Vučić u Parizu, Bećirović u zabludi: Jesmo li zaštićena zona UN-a?

Samo tri dana nakon sahrane Ratnog Zločinca sa državnim i vojnim počastima, Emmanuel Macron je primio Aleksandra Vučića u Parizu. Njihov susret je počeo srdačnim zagrljajem. Dakle, samo tri dana nakon što je država Srbija, na čelu s Vučićem, organizirala sahranu osuđenom za genocid, isti taj Vučić je srdačno primljen u Parizu.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića je poručio da “rukovodstvo Srbije pravi presedan nakon Drugog svjetskog rata i skandalozno veliča ratnog zločinca kojeg je pravosnažno osudio sud UN-a”. Bećirović je kazao da je potez Srbije “direktni udar na vrijednosti UN-a”. 

Ali ove riječi nisu ostavile nikakav dojam na predsjednika Francuske. Bećirovićeva izjava, u kojoj se poziva na UN, pokazala se neučinkovitom, baš kao i Deklaracija (Rezolucija) UN-a, koju predsjedavajući Predsjedništva hvali kao “našu najveću diplomatsku pobjedu u 21. stoljeću”. 

Da Macronov potez nije slučajan pokazale su i prve reakcije iz Evropske komisije. Najprije je glasnogovornica Komisije kazala da sahrana neće imati državne počasti. A onda, nakon žestokih reakcija javnosti, predsjednica Evropske komisije se samo djelimično povukla, poručivši da je sahrana imala “elemente zvaničnike podrške” i da su “bili prisutni neki zvaničnici”.

Ova izjava von der Leyen bliža je Vučićevoj opsjeni da se nije radilo o državnoj sahrani, nego Bećirovićevom alarmu da je Srbija napravila ono što nije niko nakon 1945. 

Ako ovu izjavu von der Leyen uparimo sa zagrljajem Macrona i Vučića, jasno je da se radi o blagoj katastrofi za nas. Ali problem nije samo u Macronu, von der Leyen, itd. Problem je i u nama. Tačnije, u očekivanjima naše vlast i javnosti da će Francuska, EU ili bilo ko drugi staviti svoje vrijednosti ispred svojih interesa. 

Neće, bez obzira koliko mi demonstrirali lojalnost EU u pogledu vrijednosti, te uvjeravali evropsku javnost i briselske zvaničnike da se Srbija ne pridržava tih liberalnih vrijednosti, a mi pridržavamo. Možemo organizirati hiljadu i jednu paradu ponosa, navijati za Ukrajinu, prekinuti diplomatske odnose s Iranom, udaljiti se od Turske, itd, sve će to biti beznačajno.

Zato Macronu, von der Leyen i drugim evropskim čelnicima nije toliko bitno u kojoj mjeri je država Srbija sudjelovala u organizaciji Mladićeve sahrane, sve dok Vučić nije bio na licu mjesta i sve dok Srbija, s jedne strane, proizvodi i prodaje municiju potrebnu Ukrajini i, s druge strane, npr. kupuje francuske vojne avione. Također, Evropljani očekuju od Vučića da se, dok su zaokupljeni Ukrajinom, pridržava kakvog-takvog mira. Sve dok radi to, Vučiću niko u Briselu i Parizu neće zamjeriti ni autokratski način vladanja, veze s Kinom i Rusijom, sudjelovanje na sahrani Ajatolaha, itd.

U isto vrijeme, loša vlast, s Bećirovićem na čelu, ne samo da nije iskoristila puni potencijal naše namjenske industrije, već ju je dovela u krizu. Osim što mi ne proizvodimo dovoljno municije za potrebe EU u Ukrajini, za razliku od Srbije, mi nismo - a zbog načina donošenja odluka na državnom nivou - u stanju izdvojiti ni 2,7 milijardi za kupovinu francuskih aviona. Stoga nije čudo što se Vučić grli s Macronom, dok se Bećirović grli sa samim sobom u svom sarajevskom kabinetu.

Da deklarativna privrženost evropskim vrijednostima ne vrijedi ništa, pokazao je i Vladimir Zelenski, prilikom posjete Beogradu, kada je kazao da Ukrajina neće priznati Kosovo. U Prištini su odmah skinuli veliku ukrajinsku zastavu, ali Ukrajincima je bilo svejedno, jer njima je, kao i Evropljanima, važnija srbijanska municija od lijepih riječi s Kosova, ili iz Sarajeva.

U reakciji na sahranu u Beogradu, predsjedavajući Predsjedništva je kazao da, nakon suđenja u Nirnbergu, “nikome u Evropi i svijetu nije palo na pamet da veliča presuđene ratne zločince”.

Ovo prosto nije istina. Umjesto da idealiziramo Evropu, što je opasno po život, bolje je da znamo ružnu istinu. Niko u Njemačkoj nije veličao Hitlerovog zamjenika Rudolfa Hessa ili ministra ratne proizvodnje Alberta Speera. Ali da Njemačka, pa i Evropa u cjelini, nisu toliko krasne, kako nas uvjerava Bećirović, pokazuje slučaj Friedricha Flicka, njemačkoj industrijalca. 

On je u Nirnbergu osuđen na četiri godine zbog otimanja jevrejske imovine i korištenja robovskog rada. A onda je, nakon izlaska iz zatvora 1950, postao najbogatiji čovjek u Zapadnoj Njemačkoj, najveći dioničar Daimler Benza. Njegova industrijska postrojenja su zapošljavala preko 300.000 ljudi, te je 1963. dobio najveće državno priznanje u Zapadnoj Njemačkoj.

