Patrijarh Porfirije i Una Čolić: Kad Sarajevo izranja iz sna

U intervjuu za beogradski Insajder sarajevski novinar Boro Kontić je ukazao na paradoksalnu činjenicu: glavni govornik na sahrani Ratnog Zločinca bio je patrijarh Porfirije, kojeg su, kako je podsjetio Kontić, uoči izbora neki napredni krugovi podržali i najavljivali kao “liberalni glas iz Zagreba blizak sa Džonijem Štulićem”.

”Čak je”, kaže Kontić, “i on jednom citirao jednu od Džonijevih pjesama, ‘Kada Zagreb izranja iz sna’.”

Šta povodom ovoga reći o onome zaključku da ono što slušaš otkriva ko si? To što neko sluša pristojnu muziku i čini se naoko normalnim ne mora ništa da znači. Cinik bi dodao da, ako imamo u vidu iskustvo, to što se čini, na prvi pogled, normalnim, trebalo bi biti sumnjivo.

Doslovno u isto vrijeme kad je Porfirije držao govor na sahrani Ratnom Zločincu, kćerka jednog od najpopularnijih muzičara na području bivše Jugoslavije Zdravka Čolića - kako se ispostavilo - lajkala je na Instagramu niz objava u kojima se veliča Ratni Zločinac.

Na prvu pomisao, takav njen postupak je morao iznenaditi sve, jer otac Une Čolić nije nacionalista, zapravo je sam simbol jugoslovenstva i rado je viđen gost diljem bivše Jugoslavije. Tako mu je, primjera radi, nedavno ministar vanjskih poslova BiH uručio diplomatski pasoš naše zemlje.

Međutim, kad bolje razmislimo, ravnodušnost koju je Una Čolić pokazala prema žrtvama Ratnog Zločinca mogla je lako naslijediti od svog oca.

U čuvenom, sada već zaboravljenom intervjuu za beogradsko izdanje Playboya iz 2005, pod naslovom Titu sam pevao ‘Ljubav je samo reč’, novinar postavlja pitanje: “Godinama ste znali gde se krije general Ratko Mladić?”

Evo kako Čolić odgovara: “Bio mi je prvi komšija dok sam stanovao na Banovom Brdu. Tada još protiv njega nije bila podignuta haška optužnica. Kada bismo se sreli, pitao me kako pevanje, a ja njega: ‘Kako Vaše pčele, generale?’”  

Dakle, Čolić uopće ne poriče da je godinama znao gdje se krije Mladić, već samo izbjegava odgovornost tvrdeći da je to bilo prije nego što je protiv Mladića podignuta optužnica.

A da li je tako?

Čolić je kasnije, uz naknadnu pamet, u jednom intervjuu za Slobodnu Bosnu iz 2007, pokušao sve korigirati. Na pitanje o Mladiću, kazao je: “Ratka Mladića sam vidio samo jednom, neposredno prije pregovora u Dejtonu, 1995. Pozdravili smo se u prolazu: ‘Dobar dan - dobar dan’, i nikakvih drugih kontakata nije bilo.”

A gdje su odletjele pčele? Ako je samo jednom vidio Mladića i nije razgovarao s njime, kako je onda znao da ima pčele? Možda je čuo od nekog ili pročitao negdje. 

Čolić u prvom intervjuu kaže da je Mladića vidio prije nego što je bio optužen, a u drugom intervjuu kaže da ga je vidio “neposredno prije pregovora u Dejtonu”. 

Haški tribunal je još 24. jula 1995. podigao optužnicu protiv njega, samo nekoliko dana nakon masovnih pogubljenja u Srebrenici. A pregovori u Dejtonu su počeli više od tri mjeseca kasnije, 1. novembra iste godine. Ako je Čolić zaista vidio neposredno prije pregovora u Dejtonu, to onda znači da ga je vidio kad je Mladić već bio optužen.

Ovo ne mora značiti da je Čolić slagao kad je tvrdio da ga je vidio prije nego što je bio optužen, već da možda ima ono što Freud zove fenomenom uljepšanog sjećanja: ljudi često vjeruju da se zaista desilo ono što im izgleda, iz trenutne perspektive, prijatnije, dok je istina uglavnom neprijatna.

A možda je stvar ružnija, nego što se čini. Jer 2007. Čolić kaže da je vidio Mladića samo jednom. A 2005. kaže: “Kad bismo se sreli…” To ne kažete za nekog koga ste vidjeli samo jednom, već koga često srećete. 

Da li je Una Čolić otkrila da je odnos između njenog oca i Ratnog Zločinca bio znatno intenzivniji od onog što je Zdravko Čolić spreman priznati danas? Da li su bili dobre komšije? Čak i da nisu, ostaje ono što je Dragan Golubović zapisao povodom Čolićevog spominjanja Mladića i njegovih pčela: znakovito je da ovaj veliki pjevač nije našao za shodno da kaže bilo šta o Mladićevim zlodjelima i, što je najvažnije, o žrtvama. 

Štaviše, opaska o pčelama otkriva jednu neizmjernu ravnodušnost prema ubijenima. U tome je bit problema: Zdravko Čolić nije nikakav četnik, niti nacionalista. Njega to ne zanima. Zato on u Ratnom Zločincu ne vidi ono što je najvažnije u njemu, već ga vidi kao pčelara. Čini se da je njegov opći svjetonazor, koji je u znaku odsustva interesa za nacionalna pitanja, izvor njegove ravnodušnosti. 

