Lažni liberalizam: Jesu li ovisnici o klađenju slobodni ljudi?

Kandidat za člana Predsjedništva Zdenko Lučić šokirao je javnost inicijativom za ukidanje kladionica u Bosni i Hercegovini.  Pošto je riječ o kandidatu hrvatskih stranaka, njegova inicijativa konačno otvara prostor za normalnu diskusiju o meritumu, nakon što je svaka ranija inicijativa od strane HDZ-a dočekana na nož, kao “napad na Hrvate” (jer su Hrvati vlasnici većine kladionica).

Može se otvoriti pitanje da li je ova Lučićeva inicijativa, koja je “muzika za uši” za bošnjačko glasačko tijelo, iznesena s namjerom da otupi oštricu kandidature Slavena Kovačevića. Možda je namjera koja stoji iza nje da bošnjački glasači kažu sebi: najbolje bi bilo pustiti Lučića, koji iznosi ovako dobre inicijative, da se pokuša sam izboriti s Čovićem, bez našeg miješanja.

Ali, hajde, da stavimo na trenutak tu dimenziju na stranu, i pozabavimo se inicijativom kao takvom.

Obrazlažući svoj prijedlog, Lučić je ukazao na štetnost kladionica, odnosno na sve izražniju ovisnost o kockanju, koju je nazvao “rak-ranom društva”.

Kazao je da ovisnost o kocki nije “tihi problem koji se događa nekom drugom”, već pošast koja razara obitelji, uništava mladost, gura poštene ljude u dužničko ropstvo itd. Svaka nova kladionica, veli, nije poslovna prilika, nego izravna prijetnja budućnosti naše djece. Sve stoji.

Zato, zaključuje Lučić, Ministarstvo zdravstva treba napraviti studiju, koja će biti osnov za gašenje svih kladionica u BiH. Ali može li to tako?

Da li je Lučićev stav da kladionice treba ukinuti ugrožavanje individualnih sloboda, konkretno slobode svakog pojedinca da svoj novac troši kako hoće?

Naročito ako imamo u vidu da se Lučić pozvao i na to da “sve tri vjere u BiH” zabranjuju klađenje. Treba li se zakon oblikovati prema vjerozakonu, crkvenom kanonu ili šerijatu; ne ugrožava li to slobodu svakog građanina da čini ono što je, sa stanovišta vjere, grijeh?

U isto vrijeme kada je Lučić iznio svoju inicijativu, u podcastu Tuckera Carlsona je gostovao Saagar Enjeti, urednik kanala Breaking Points i trenutno jedan od vodećih američkih novinara, inače ekspert za kockanje. Gostujući kod Tuckera, on je ukazao na vrlo negativne trendove tokom druge Trumpove administracije u vezi sa sportskim klađenjem. 

Iako je Vrhovni sud SAD-a 2018. godine omogućio američkim državama da same odluče da li će sportsko klađenje biti legalno, Trumpova administracija je izvršila pritisak na države poput Texasa, koje su ustrajavale u zabrani sportskog klađenja, i ono je legalizirano, uključujući i online klađenje. Tako su SAD, od države u kojoj je 30 godina na saveznom nivou bilo zabranjeno sportsko klađenje, došle do države u kojoj savezna vlast tjera niže vlasti da legaliziraju sportskog klađenje. Bivši guverner Ohioa, Mike Dewine, koji je 2021. potpisao legalizaciju klađenja, kasnije je kazao da je to njegova najveća greška i iznio je podatke koji ukazuju na štetu proizvedenu tom odlukom.

Kako su Amerikanci došli do toga da, nakon tri decenije zabrane, legaliziraju klađenje?

Treba, veli Enjeti, skrenuti pažnju na to da se proces legalizacije (uključujući i internet klađenje) nije odvijao u vakuumu, već u znaku enormnih lobističkih i propagandnih poduhvata kladioničarskih kompanija. Primjera radi, sin aktuelnog predsjednika SAD-a je prije nekoliko dana postao dioničar u kompaniji Polymarket, koja je lider u prediction market industry. Dakle, vidimo kako se iza navodne potpune liberalizacije krije korupcija.

Naročito je štetno online klađenje, jer je u državama, koje su legalizirale online klađenje došlo do porasta u ukupnom klađenju u iznosu od 25 % do 30 %. Dakle, legalizacija online klađenja, u državama u kojima se i dotad moglo kladiti u kladionicama, imala je učinak poticaja. Sve je pravdano neoliberalnim argumentima svetosti slobode pojedinca da raspolaže svojim novcem.

Enjeti je pojasnio da je socijalna šteta koja nastaje legalizacijom klađenja mnogo skuplja za državu od onog što ona dobija kroz oporezivanje online klađenja. A onda je pojasnio da nastojanje da se sportsko klađenje legalizira, premda je motivisano težnjom vlasnika kladionica za profitom, praćeno jednim pervertiranim poimanjem slobode.

