Bećirović kao navodni sljedbenik šerijata

Prije tačno četiri godine, u toku predizborne kampanje, Denis Bećirović se, objašnjavajući zašto u televizijskoj debati nije bio oštriji prema svom protukandidatu, pozvao na jedan hadis koji kaže: “Najbolji su oni muslimani koji svojim riječima i djelima ne vrijeđaju druge muslimane i druge ljude”. I ne samo to. Bećirović je tada kazao: “Kod nas muslimana, sunita hanefijskog mezheba, hadisi su i primarni izvor šerijatskog prava".

Dakle, predsjedavajući Predsjedništva se nije samo izjasnio kao musliman, sunit, već je otkrio da se, u ponašanju, vodi ni manje ni više nego šerijatskim propisima.

Mnogima u BiH, pa čak i u Bećirovićevom SDP-u, diže se kosa na glavi kad čuju riječ šerijat. Mogu samo zamisliti kako su se mnogi u SDP-u, pa i u Našoj stranci, osjećali kad su čuli da je njihov kandidat kazao da se vodi šerijatskim propisima. Naravno, svejedno su glasali za njega, jer Bećirović nikome u Trojci nije bio cilj, već sredstvo da se dođe do vlasti. Glasali su, ali u tom trenutku mnogima kao da je ruka bila tuđa.

To što na sam pomen šerijata mnogi u našoj javnosti dobiju alergijsku reakciju ukazuje na to da mi, čak i nakon tri decenije demokratske prakse, još uvijek malo razumijemo bit demokratije. 

Prije nekoliko dana Abdul El-Sayed, kandidat Demokratske stranke za senatora iz Michigana, održao lekciju Foxovom voditelju Jesseju Wattersu. Kada ga je ovaj voditelj pitao podržava li šerijat, Abdul je odgovorio protupitanjem: podržava li Watters, kao kršćanin, crkveni zakon? 

Nakon što se voditelj Foxa našao u ćošku, jer nije mogao reći da ne podržava kršćanski vjerozakon, Abdul je pojasnio da vjernici u Americi, bilo da su kršćani, muslimani ili Jevreji, imaju pravo voditi se vjerskim propisima za koje drže da su ispravni, ali da nemaju pravo nametati ih drugima, kroz državne zakone obavezujuće za sve.

U isto vrijeme, u podcastu Patricka Bet-Davida gostovao je protestantski pastor Joel Webbon, koji je kazao da ima za cilj doći na vlast, kako bi crkvene zakone pretvorio u državne zakone. Kazao je da će, ako on dođe na vlast, američka država kažnjavati blasfemiju, preljubu, da će ukloniti iz javnog prostora hinduističke statue u Houstonu, itd. 

Kada bi se desilo da Webbon dođe na vlast - a male su šanse, gotovo nikakve da hoće - njegova praksa bi se, za razliku od Abdulove, kosila sa biti demokratije i valjalo bi ju spriječiti. To više ne bi bila sloboda vjere, već obnova teokratije.

Bećirovićevo pozivanje na vjerozakon, kao i Abdulovo, u demokratskom je duhu, te samo po sebi nije sporno. Nas više zanima koliko se Bećirović zaista pridržava vjerskih propisa, kojima je sam objašnjavao svoje ponašanje.

Objašnjavajući da nije bio suviše oštar prema protukandidatu, Bećirović se pozvao na hadis, koji kaže da su najbolji muslimani oni koji ne vrijeđaju druge muslimane. Time nije samo svrstao svog konkurenta među muslimane, već je svrstao i sebe među najbolje muslimane. Ne znam koliko je bio svjestan toga, ali nije ni bitno.

Jedno je voditi se ovim hadisom, a drugo na predizbornom skupu kazati da se vodiš njime. Prema tome, ako se vodio ovim hadisom, Bećiroviću je bolje bilo da se samo vodio njime, a ne i da kaže da se vodio njime, jer onda hvali. Ispalo je da on nije samo musliman, već je među najboljim muslimanima.

