Šta će biti sa BiH ako AFD dođe na vlast u Njemačkoj?

Ekstremna desnica, oličena u Alternativi za Njemačku (AFD), pobijedila na izborima u njemačkoj državi Saksonija-Anhalt, osvojivši čak 44 % glasova. Drugoplasirani CDU je pao na 18 %, a SPD na samo 8 %.

Ukoliko u skorije vrijeme AfD preuzme vlasti i na saveznom nivou  to bi, u konačnici, moglo dovesti do krize Evropske unije, pa možda i do njenog nestanka. To se mnogima čini nemogućim, kao što se činilo nemogućim da će Donald Trump dvaput pobijediti na izborima u Americi, uništiti transatlantsko povjerenje, napasti Iran itd.

Da je opasnost tako blizu ukazuje intenzivno poricanje. Svako malo možemo čuti: “Ma neće nikad AfD doći na vlast”. Ovo “neće nikad” na nivou svijesti zapravo označava nesvjesno “ma sigurno hoće”. Ljudi potiskuju strah, uvjeravajući sebe da je pod kontrolom ono što se ne može kontrolisati. 

Sredinom '80-ih, Sovjetski savez je bio u krizi, ali s obzirom da je i dalje bio jedna od dvije supersile (sa hiljadu nuklearnih bombi u svom arsenalu) niko nije vjerovao da se može tako lako urušiti.

Samo tri godine prije raspada Sovjetskog saveza, 1988. godine, prilikom posjete Mihaila Gorbačeva Jugoslaviji, s njime je nedavno preminuli Raif Dizdarević, kao predsjedavajući Predsjedništva SFRJ, potpisao Ugovor o ekonomskoj saradnji do 2000. O tome se danas ne može govoriti bez ironije.

Dok je sovjetsko-komunistički sistem bio iole stabilan, Jugoslavija se također održavala, a onda se krajem 1991. zvanični nestanak SSSR-a poklopio sa napadom JNA na Vukovar. Ubrzo su uslijedili Bijeljina, Sarajevo, Prijedor itd. Ono što se činilo nemogućim tri godine ranije postalo je realnost.

U predgovoru knjizi intervjua sa bivšim šefom srpskih komunista Ivanom Stambolićem, srpski sociolog Slobodan Inić je napisao da je “možda i politika koju je zastupao Stambolić, iako nikako ne želeći to za svoj rezultat (…) stvarala i stvorila ne samo personalno nego i situaciono uslove za pojavu jednog Miloševića”.

U vezi s time, Ninić podsjeća da je već 1984. Stambolić, na sjednici CK Srbije, kazao da bi dolazak nacionalista na vlast u Jugoslaviji doveo do rata. Međutim, pod riječju nacionalisti mislio je na tradicionalne nacionaliste (poput četničke emigracije) i nije mu padalo na pamet da će ti nacionalisti, čijeg se dolaska na vlast plašio, zapravo biti njegovi prvi saradnici, “Jugosloveni”, na čelu sa Slobodanom Miloševićem i Nikolom Ljubičićem.

Činjenicu da nisu “tradicionalni nacionalisti” došli na vlast, kako se pribojavao, već da su partijski dogmati na čelu s Miloševićem preuzeli njihovu ideologiju, Stambolić je, u intervjuu s Inićem, komentarisao sljedećim riječima: “E pa da nije taj komplot toliko nastran i čudan, možda bih ga i predvideo.”

Dakle, lekcija o budućnosti bi trebala biti da je ona nastrana i čudna. Ne znamo šta će se desiti, ali desit će se ono što trenutno ne vidimo i ne slutimo, ono što će nas iznenaditi. Čak i ako se ostvare naših strahovi, kao što su se ostvarili Stambolićevi, to će biti na način o kojem nismo mogli ni sanjati.

Slika budućnosti je poput naočala, koje tražimo svuda po sobi, ne videći da su nam sve vrijeme na nosu. Budućnost saznajemo tako što nam se predviđanja pokažu kao pogrešna, kao neadekvatna onom čudnom i nastranom.

U decembru 2023, uoči prošlih američkih izbora, Milorad Dodik je kazao da će, ako Trump osvoji drugi mandat, proglasiti nezavisnost. Prošle su već dvije godine drugog Trumpovog mandata, a Dodik nije proglasio nezavisnost. Šta se desilo?

“Kada je 2016. pobijedio Trump”, kazao je Dodik, “imao sam namjeru da proglasim nezavisnost Republike Srpske, a onda su se neki oko mene uplašili i to nisam uradio. Moram da kažem da mi je danas žao što nisam. Ali ako bi Trump ponovo pobijedio, mislim da ne bih oklijevao.”