“Sekularizirana” Amerika, veli Enjeti, odlučila je da sloboda znači gotovo isključivo slobodu da se čini grijeh. Kroz veći dio historije, pa i u vrijeme američkog zlatnog doba, sloboda je bila freedom from sin, sloboda od grijeha, a sada je gotovo isključivo freedom to sin, sloboda da se čini grijeh.

Ta promjena je, kaže Enjeti, “jedna od najvećih društvenih promjena u modernoj američkoj historiji”.  Kladionice su samo dio niza, koji čine pornografija, Only Fans, itd.

U jednom trenutku, intervenisao je i sam voditelj, konzervativni kršćanin Tucker Carlson, primijetivši da ovisnici i generalno kompulzivni ljudi nisu slobodni, te sloboda da upražnjavaju svoje ovisnosti nije nikakva sloboda. U tome i jeste suština.

Premda su, u vrijeme kada je Crkva u Evropi raspolagala sa državnom vlašću, religijske doktrine često bile u službi nedopustivog ograničavanja sloboda, izvorno - dakle, prije nego što je kršćanstvo postalo državna vjera - Hristovo učenje o grijehu išlo je u pravcu indvidualnog oslobođenja. Išlo je u pravcu slobode od strasti. Dakle, osim slobode od vlasti, postoji i sloboda od strasti. Osim slobode od države (koja je za libertarijance jedina sloboda), postoji i sloboda od nagona koji su u nama. Ovo drugo kao da smo zaboravili, s nestankom vjerskog osjećaja u zapadnim populacijama.

Grijeh je prije svega učinak pretjerane strasti, te je suzdržavanje od grijeha zamišljeno kao obuzdavanje strasti, kojoj je, ako je neobuzdana, potčinjena slobodna volja pojedinca. Tako je cilj učenja o grijehu bila istinska sloboda pojedinca, sloboda da, ako hoće, može, ali i ne mora učiniti ono za čime strasno žudi. Hrist u Novom zavjetu neprestano ponavlja da je cilj individualna sloboda.

Tako vjerozakon nije nužno ukidanje slobode, dok jedna pretjerana borba protiv vjere, pod krinkom “sekularizacije” - kako bi se omogućilo ljudima da što lakše čine grijehe - dovodi, u konačnici, do uništavanja slobode. Ovisnost, kao strast koja potpuno potčinjava pojedinca, briše slobodu. Tako je i učinak zakona poput onog koji dopušta online klađenje, paradoksalno, manje slobode. Ovisnici kroz klađenje gube sve i ostaju bez imovinskog osnova slobode.

Navedeni fenomen može se približiti i modernijim jezicima. Npr. psihoanalizom. Prinudne misli su, kako objašnjava Freud, simptom ozbiljne bolesti, neuroze, te je osoba koja pati od te bolesti ne vlada tim mislima, već je sama u njihovoj vlasti. Tako su i ovisnici o klađenju, poput neurotičara, zapravo bolesne osobe, koje više nisu slobodne da se klade ili ne klade, već moraju, budući da su u vlasti nagona. U medicini, ovisnost se tretira kao poremećaj repastog nukleusa i accumbensa (tzv. reward systema) u mozgu. Tretirati ljude s tim oboljenjem kao slobodne znači praviti se lud.

Zakoni, čiji autori polaze od toga da ovisnici ne postoje - a zapravo ciljano pomažu vlasnicima kladionica da maksimiziraju profit - u konačnici smanjuju stepen individualnih sloboda. Prema tome, predstavljati legalnost klađenja, kao liberalni akt, zapravo je obmana, zasnovana na laži da su svi ljudi de facto slobodni ili da, ako i postoje ovisnici, to je “stvar njihove slobodne volje” što je budalaština: ovisnost, po definiciji, nije stvar slobodne volje.

Neoliberalni, libertarijanski argument, kaže Enjeti, glasi da je svako slobodan da radi sa svojim novcem šta god hoće, dok budala, po definiciji, mora da ostane bez novca i nije grijeh uzeti mu ga. To je samo intelektualni paravan koji treba prikriti interes vlasnika kladionica. Problem je što je ovdje “budala” simpatični eufemizam za oboljelu osobu, ovisnika. Libertarijanski argument na navodi da se smijemo bolesnicima. A istina je da kladioničarska djelatnost potiče potencijalne ovisnike da se prepuste ovisnosti i pretvara ih u ljudski resurs koji biva onda maksimalno eksploatiran, kao da je nalazište minerala, kao da nije riječ o ljudima.

Sve što Enjeti govori može se primijeniti i na BiH: kladionice su i kod nas pošast, a naročito je destruktivno online klađenje. Ako rješenje i nije potpuna zabrana, Lučićeva poenta je tačna: ovu pošast, koja profitira od bolesti treba strogo regulisati. Pri tome, nije rješenje samo u oporezivanju, kao što “be” sarajevske stranke tvrde, već, recimo, i u zabrani reklamiranja klađenja, u zabrani online klađenja, u izmještanju kladionica van gradova, itd, tako da država omogući slobodu, ali da ne potiče ovisnike tako što će im “supstanca” biti dostupna na dva klika i što će ih mamiti sa svake druge reklame.