To nam ukazuje na jedan još dublji problem. Često se povodom prijeratnog Sarajeva kaže da se tu “nije znalo ko je koje nacionalnosti”, što ukazuje na odsustvo interesa za nacionalno. Takav pogled na stvari se hvali. A čini se da on nije ni autentičan, ni učinkovit način suprotstavljanja ubilačkom, ekstremnom nacionalizmu kakav simbolizira Mladić.

O čemu govorim?

Mnogo je potisnutih činjenica iz naše kolektivne svijesti. Tako se, na primjer, kaže da su prvi izbori sa općim pravom glasa održani 1990, što nije tačno. Prvi izbori su održani 1989. godine, kada su građani BiH birali bh. člana Predsjedništva u Predsjedništvu Jugoslavije. 

U isto vrijeme, kada je Boro Kontić govorio o Porfiriju, a javnost otkrivala skrivene simpatije Une Čolić prema Mladiću, Senad Pećanin je, u jednom podcastu, podsjetio na ove izbore 1989. i ukazao na jednu zapanjujuću činjenicu. 

U utrci za člana Predsjedništva SFRJ u BiH 1989. natjecali su se funkcioneri SK BiH, Bogić Bogićević i Dragan Kalinić. U Sarajevu, Kalinić je na tim izborima pobijedio Bogićevića. Samo tri godine kasnije, u maju 1992, isti taj Kalinić je na sjednici Skupštine bosanskih Srba poručio da bolnicu Koševo treba uništiti “kako neprijatelj ne bi imao gde da se leči”.

Zamislimo sada da je cijela Bosna i Hercegovina glasala kao ono Sarajevo, lično Sarajevo Miljenka Jergovića, Sarajevo (“kojeg više nema”), pa da je Kalinić izabran u savezno Predsjedništvo umjesto Bogićevića. Da li bi Kalinić glasao isto kao Bogićević na čuvenoj sjednici  o uvođenja vanrednog stanja u Jugoslaviji?

Na svu sreću, to nismo morali saznati, jer metropola “u kojoj se nije znalo ko je koje nacionalnosti” nije sama izabrala člana Predsjedništva, već ga je u liku Bogića Bogićevića izabrala cijela BiH, uključujući i male gradove, sela, itd. Ujedno, Bogić je bio i ostao simbol onog najboljeg Sarajeva, onog koje nije, kako Jergović uvjerava sebe, nestalo, već onog koje je ostalo u sebi. Istina, činjenica da je 2021, umjesto njega, za gradonačelnika izabrana Benjamina Karić, znači da Sarajevo ponovo mora steći svoj karakter.

Šta to znači?

U isto vrijeme, kada se odvijala sahrana Mladiću, sahranjen je i Raif Dizdarević. Povodom njegove smrti, a u vezi s njegovom odlukom da kao šestnaestogodišnjak ode u partizane, Dino Mustafić je zapisao da “postoje trenuci u historiji u kojima se čovjekov karakter otkriva kroz odluku”.

Filozofija egzistencije bi kazala da je obratno: čovjek nema najprije neki karakter, koji otkriva svojim odlukama i postupcima, već gradi svoj “karakter” svojim odlukama i postupcima. 

Drugim riječima: on stječe sopstvo donoseći različite odluke, izumijeva sebe. Trećim riječima, mi nemamo najprije “ja” koje otkrivamo, već ga stječemo. Primjera radi, kada strasti, strahovi ili žudnja za komforom nadvladaju u nama, mi nemamo “ja”, nemamo svog ja, nemamo slobodu i nešto drugo nas vodi, ne vodimo sami sebe. 

To objašnjava kako ljudi koji su izgledali normalni “postanu” nenormalni. Ivan Stambolić je neprestano ponavljao kako su uz Miloševića prvi stali Jugosloveni iz saveznog vrha, koji su svi redom 1941. otišli u partizane. Ljudi nisu ništa unaprijed. Iza svake bitne odluke jeste borba sa samim sobom, borba za stjecanje sopstva. 

Onaj ko, kao Porfirije, nije bio šovinista, već sutra to može postati (kada iz vlastitog pređe u vlasništvo Aleksandra Vučića). Također, onaj ko ne postane nacionalista, kao Zdravko Čolić, može biti konformista, kojeg “ne zanimaju nacionalna pitanja”, pa se može s ravnodušnošću odnositi prema žrtvama genocida, a u njihovom dželatu vidjeti samo pčelara.

Bogićević je mogao naći izgovor, kao Kalinić ili kao Zdravko Čolić, Goran Bregović, itd, otići iz “Alijinog Sarajeva”. Ali on je u datom trenutku našao snage da donese odluke kakve je donio, da izgradi svoj karakter kako ga je izgradio, zbog čega je poštovan i cijenjen među svim časnim ljudima, bez obzira na naciju. 

Nije ni Zdravko Čolić četnik, niti nacionalista; bilo bi suludo, pa i glupo, zabranjivati mu da pjeva u Sarajevu. Ali u njegovom životnom svjetonazoru, kao što je to često slučaj sa estradnim zvijezdama, nema ništa politički vrijedno. Naprotiv, on može služiti kao loš primjer, suprotno vjeri, koja se gaji u Našoj stranci i sarajevskom SDP-u da je u takvoj indiferentnosti spram nacionalnog - vrhunac mudrosti.