Ko prati njegove izjave zna da je to njegova navika, strast. Voli se pohvaliti. To je jednostavno jače od njega. Time upada u kontradikciju, jer, time što se hvali, krši vjerozakon na koji se poziva. 

Imam Kurtubi, na početku svog tefsira, kaže da je “Allah pohvalio samog Sebe i odredio da to bude prvo u Kur’anu i nikome drugome nije dozvolio da se sam hvali”. U vezi s navedenim, Kurtubi ukazuje na hadis, u kojem Poslanik kaže: “Začepite usta hvalisavca prašinom.”

Isto kaže Ibn Kesir, povodom sure En-Nisa: “Allah, doista, ne voli one koji se hvališu.”

Ibn Kesir dodatno pojašnjava, povodom slučaja poslanika Jusufa, da je, u iznimnim situacijama, čovjeku dopušteno otkriti neki svoj kvalitet, ali ne s ciljem da hvali sebe, već da otkrije neku svoju sposobnost za koju drugi inače ne bi znali. 

Tako poslanik Jusuf samo jednom kaže egipatskom vladaru da je sposoban rizničar, što ovaj smatra uvjerljivim te mu da na upravljanje finansije države. Jusuf, dakle, to kaže samo jednom, te više ne ponavlja, jer bi se, da to radi stalno, radilo o hvalisanju, koje je izrijekom zabranjeno.

Kada je Bećirović prvi put rekao da je zaslušan za usvajanje rezolucije u Ujedinjenim nacijama mogli smo pomisliti da to radi kako bi otkrio svoj kvalitet. Ali kada je to kazao po hiljadu i prvi put bilo je jasno da sam sebe hvali, a s obzirom da je, po vlastitom priznanju, sunit hanefijskog mezheba, to ne bi smio raditi.

Bećirović hvali sebe, uz ostalo, i tako što se predstavlja kao borac za državu. Ide čak dotle da se poistovjećuje sa onima koji su se borili s oružjem u rukama. Tako je, u govoru u Bužimu, kazao: “Najbolji sinovi i kćeri čuvaju našu zemlju. Čuvat ćemo ono što je naše i u vremenima koja dolaze.” 

Koristeći isti glagol (“čuvati”) ne samo u vezi s najboljim sinovima i kćerima, već i u vezi sa sobom (“čuvat ćemo”), Bećirović se ponovo, suptilno, svrstava među najbolje. 

To se vidi i na mjestu u govoru: “Više od 1.000 godina mi ne klečimo pred onima koji žele uništiti. I naša je obaveza da ne klečimo, već da se borimo, za Bužim, za Krajinu, za državu.” Dalo bi se zaključiti da Bećirović ne samo što nije onaj koji kleči, već i jedan od onih koji se bore. 

Predsjedavajući Predsjedništva trebao bi biti skromniji i suzdržavati se od toga da se, čak i u aluzijama, izjednačava sa Izetom Nanićem i njegovim saborcima.

U 95. ajetu sure En-Nisa kaže se: “Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti s onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim.”

Ibn Kesir pojašnjava da je navedeni ajet, uključujući i dio “osim onih koji su nesposobni”, objavljen kada se Ibn Ummi Mektum požalio da ne može poći u rat, jer je slijep. Inače bi, kako je kazao, rado pošao. 

Predsjedavajući Predsjedništva je, čini se, muškarac bez takvog nedostatka, ali je tokom rata, koji često spominje, samo 28 dana proveo u vojsci (po registru Federalnog ministarstva boraca).

Poređenja radi, jedan musliman, sunit, u čiju zaštitu naša vlast nije stala nakon što je nedavno bez razloga priveden u susjednoj državi, dvije je godine mlađi od Bećirovića, ali to mu nije smetalo da provede 1.100 dana u vojsci. On se time ne hvali, jer izgleda da, za razliku od Bećirovića, ozbiljno shvata propise.

