Melika Salihbeg, treći dio: Prisilna šutnja u zatvoru, iz kojeg je brat iznosi na rukama

U iskazu, koji smo obrađivali i u prošlom tekstu, Melika Salihbegović je, nadalje, navela i da je među muslimanima bilo otpora prema njoj te da je neko stvorio atmosferu nepovjerenja i podozrenja kada je stigla u Iran, gdje je ostala 40 dana, jer su je smatrali špijunkom. Potom se vratila u golgotu koja je prekinuta zatvorom.

Prisjetila se i da je zastupnica javne optužbe pri prvom saslušanju rekla da će ona „opet zelenu knjižicu zamijeniti crvenom“, dodajući da je vjera duhovni čin koji se ne aktivira ili pasivizira zaključavanjem kućnih vrata. U iskazu je istaknula i da u Kur'anu nije našla niti jedan šovinistički ajet, kako su govorili poglavari nekih muslimanima u Jugoslaviji, da ničim nije pozivala ni na kakvu mržnju, ali ako sudije po prečestim sugestijama optužnice smatraju inkriminirajućim shvatanje islama kao jednog sveobuhvatnog pogleda na svijet, onda izjavljuje da je kriva i da očekuje odgovarajuću kaznu.

U obraćanju je rekla i da je sud odbio njeno pismeno obraćanje saveznim i republičkim predstavnicima i ostalu dokumentaciju, da je odbio da pozove i svjedoke koji su i komunisti i pripadnici različitih nacija, a koji je poznaju godinama, te da je umjesto njih doveo one s kojima je imala nekoliko slučajnih susreta ili su se kratko družili. Prisjetivši se detalja sa Homeinijevom fotografijom i nožićem njenog sina, rekla je da se plaši da su isto tako postupali i sa svjedocima u istražnom postupku.

U svoju odbranu osvrnula se i na iskaze svjedoka optužnice, što čitatelji mogu detaljnije vidjeti u spomenutom tekstu historičarke Sabine Veladžić. Navest ću samo jedan dio koji se odnosi na iskaz Huse Živalja.

Poricala je da je pred njim rekla da treba sprečavati brakove između Muslimana i pripadnika drugih nacija u Jugoslaviji. Istaknula je i da da je njeno dijete iz mješovitog braka te da bi bilo licemjerno kada bi svoj učinjeni grijeh nametala drugima. Kako je navela, u samoj optužnici ima nelogičnosti, te da joj se na teret stavlja i da je nacionalista. Prema iskazu Huse Živalja, njoj se na teret stavlja da je napadala Muslimane koji su nacionalno opredijeljeni, ne one koji su vjernici, te se onda postavlja pitanje sa stajališta koje nacije je onda napadala Srbe.

O predgovoru koji je navodno napisala za Islamsku deklaraciju, navela je da joj je Alija Izetbegović donio tekst da ga usputno pogleda, da se tekst zvao Bejan i da je čitajući letimično primijetila nekoliko gramatičkih grešaka koje je konstatovala, ali da nije napisala nikakav predgovor, jer je potpuno nelogično pisati predgovor djelu ako ne zna njegov puni sadržaj.

Melika Salihbegović se ogradila i od sadržaja knjige o Sarajevskom procesu koju je 1987. izdao Bosanski institut Adila Zulfikarpašića iz Ciriha. Nazvala ju je sramnim „historijskim, jezičkim i svakim drugim apokrifom“. Ono što svakako primjećuje i čitalac jeste da je spomenuta knjiga vrlo površna, veliki broj detalja nije naveden i stiče se dojam da je nedovršena. Nedostaje širi kontekst brojnih detalja, određeni podaci su isprekidani, a i sam tekst je jezički prepun grešaka.

Tako, naprimjer, u spomenutoj knjizi imamo fragmentirane iskaze svjedoka iz kojih ne možemo dobiti potpunu sliku, za šta je potrebno svakako ući u originalni sudski materijal iz procesa. Iako o Sarajevskom procesu svi imaju mišljenje, u BiH još uvijek nije objavljena ozbiljna historiografska knjiga koja bi zainteresovanima dala potpun uvid u dokumentaciju o ovom procesu.

Svjedok Vedada Jurišić se u svom iskazu osvrnula na pismo koje je Melika Salihbeg pisala dr. Ahmedu Smajloviću, kazavši da joj je to pismo dao jedan član Islamske vjerske zajednice i rekao da upozori Meliku da ne piše takva pisma. Navela je da je poltronima nazivala komuniste iz njene radne organizacije, a ne sve komuniste. U svom iskazu je rekla da je u januaru 1983. Melika Salihbeg bila očajna, jer su je naročito napadale hodže u Sarajevu koje su je nazivale špijunkom.

Biljana Koprivica je svjedočila da je bila zadivljena Melikinim znanjem i da u njenom ponašanju i stavovima nije uočila ništa neprijateljsko, jer se inače ne bi družila s njom, da je ne smatra šovinistom, da je ona Srpkinja i komunista i da zna da Melika nije nacionalista i da je bogobojažljiva.

