Četiri godine bez bošnjačkog člana Predsjedništva: Vrhovni komandant kojeg ni u SDP-u ne poštuju

Denis Bećirović je Bošnjak i, formalnopravno, bošnjački član Predsjedništva. Pri tome, po slovu Ustava, ovo bošnjački označava njegovu pripadnost narodu, a ne identitet njegovih glasača, niti zadaću da štiti samo njihove interese.

Međutim, kako pokazuje praksa od Dejtona naovamo, bošnjački član Predsjedništva je uvijek bio šef cijele strukture vlasti, kroz utjecaj koji je imao na Vladu Federacije, “be” komponentu u Vijeću ministara, najveći dio kantonalnih vlada, pa na kraju i na najveći dio općinskih vlasti u Federaciji. To je bila de facto situacija, još od vremena Alije Izetbegovića.

Razumije se, nisu svi bošnjački članovi Predsjedništva imali isti stepen utjecaja. Tako, recimo, Alija Izetbegović, Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović, koji su istovremeno bili predsjednici vladajuće stranke i članovi Predsjedništva imali su više utjecaja od Harisa Silajdžića ili Šefika Džaferovića.

Silajdžić i Džaferović su bili članovi Predsjedništva, ali nisu bili ujedno i predsjednici stranke iz koje je, u isto vrijeme, dolazio premijer FBiH i npr. predsjedavajući Vijeća ministara, kao što je bio slučaj sa oba Izetbegovića i Tihićem.

Pa iako nisu svi bošnjački članovi Predsjedništva imali jednak utjecaj na vertikalu vlasti, niko od njih nije bio bez utjecaja. I stoga, niko od njih nije bježao od toga da nosi odgovornost za vlast u cjelini. Tako su i Silajdžić i Džaferović, a naročito ostali spomenuti, u svojim mandatima, izlazili u medije i odgovarali za politike Vlade Federacije, Vijeća ministara, pa čak i kantonalnih vlada i općinskih načelnika.

Izetbegovići, Tihić, Džaferović i Silajdžić su išli u medije, gdje su pitani za rad Vijeća ministara i Vlade Federacije, držani su odgovornim za rezultate i odsustvo rezultata, od premijera, preko ministara energetike do direktora Elektroprivrede, itd. 

Prvi koji nema nikakav utjecaj na vertikalu vlasti jeste Denis Bećirović. On je formalnopravno, u protekle četiri godine, bio bošnjački član Predsjedništva, ali de facto on to uopće nije bio. On nikome unutar vladajuće Trojke nije bio predsjednik.

Možda se to najbolje vidjelo prilikom glasanja za izbor Marina Vukoje u Ustavni sud BiH. Podsjetimo da je Bećirović, kao član Predsjedništva, pozvao federalne zastupnike SDP-a da ne glasaju za Vukoju. Ali oni su, svejedno, glasali. 

Mnogi su ocijenili da Bećirovićev poziv nije bio iskren, što je, po svemu sudeći, istina, ali nije sva suština u tome. Suština je da je Bećirović, kao predsjednik države, za federalne zastupnike, čak i iz vlastite stranke, nebitan, nema autoritet, njegovo mišljenje nije bitno. 

Postavite sebi jedno pitanje: možete li zamisliti da Alija Izetbegović, Bakir Izetbegović ili Šefik Džaferović, kao članovi Predsjedništva, javno pozovu zastupnike SDA da ne glasaju za izbor sudije Ustavnog suda i da ih ti zastupnici pomnože s nulom? Možete li zamisliti da Željko Komšić javno pozove zastupnike DF-a da ne glasaju za izbor sudije i da ga oni hladno izignorišu? Kakav bi to predsjednik bio?

Nikakav. E, upravo je takav predsjednik Denis Bećirović. Njega, iako je formalno-pravno vrhovni komandant, niko ne poštuje, čak ni u vlastitoj stranci.

I kako je on reagovao na to? Na najgori mogući način. Manu je pokušao pretvoriti u vrlinu. Pošto se pokazalo da ga niko u vertikali vlasti ne poštuje, on je smatrao da ga javnost ne treba držati odgovornim za rad vlasti u cjelini. 

