliko mjeseci potom bagerima premješteni u sekundarnu grobnicu zbog namjere sakrivanja tragova zločina. To nije posao koji obavlja nekoliko zločinaca, već to rade složeni sistemi.

Kada se potom ostaci ubijenih bagerima i kamionima izmjeste u tercijarne i kvartarne grobnice zbog potrebe uništavanja dokaza, to nije posao za “par nestašnih“. Stotine i hiljade ljudi je učestvovalo u ubijanju, kopanju, prevoženju i ponovnom zakopavanju tih ostataka, a da niko nije odgovarao. Malo ih se među njima i pokajalo tako da i dalje čvrsto šute i negiraju zločin.

Stoga je jasno kako je velikosrpski poduhvat eliminacije bošnjačke etničke grupe imao cilj, razrađen sistem djelovanja i mnoštvo sudionika. Zapamtimo ovo, jer je značajno za razumijevanje bestijalnog koordiniranog izjednačavanja kojem svjedočimo, a sve u povodu smrti i sahrane ratnog zločinca Ratka Mladića. S druge strane, najjasniju presudu sebi i velikosrpskom projektu dao je upravo Ratko Mladić prilikom imenovanja za komandanta VRS. O ovome sam često pisao u zadnjih petnaestak godina ali je očito potrebno ponavljati.

Naime, šest strateških ciljeva srpskog naroda u BiH (razgraničenje sa druga dva naroda, koridor između Semberije i Krajine, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država, uspostavljanje granica na rijekama Uni i Neretvi, podjela grada Sarajeva na srpski i bošnjački i izlazak RS-a na more) usvojenih 12. maja 1992. godine, Ratku Mladiću su bili kristalno jasni. On je to sažeo u izreku da oni (mislio je na Srbe) ne mogu očistiti niti imati rešeto da prosiju samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu i nedvosmisleno zaključio: “(…) ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid“.

U nastojanju da određeni kolektivitet nadvlada ponavljaju se procesi koje je historija zapamtila od svojih najranijih perioda. Kreiranje svijesti o potrebi nadmoći i pokoravanja drugih unutar srpske kulturne matrice dovelo je i do prihvatanja negativnih alata ali i posljedica njihovog korištenja kao nacionalnih vrijednosti, alati (otvoren atak na imovinu, čast i život koristeći se zakonskim propisima, institucionalnom izgradnjom, historijskim mitovima, lažima i na kraju otvorenom mržnjom) kojima se drugog i drugačijeg stavlja u nezavidnu poziciju zarad projicirane ekonomske, kulturne i političke izolacije.

Kada govorimo o bošnjačko-srpskim odnosima ovo je bitno znati da bi se razumjelo zbog čega se zločin slavi kao pobjeda, a zločinci kao heroji. Upravo zbog takve kulturne matrice Karadžić i Mladić mogu predstavljati starozavjetne “Braću Makabejce“ u srpskoj kolektivnoj svijesti. Povezivanje ratnih zločinaca sa likovima iz Biblije dajući im tako historijsku i biblijsku dubinu dovodi do njihovog izrastanja u nešto više od političara ili vojnika. Na ovaj način oni zadobijaju auru svetosti, a njihova djela postaju čak sveta.

Zbog toga je tu i laž o stradanju Bošnjaka. Poništenjem simboličke vrijednosti bošnjačkih stradanja prikrivaju se istine, relativiziraju zlodjela, zamagljuju namjere i odbacuje se odgovornost dok šira operacionalizacija ovakvog narativa dovodi do teškog razumijevanja argumenta i zahtjeva za pravičnošću i pravednošću onog drugog i drugačijeg. Efekat je kolektivni. Upravo ovakva nehumana, perfidna ideološka dekontekstualizacija kroz laž o jasnim historijskim događajima dehumanizira Bošnjake s prvotnim ciljem izgradnje srpskog osjećaja nacionalne solidarnosti i empatije.