Bidenova administracija je ponudila strankama Trojke pomoć u preuzimanju vlasti, tražeći zauzvrat da se odreknu zagovaranja građanske države i prihvate Schmidtove amandmane na Ustav Federacije iz oktobra 2023, a zatim u aprilu 2024. i suspenziju Ustav.

Čelnici Trojke, a među njima i Bećirović, prihvatili su ponudu i radi sudjelovanja u vlasti odrekli su se svojih ideja o građanskoj državi. Pristali su na to da Hrvate predstavlja HDZ (na državnom i federalnom nivou), a Srbe SNSD. Nisu se čak bunili ni kada je visoki predstavnik Christian Schmidt Trojku nazvao “bošnjačkim reformskim blokom”. Dakle, nije krio da ih je uklopio u tronacionalnu matricu protiv koje su se (navodno) borili decenijama.

Pristavši da se odrekne svoje bazične političke ideje, a sve radi učešća u vlasti, Bećirović je postupio suprotno onome što kaže hadis, odnosno sunet Poslanika, kojim se predsjedavajući Predsjedništva navodno vodi. 

Ciljam na jednu od najinspirativnijih priča u historiji islama. Imam El-Alim Abd ibn Hamejd prenosi da su Kurejšije jednog dana poslale Utbea ibn Rebi’u Poslaniku Muhammedu nudeći mu imetak i vlast, i tražeći zauzvrat da se odrekne vjere i Objave.

“Mi ćemo ti”, kazao je Utbe ibn Rebi’a, “skupiti imetak, tako da ćeš biti najbogatiji i prvi čovjek Kurejšija; a ako imaš potrebu za ženidbom, pa izaberi koju god ženu Kurejšijku hoće, oženit ćemo te sa deset njih.”

”Jesi li završio?”, pitao ga je Poslanik.

”Da”, kazao je Utbe ibn Rebi’a.

”U ime Allaha Svemilosnog Milostivog”, kazao je Poslanik, “Ha-mim. Objava je od Svemilosnog Milostivog…” Zatim je učio.

Utbe ibn Rebi’a se pogubio. Ebu Džehl je čak govorio da će na kraju Utbe primiti islam.

Ne odreći se vjere, radi vlasti, imetka ili slične koristi, znači biti slobodan. Bećirović, kao i drugi čelnici “građanskih stranaka”, koji navodno vjeruju u građansku BiH, isuviše lako su pristali da se odreknu svojih principa radi učešća u vlasti. Razlog: oni zapravo ne vjeruju ni u šta. Njima je bilo kakva vjera, kao takva smiješna. Ne razumiju da je ona moć i uslov mogućnosti slobode.

Bećirović nije robovao Bidenovoj administraciji, samo u vrijeme kada je Trojka preuzimala vlast. Njegov odnos prema Sjedinjenim Državama je, u cijelosti, jedan idolopoklonički odnos.

Taj odnos se svodio na Bećirovićeva “hodočašća” u Washington. On je tamošnjim zvaničnicima verbalno demonstrirao svoju privrženost, upućivao im molitve za pomoć i tražio od njih da kazne Dodika. Dakle, odnosio se prema njima kao prema božanstvima. Da stvar bude gora, na kraju, Sjedinjene Države ne samo da nisu kaznile Dodika, već su mu čak skinule sve sankcije. 

Kada to imamo na umu, predstavljanje Bećirovića kao “čovjeka koji je postigao najveće diplomatske pobjede za našu zemlju” na predizbornom skupu u Tuzli ne može se razumjeti bez ironije.

Ali to kako se Bećirović ophodio nije samo neučinkovito, već se radi o idolopokloničkom odnosu koji je strogo zabranjen jednom muslimanu, sunitu hanefijskog mezheba, kako je sebe opisao.