U spomenutoj knjizi, svjedočenje Biljane Koprivice je predstavljeno vrlo kratko i nabacano, kao uostalom i kod drugih svjedoka, te je još nabrojano i da je Koprivica izjavila da je Melika rekla da je nošenje majica sa Titovim likom idolopoklonstvo, da je Srbija u prednosti na Kosovu jer ima vojsku i da se islamska država treba da proširi svuda po svijetu. Dodala je i da na njihovim druženjima nije bio prisutan niko osim njih dvije te da je druženje njih dvije prestalo na Melikinu inicijativu.

Kao svjedoci optužbe svoje iskaze su dali i Bisera Turković i njen suprug Salih Turković. Iskaz Bisere Turković je u spomenutoj knjizi sveden na manje od trećinu stranice i iz toga možemo saznati da je bilo određenih problema u istražnom postupku, ali da odbija govoriti o tome. Navela je da se pokriva u privatnom životu, ali ne i u javnom životu, da radi kao turistički vodič i da su njihovi razgovori imali vjerski karakter.

Salih Turković, čije je svjedočenje također sažeto u svega nekoliko redova, izjavio je da je Melika „natucala“ svašta u pismu Smajloviću, da zna da je bila u Iranu, da mu je rekla da joj je policija pravila probleme jer je u pasošu imala jordansku vizu, da se žalila na konkurse, da je za hodže rekla da su nikakvi, da je nešto komentarisala za haljinu njegove žene, da ona kada govori misli na muslimane vjernike, jer zašto bi se inače obraćala samo Smajloviću, da je čudna osoba, žali se na svoje materijalno stanje, ali da odlučno odbija svaku pomoć. Kada mu predočavaju raniji iskaz (ali u knjizi nije naveden niti jedan detalj o tom iskazu), Turković odgovara da je isljednik njegove riječi formulisao na svoj način. Navedeno je da je na njegovu tvrdnju o napadanju hodža Melika prigovara da to nije tačno, jer je i ona dala svoje dijete da uči vjeronauku i to kod istog hodže kod kojeg uče i djeca svjedoka Saliha Turkovića.

U slučaju Melike Salihbegović, Mustafe Spahića i jednog od svjedoka iskaz je dao i neuropsihijatar dr. Ismet Cerić rekavši da su svi sposobni za krivičnu odgovornost. U završnoj riječi branilac Milosav Janjić je naveo da se Melika Salihbeg tereti za djelo iz člana 133, da nema dokaza da je poslala pismo imamu Homeiniju, da je Huso Živalj na suočavanju opovrgnuo neke svoje riječi, da je iskaz Biljane Koprivice protivrječan, da je optužena već duže vrijeme u jako teškom materijalnom položaju, da je dobila otkaz zbog najobičnije laži i protivzakonito.

Melika Salihbegović je osuđena na pet godina zatvora.

Prema podacima iz knjige objavljene 1987. godine, Melika Salihbegović je 24. 3.1983, dan nakon što je privedena u svom stanu, smještena u Centralni zatvor. Tu joj je oduzeta marama kojom je pokrivala glavu i vraćena je tek desetak dana kasnije, nakon intervencije predsjednika suda. Maramu joj ponovo pokušavaju skinuti pred sam ulazak u sudnicu, na početku suđenja, na šta ih ona upozorava da će o tome obavijestiti cijelu sudnicu. Navodi se da je prvo boravila u samici, potom sa Đulom Bičakčić, a onda sa ženama optuženim za ozbiljna krivična djela od kojih trpi maltretiranja.

Navodi se i da joj prestaju donositi čaj od kamilice zbog problema sa želucem, da joj ne daju da je sin posjećuje i da ona stupa u svoj prvi četverodnevni štrajk glađu. Sama Melika je u intervjuu iz 2013. godine o zatvorskim danima rekla da je bila sama ili sa drugom zatvorenicom po zadatku, da je tri dana bila sa Đulom Bičakić, koja je podnijela detaljan izvještaj o njihovim razgovorima. Da je u Slavonskoj Požegi u spavaonici bila sa 80 osuđenica, ali, po kazni, i u samici. „(...) u Foči nakratko sa tri osuđenice, da me prebiju po potrebi, no najčešće u samici, i najduže na Odjeljenju za izolaciju. U Foči sam osjetila kako je prisilna šutnja neprirodno i po um opasno stanje.“

U septembru je prebačena u Slavonsku Požegu, hrani se samo margarinom i hljebom, budući da je sva hrana pripremana na svinjskoj masti. Ljekar konstatuje da ne smije biti izložena teškom fizičkom naporu, s obzirom da ima povredu kičme, ali je u zatvoru raspoređuju da pegla u tvornici. Određeno vrijeme provodi u samici u teškim uslovima. Nakon njenog zahtjeva da ide doktoru u Zagreb u zatvorsku bolnicu, utvrđeno je pogoršanje stanja kičme.