Jedan od razloga bošnjačke smušenosti svakako je bila i nedovoljna istraženost kompleksnosti zločinačkih poduhvata protiv Bošnjaka u njihovoj ideološkoj, religijskoj, nacionalnoj i kulturnoj matrici, kao i sveukupna nedovoljna historijska istraženost kojom se treba dati odgovor na cikličnost zločinačkih ataka s jedne i skoro zapanjujuća sličnost odgovora žrtve s druge strane.

U tom smislu je više nego jasno da se srpske zločine kao i opći odnos posebno prema Bošnjacima treba objašnjavati na način koji evaluira njihov kulturološki i obredoslovni značaj. Tragovi zločina, njihovi izvršioci i posljedice istih na onom dehumanizirajućem diskursu, kontekstualiziraju se putem narativa o vlastitom junaštvu i požrtvovnosti za više ciljeve. Viši ciljevi su, shodno ovom pristupu, opravdavajući faktor svakog zlodjela. Jedan ovakav pristup potpuno iskrivljuje prošlu stvarnost, a neminovno uništava sadašnju i potkopava bilo kakav dijalog.

Zločin je, dakle, podignut na pijedestal pravdoljubivosti, objašnjavan sa pozicija kulturne i etničke dominantnosti da bi bivao negiran i zatvaran unutar ovoga autističkog začaranog kruga. Negiranje zločina kao takvo se u ovaj diskurs skladno uklapa jer ga se treba razumijevati dvodimenzionalno, pravno ali i kulturološki. Pravno jer je, naravno, bitno skinuti odgovornost sa države i naroda zbog funkcioniranja unutar međunarodne zajednice i međunarodnog poretka, s jedne strane, a s druge dati i ovu vrstu legitimizacije ideologiji i onome šta se čini u njeno ime.

Kulturološko razumijevanje dominantno počiva na dešifriranju ukorijenjenog stava o mesijanističkom poslanju SPC (Srpske pravoslavne crkve). Upravo ovaj fenomen sublimirao je odnos prema drugom (nama) kroz narativ o izdaji (prodali su vjeru za večeru) koji je i najbolji primjer za razumijevanje ukupnog odnosa. Prihvatanje Islama jednog slavenskog naroda doživljava se kao autoostrakizam, samovoljno izopćenje i odustajanje od koncipiranog crkvenog spasenja. Samim tim se isto tumačilo svojevoljnim pristajanjem i na rigidan tretman. Obredoslovno ubijanje dobrim dijelom ima svoj korijen u ovakvom razumijevanju odnosa.

Kada se osvrnemo na rituale vezane za Mladićevu sahranu, vidjet ćemo mnogo segmenata matrice. Međutim, jedan je posebno zanimljiv jer svjedoči o potpunom odsustvu preispitivanja Mladićeve uloge, već naprotiv potvrđuje prihvatanje onoga šta je počinio i šta simbolizira uz poruku o ponavljanju istog. Naime, navijači Zvezde i Partizana su pred početak utakmice između ova dva kluba izveli igrokaz “Pravac Potočari“, odajući počast preminulom ratnom zločincu. Ono šta je promaklo ogromnoj većini ljudi je slavljenička rekonstrukcija njegovog genocidnog pohoda na Srebrenicu. Navijači su poručili da podržavaju i slave ono šta se dogodilo sredinom jula 1995. Također poručuju da će to ponoviti. Na kraju, šta, zapravo, najjasnije svjedoči o općem srpskom prihvatanju zločina kao opravdanog i dobrog? Upravo kada na sportskim terenima masa istakne transparente i glasno viče “Nož, žica, Srebrenica“, najjači je dokaz duboke svijesti o zločinu ali i njegovog suštinskog opravdanja i prihvatanja kao kolektivne vrijednosti.

Međutim, postoji još teže pitanje za Bošnjake. Kada jedno ovakvo vampirsko orgijanje doživimo po ko zna koji put, kako je moguće da unutar našeg društveno-političkog diskursa izrastu pojedinci koji sve ovo bace pod noge u želji da sve izjednače i kažu – i Rasim Delić je ratni zločinac pa ste ga sahranili dostojanstveno?! Bošnjacima je ovaj fenomen veći problem od velikosrpskog laganja i zloćudne kulturne i političke ritualnosti.