Zato je četiri godine izbjegavao intervjue, u kojima bi razgovarao sa novinarom, koji nije pod njegovom kontrolom, novinarom koji bi tražio njegovu odgovornost - kako se to prije činilo u razgovoru sa predsjednikom - glede inflacije, rasta životnih troškova, korupcije u Autocestama, odsustva napretka na evropskom i NATO putu, itd. Oni su držani odgovornim za vertikalu, jer su se pitali. Bećirović se ne pita i gordi se time.

Ako to imate na umu, pa i ako nemate, zapitajte se iskreno: može li Denis Bećirović išta narediti Nerminu Nikšiću, Zukanu Helezu, Vojinu Mijatoviću, pa čak i Adnanu Šteti ili jednom SDP-ovom načelniku, npr. Srđanu Mandiću? Nikome od njih on nije nikakav autoritet.

Nekada smo imali adresu, glavno i odgovorno lice u državi, prema kojem je bilo usmjereno nezadovoljstvo. Štagod bi uradio premijer Federacije Fadil Novalić, predsjedavajući VM Denis Zvizdić, premijeri kantona pa i načelnici općina, odgovoran je bio Bakir Izetbegović. Tako je svuda: Trump je odgovoran za stanje u Americi, Macron za stanje u Francuskoj, Erdogan u Turskoj, Vučić u Srbiji. A ko je kod nas danas odgovoran? Niko. “Predsjednik” Bećirović nam četiri godine neprestano poručuje da on nema nikakve veze sa stanjem u zemlji. Ništa nije u njegovoj moći. 

I to je ujedno i njegova najveća krivica. Imamo nebitnog predsjednika, predsjednika koji to nije, imamo “predsjednika”, koji nikad ni za šta nije kriv, jer se ne pita. I nikad nije bilo opasnije imati takvog predsjednika, tj. nemati predsjednika uopće.

AFD je jučer pobijedio na regionalnim izborima u Njemačkoj, u Saksoniji-Anhalt. Ratovi u Ukrajini i Iranu se sve više usložnjavaju. Međunarodni poredak je odavno potkopan, o čemu svjedoče npr. sankcije, koje su SAD uvele UN-ovom Međunarodnom sudu pravde. 

U takvoj situaciji, mi imamo “predsjednika”, čiji je jedini rezultat usvajanje rezolucije u UN-u. Dakle, u situaciji u kojoj SAD uvode sankcije UN-ovom sudu, a zemlje EU ne provode naloge tog suda (npr. za hapšenje izraelskih zvaničnika), trebamo se praviti da UN-ova rezolucija ima neku realnu snagu. Ona ima istu snagu, kakvu su imale i UN-ove rezolucije, kojima su Srebrenica i Žepa proglašene zaštićenim zonama UN-a.

Presude Haškog tribunala su nekad imale snagu, ali sada američka vlast ni njih ne poštuje. A UN-ove rezolucije nikad nisu ni imale snagu, niti ih je iko ikada ozbiljno shvatao. Svako ozbiljan zna da je Generalna skupština UN-a najnebitnije tijelo u međunarodnom sistemu. UN-ove rezolucije su zapravo savršen simbol Bećirovićevog mandata, jer ni one ni on nemaju nikakvu snagu. One su, kao i on, simbol nemoći i nebitnosti. 

Ponavljam: jučer je krajnja desnica pobijedila u Njemačkoj. Živimo u situaciji u kojoj se ono malo stabilnosti u Evropi, već zahvaćenoj (ukrajinskim) ratom, može urušiti. A mogli smo vidjeti jučer, na transparentu navijača Crvene zvezde, šta nam žele i šta bi nam, u slučaju ponovnog međunarodnog bezakonja, pokušali raditi Arkanovi sljedbenici.

U vezi s time odgovorite sebi iskreno na sljedeće pitanje. Ako sutra izbije vanredno stanje u Bosni i Hercegovini - a ko smije reći da neće? - ko bi slušao Denisa Bećirovića? Kome bi on bio vrhovni komandant, ko bi ga poštovao i kome bi on naređivao, kad ga i u SDP-u množe s nulom? Vidljivo je na njemu da on uopće nije svjestan toga, ali Denis Bećirović je, ne zbog moći, već zbog svoje nemoći i nebitnosti, opasan po život svih Bosanaca i Hercegovaca, a naročito Bošnjaka.