U zatvor u Foči je prebačena u junu 1984. godine gdje ostaje do kraja robije. Kako se navodi, bila je izložena najbrutalnijim metodama prijetnji, izolacije i premlaćivanja, koje su naizmjenično obavljale stražarke i osuđenice za najteža krivična djela. Uskraćeni su joj pregledi kičme i liječenje, pisma koja upućuje pravosudnim organima se ne šalju. Posjećuju je službenici Državne bezbjednosti koji joj prijete izolacijom, nasiljem, da neće moći pisati djetetu, da će joj oduzeti sina. U sobi je prebija jedna od osuđenica, rekavši da to radi po nalogu stražarke.

Melika Salihbeg u zatvorskoj samici počinje štrajk glađu koji je trajao 73 dana. Ljekari i drugo medicinsko osoblje joj na silu daju hranu i tečnost preko sonde i infuzije, a uprava zatvora odbija zahtjev ljekara da je smjeste u bolnicu, već je prebacuju u zatvorski stacionar. Kako se njeno zdravstveno stanje dodatno pogoršavalo, puštena je iz zatvora s obrazloženjem da je dobila prekid kazne. Njen brat i sin su automobilom ušli u sami zatvorski krug u Foči, gdje ju je brat u stanju potpunog zdravstvenog rasula i teške astenije (iscrpljenosti) unio u kola. Iako je na samom izlazu odbila potpisati otpusno pismo na kojem je pisalo da izlazi pod zatvorskim uvjetom, brat je na uspaničenu molbu njenog sina potpisao dokument kako bi je spasio i izveo. Iz zatvora je 27. 9. 1985. brat iznosi na rukama i vodi do auta. Drugi dan je hitno prebačena u bolnicu. U momentu puštanja na slobodu imala je 45 kg, a nalazi konstatuju kritično stanje jetre, žuči, krvne slike, srčane smetnje, upalu očiju, mjehura te minimalno stanje proteina, vitamina i minerala. Od tog momenta započinje bespoštedan progon koji je ostavio teške egzistencijalne posljedice na cijelu porodicu, a naročito na njenog sina i brata koji se o njemu brinuo dok je bila zatvorena.

Od samog momenta puštanja na uslovnu slobodu u septembru 1985. godine, njena bespoštedna borba sa sistemom i konstantnim progonom nije prestala. Suočena s medijskom hajkom, uskraćivanjem zdravstvene zaštite i izolacijom, Melika Salihbeg Bosnawi ostala je nepokolebljiva u svom otporu. Do samog kraja je dosljedna vlastitim stavovima i bez ikakve spremnosti da njima trguje.

Nakon demokratskih promjena 1990-ih godina, ostaje i dalje na margini. Upravo u eseju posvećenom njenom bliskom rođaku Kasimu Prohiću, profesoru Filozofskog fakulteta u Sarajevu (bili su djeca od brata i sestre), ostavila je oštar kritički osvrt i na Aliju Izetbegovića. Zamjerila mu je što se okružio lošim saradnicima i „sam sebe doveo u nedoličnu poziciju da nas, kao duh kulta onog anamona iz Rusije, gleda sa džambo plakata, u vrijeme izbora“. U tom eseju koji je objavljen 2004. godine navodi da jednoumlje i danas traje. Ili kako je istaknula u intervjuu kojeg je 2013. godine dala Asafu Bečiroviću, Aliji Izetbegoviću je zamjerala nestajanje svih kriterija kada je u pitanju bila njegova bliža i daljnja familija, a to mu je naročito zamjerala za vrijeme rata, te da je poslije rata nastala „imperija od srodnika“.

Posebnu pažnju zaslužuje intelektualno i naučno djelo koje je ostalo potpuno skrajnuto i neotkriveno. Melika Salihbeg Bosnawi preminula je u Sarajevu, tiho i gotovo neprimjetno. Kada se njena sudbina posmatra u kontekstu današnjih globalnih dešavanja, u kojoj domaće elite, u paničnom strahu za vlastite pozicije, bježe od bilo kakve nezavisne misli, tragikomično zvuči činjenica da je Iran i danas ostao najveća „opasnost“ za bošnjačke političare, koje se promptno ograđuju od bilo čega što ima veze sa Iranom kako ne bi narušili svoj podanički komfor. To ide toliko daleko da se ne usude izjaviti saučešće za ubijenu djecu u američko-izraelskom napadu na školu u Minabu.

O dramatičnim detaljima njenog unutrašnjeg svijeta i otpora, nakon zatvorskih dana, čitatelji mogu detaljnije čitati i u građi objavljenoj u stručnom radu dr. Sabine Veladžić u časopisu Historijska traganja. Ipak, da bi se dobio cjelovit uvid u stvaralaštvo Melike Salihbeg, potrebno je sačekati da se njena lična arhiva u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u potpunosti sortira i obradi.