Musliman mora znati da ne treba robovati ovozemaljskim moćnicima, koji ne stvaraju ništa, već su i sami stvoreni. Robovati treba samo Bogu i nikom drugome. To je samo drugačije formulisan nalog da čovjek treba biti slobodan (a ne biti rob drugim ljudima).

“Da li onda treba da se svađamo s Amerikancima?” poletjet će da kažu neki. U takvom pitanju ne ogleda se velika pamet. Ali ipak ću odgovoriti: naš odnos prema njima treba biti u znaku dostojanstva; njihovu moć treba uvažiti, ali s mjerom i u nastojanju da se izvuče korist za zajednicu.

To možda najbolje ilustrira priča o zatočeništvu ashaba Abdulaha bin Huzafe es-Sehmija u Rimu (Vizantu). Njemu je, kako prenosi Ibn Kesir, rimski car kazao: “Pokrsti se i oženit ću te svojom kćerkom”. Abdulah je odbio, na što mu je car kazao: “Dakle, ubit ću te.” Azhab je kazao: “Čini šta hoćeš.” A onda mu je car dao novu ponudu: tražio je da ga Abdulah poljubi u glavu. Azhab je kazao da je spreman to uraditi, ako zauzvrat budu oslobođeni zarobljeni muslimani. Car je pristao i Abdulah ga je poljubio u čelo.

Da je Bećirović, sačuvavši dostojanstvo, “poljubio američkog cara u čelo” i zauzvrat dobio nešto konkretno za zajednicu koju predstavlja, uradio bi nešto dobro. Ali nije. On se idolopoklonički odnosio prema Amerikancima, bacajući im se pod noge, a zauzvrat nije dobio ništa. 

Zamjenik šefa jedne od stranka Trojke, Denis Zvizdić, kazao je da će Trojka i nakon narednih izbora formirati vlast, “a početak svega će biti sasvim izvjesna pobjeda gospodina Bećirovića”. 

Isto je objavio SDP, u rezimeu predizbornog skupa u Tuzli, uz sliku Bećirovića i Nermina Nikšića: “Idemo zajedno po još jednu pobjedu.” Isto kaže i potpredsjednik Federacije Igor Stojanović: “Danas smo sa aktuelnim, ali i budućim članom Predsjedništva Denisom Bećirovićem prošetali Ilijašem i Novim Sarajevo.” Isto je poručio načelnik Starog Grada Irfan Čengić: “Molim jedan aplauz za budućeg premijera Adnana Štetu. Dr. Denis Bećirović predsjednik, Adnan Šteta premijer KS.”

Ovo je možda i ono najgore u auri koja prati kandidaturu Denisa Bećirovića. Njegovi sljedbenici šire predstavu o neizbježnosti njegove pobjede. Ponašaju se kao da znaju budućnost.

U 34. ajetu sure Lukman se kaže: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo on spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi”. 

U vezi s tim ajetom, Ibn Kesir piše da je budućnost ljudima nevidljiva, da je gajb, i što znači da znanje o njoj ima isključivo Bog. U jednom hadisu se kaže: “Ko vam bude pričao da je Poslanik znao šta će sutra biti, sigurno je slagao.” U drugom hadisu se kaže da u Džennet neće ući onaj ko predviđa budućnost i gata sa strelicama.

Dakle, najpametnije što bi oni priželjkuju Bećirovićevu pobjedu mogli reći jeste: ako Bog da, pobijedit će. Ili: pobijedit će, uz Božju pomoć. Umjesto toga, oni se gorde svojom zabludom da mogu znati ono što se znati ne može i kažu da će Bećirović pobijediti, a on im, iako je musliman, sunit hanefijskog mezheba, nikad ne kaže: recite ako Bog da. Možda će im i reći. Jer nema ništa pametnije u govoru naroda u BiH, ma koje vjere bili, od tog: ako Bog da.