Kao što je tadašnjoj Njemačkoj bilo važnije koliko Flickova postrojenja proizvode automobila od toga kako se njegove jevrejske žrtve osjećaju, tako je i današnjoj EU važnije koliko Srbija npr. može prodati municije za Ukrajinu i koliko može kupiti aviona od Francuske od toga kako se bošnjačke žrtve osjećaju.

Naša vlast idealizira Evropu, nadajući se da će ta idealna Evropa (koja postoji samo u našim glavama) kazniti Vučića. Umjesto toga, Bećirović se trebao posvetiti tome koliko naša industrija može proizvesti municije, ne samo za potrebe Ukrajine, već i za “ne daj Bože”. Ali Bećirović se bavio svime osim time. Kako je katastrofalno aktuelne federalna vlada upravljala namjenskom industrijom, u vrijeme sveopće potražnje za njenim proizvodima, nedavno je objasnio Berko Zečević. 

Naš najveći problem nije što Evropa nije takva kakvom je Bećirović zamišlja. Naš najveći problem je što ni Amerika nije takva kakvom je on zamišlja. 

Doslovno u isto vrijeme, dok je naš “predsjednik” govorio o tome kako nikom u svijetu ne pada na pamet da veliča lica presuđena pred UN-ovim sudom, američka vlada je pokrenula novi napad na UN-ov Međunarodni krivični tribunal: američki ambasador u NATO-u je zatražio od 32 članice ove Alijanse da napuste Rimski statut, osnivački akt Međunarodnog krivičnog suda.

Dakle, da smo članica NATO-a, Bećirović bi danas morao dati odgovor američkoj vladi da li će se pridružiti napadu na ovaj UN-ov sud. On, naravno, nije svjestan toga, već živi u iluziji da “cijeli civiliziran svijet poštuje presude UN-ovih sudova”…

Da nije tako, pojasnio je i bivši ambasador SAD u BiH Michael Murphy, skrenuvši pažnju na šutnju Washingtona o veličanju Mladića u Srbiji. Istina, Trumpova administracija ne negira presude Tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY-a), te je njen motiv za progon Međunarodnog krivičnog tribunala (ICC) optužnica koju je ICC podigao protiv izraelskih zvaničnika. Što se tiče Tribunala za bivšu Jugoslaviju i njegovih presuda, on je Trumpovoj administraciji prosto nebitan.

Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju je bio ozbiljan sud, ali ne bi mogao raditi da su SAD bile protiv njega. Prije svega, ne bi imao novac, ni kadrove, Vijeće sigurnosti ne bi odobrilo njegov rad, itd. Primjera radi, glavni tužioci, koji su radili na slučaju protiv Mladića su Amerikanci: Peter McCloskey i Alan Tieger. 

Međunarodno pravo se provodi, dok ga provode velike sile, a one to rade, kad im je u interesu. To mu ne oduzima na vrijednosti, radilo se o Haškom ili Nirnberškom tribunali. Ali, prosto, kada nema tog interesa, onda vidimo ovo što se sada zbiva: nedjelotvornost međunarodnih sudova, neprovođenje njihovih naloga, itd.

Naša javnost uporno odbija prihvatiti da se svijet promijenio. Predsjedavajući Predsjedništva nastupa kao da se međunarodno pravo, poput nekakve misteriozne sile, samo sobom provodi. To su opasne zablude. 

Kako ga probuditi? Ne možeš probuditi onog ko se pravi da spava. Ili Bećirović zaista spava? Kako god, on širi opasne zablude, tako što na svojim skupovima, besramno lažući ovaj narod, govori kako je Deklaracija UN-a velika stvar i garant naše sigurnosti.

Bećirović nema nikakvih drugih rezultata, pa kao “najveću diplomatsku pobjedu” predstavlja Deklaraciju Generalne skupštine UN-a, koju su progurale Bidenova administracija i evropske vlade, vođene namjerom da deklarativno pokažu kako su protiv genocida (dok je Netanyahu sa američkim i njemačkim oružjem nedeklarativno uništavao Gazu).

Bez obzira na motive, koji su vodili Annaelenu Baerbock ili Antonyja Blinkena da lobiraju za njeno usvajanje, Deklaracija ima svoju vrijednost, ali nije ni približna onome kako je, u žaru predizborne kampanje i odsustva drugih, konkretnih rezultata (npr. odgovarajućeg izvoza roba namjenske industrije, opremanja Oružanih snaga), prikazuju Bećirović i njegovi sahanolisci.

Kakva, bolan, Bećiroviću, najveća diplomatska pobjeda u 21. stoljeću, jesi li ti normalan? Kažem ovo: jer, kada bi Bećirović bio u pravu, onda bi područja BiH na kojima većinski žive Bošnjaci bila zaštićena zona UN-a. A, hvala Bogu, nismo: činimo 50% populacije, nismo više razbijeni u enklave, oko gradova nam nije teška artiljerija JNA…

Prvi dokaz toga da nismo zaštićena zona UN-a će biti smjena trenutne vlasti, koja nas uvjerava da jesmo. A zatim nam treba učinkovitije raspolaganje resursima Federacije, te vođenje realistične vanjske politike, koja neće polaziti od idealizirane slike Evrope i SAD-a, već od naše realne snage. 

Naša glavna pitanja nisu šta piše u deklaracijama UN-a, već: koliko ljudi, u slučaju da nas jedna ili više susjednih država napadnu, možemo mobilizirati? koliko municije i drugog naoružanja proizvodimo i koliko možemo povećati tu proizvodnju? šta možemo kupiti (u slučaju da se RS povuče iz Dejtona i ostane bez prava veta)? Sva ova pitanja se svode na jedno: jesmo li spremni na gorku istinu ili ćemo ostati u vlasti slatkih laži?