Zašto ponovo oklijeva? Bit će da se nisu plašili samo neki oko njega, već se i sam plašio. Ma šta nam naši strahovi govorili, vrlo je moguće da će se isto desiti, ako AfD dođe na vlast u Njemačkoj. Dodik se neće usuditi proglasiti nezavisnost, niti će dobiti podršku iz Berlina za to, kao što je nije dobio ni od Trumpove administracije. Jer valja stisnuti neku stvar pa krenuti u secesiju.

Međutim, to nam ne treba stvarati lažni osjećaj izvjesnosti. Nije niko ni Miloševiću dao odobrenje da napadne Vukovar, već je jednostavno iskoristio konfuziju nastalu urušavanjem dotadašnjeg međunarodnog poretka. Sovjetski savez se nije raspao da bi otvorio prostor Miloševiću da napadne Vukovar, ali je prvo je dovelo do drugog.

Tako i dolazak AfD-a na vlast u Njemačkoj, uostalom kao i ishod ratova u Iranu i Ukrajini, može dovesti do kraja evropskog poretka kakav smo poznavali. Dakle, može otvoriti prostora iz ove tačke posve bizarnim, nepredvidivim, ali opasnim ishodima. Onome nastranom i čudnom, koje se sada čini nemogućim. 

Kako se postaviti prema tome, ako ne možemo znati o čemu se radi?

Ne znamo šta će se desiti u narednim godinama, ali pogrešan stav bi bio iščekivanje, odnosno strah šta će nas zadesiti. Isto tako, pogrešna bi bila i nada, koja je isto što i paralizirajući strah, uz tu razliku što umjesto najgore očekujemo da će nas snaći najbolja budućnost. 

Ne znamo kakva će nas budućnost snaći. Ali kakva god bila, trebamo joj ići u susret, oslonivši se na vlastitu snagu i trezvenu procjenu te snage. Pri tome trezvena ne znači isuviše pesimističnu, već trezvenu.

Nismo mogli 1989. znati da ćemo za tri godine izaći na referendum o nezavisnosti, što nas nije spriječilo da to uradimo i oslanjajući se na sopstvenu snagu odbranimo njegove rezultate, prije nego što su se stranci umiješali i doveli do Dejtona. Na početku rata, izgledalo je nemoguće da BiH opstane u bilo kojem obliku, ali to što se činilo nemogućim se desilo. 

Isto tako, danas ne možemo znati šta će biti za tri godine. Ali to ne znači da ćemo, za tri godine, donijeti pogrešne odluke. Ispravne odluke ne donose oni koji znaju budućnost: niko ne zna budućnost. Ispravne odluke donose oni koji kada dođe čas za ispravnu odluku znaju ga prepoznati.

Ne treba nas paralizirati strah povodom mogućeg ili čak vjerovatnog dolaska AFD-a na vlast. Voditi politiku, tako što ćemo čekati šta će nas snaći, znači zapravo ne voditi politiku. Isto tako, duboko pogrešno je iščekivanje u formi nade da će dolazak ovog ili onog u ovoj ili onoj državi značiti ulazak BiH u NATO ili građansku državu umjesto Dejtona. Bošnjaci su, nažalost, skloni iščekivanju u formi straha ili nade. Proslava na ulicama Sarajeva, nakon Bidenove pobjede, naša je velika sramota, na koju treba iznova podsjećati.

Govoriti da ćemo uraditi ovo ili ono, kad u Njemačkoj ili Americi dođe ovaj ili onaj na vlasti, značilo bi precjenjivati ne samo svoje znanje o budućnosti, već i svoju snagu: to je ono što se desilo Dodiku kada je kazao da će, ako Trump ponovo dođe u Bijelu kuću, proglasiti nezavisnost. To nije ozbiljna politika: Bošnjacima ne treba lider koji će reći da ćemo, ako Demokrata (Biden 2) bude izabran u Bijelu kuću, osigurati “Dejton 2”, kako su neki govorili uoči i neposredno nakon Bidenove pobjede. Ne treba nam ni onaj ko će očajavati ako na vlast u Njemačkoj dođe AfD, jer to ne ovisi o nama.

Umjesto da predviđamo i padamo u očaj, ili da se, kao Dodik, busamo u prsa povodom naših velikih budućih odluka (o kojima je lako govoriti sve dok su pomjerene u budućnost), potrebno je pratiti razvoj situacije i, kada bude trenutak za to, donijeti odgovarajuće odluke.