O komunistima koji su nadživjeli Jugoslaviju: Kad uvjerenja zastare, treba ih odbaciti

Ima nešto plemenito u tome kada se čovjek pridržava istih uvjerenja cijeli život. Čak i kad stvarnost oštro opovrgne uvjerenja takvih ljudi, kao što se desilo uvjerenim komunistima padom Berlinskog zida, oni svejedno nastavljaju živjeti vjerujući u isto i mnogi ih zbog toga poštuju. Taj osjećaj prema takvima je možda najbolje sažeo Damir Avdić Graha:

moj je otac
komunista bio
kad su pali
on se nije uhljebio

posložio ideale
bez sramote i bez stida
odjebao izdajnike
uhvatio se bašće male

Svako ko je slušao Grahu zna da, u drugim kontekstima, nema nimalo poštovanja za jugonostalgiju ili savremene salonske marksiste (poput Srećka Horvata ili Varufakisa). Ali ovo što veli, povodom svog oca, nije bez smisla. Neko ko je, nakon pada Berlinskog zida, pa sve do danas, ostao komunista u svom vrtu, zaslužuje poštovanje, svejedno što je pomalo i smiješan (na jedan fini način). Takvi ljudi zaslužuju poštovanje naročito ako su bili na položaju moći, pa nakon promjene sistema nisu htjeli po svaku cijenu, kao neki drugi, da mijenjaju uvjerenja da bi i dalje bili na položaju moći.

Takav je, bez dileme, bio nedavno preminuli Raif Dizdarević, koji je u bivšem sistemu bio predsjedavajući Predsjedništva SFRJ, a nakon što se komunizam urušio nije bio u vlasti; nije ni htio biti, čak ni kad je SDP došao na vlast. Vjerovatno su i godine doprinijele tome, ali sigurno još više snaga uvjerenja.

Ovih dana, povodom njegove smrti, kruži priča da je na ponudu da bude u rukovodstvu SDP-a odgovorio time da on nikada nije bio socijaldemokrata, već komunista.

U datom pogledu, Dizdarević se, u dijalektičkom kretanju pojmova, izjednačava sa svojom suprotnošću u prošlom sistemu - političkim zatvorenicima. Ljudi, poput Alije Izetbegovića (kao jedne suprotnosti Dizdareviću), ne samo da nisu, radi položaja, bili spremni učlaniti se u Komunističku partiju, već su čak išli više puta na robiju zbog privrženosti vlastitim uvjerenjima.

U tom smislu, ostati dosljedan svojih uvjerenjima, čak i ako to znači gubitak položaja, u slučaju Dizdarevića, ili slobode, u slučaju Izetbegovića, zaslužuje poštovanje. 

Međutim, biti dosljedan svojim uvjerenjima nije vrijednost po sebi. To se naročito vidi kada politička uvjerenja zastare, kada se razotkrije da su preživjelosti, a njihovi nosioci uporno ostaju pri njima.

Neću u vezi s time govoriti ništa o Raifu Dizdareviću. Sve što sam imao reći o njegovim greškama proisteklim iz zastarjelosti uvjerenja napisao sam dok je bio živ. Sada mogu samo kazati: neka mu je laka zemlja.

Želim se, međutim, osvrnuti na još uvijek žive ljude, konkretno na one koji stalno, pa i povodom njegove smrti, promoviraju privrženost (projugoslovenskim, komunističkim) uvjerenjima kao vrijednosti po sebi. Dakle, vidimo tu na djelu jedan uzgoj poštovanja prema dosljednosti kao takvoj, što, kako bi kazao glavni filozofski učitelj marksista, vodi ka umrtvljenju pojma i, u konačnici, neistini.

Kad je riječ o dosljednosti (u negativnom smislu riječi), pada mi na pamet članak Senada Avdića, povodom smrti Miroslava Šolevića, Miloševićevog eksperta za organizaciju mitinga, počev od vremena tzv. “antibirokratske revolucije”.  

Nakon što je sudjelovao u rušenju rukovodstava u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu, Šolević je najavljivao isti scenarij za komunističko rukovodstvo u BiH.  Avdić svjedoči da mu je, u razgovoru, Šolević kazao da namjerava organizovati “miting istine” u Jajcu, 29. novembra, te da će glavni govornik biti Osman Karabegović, narodni heroj iz tog kraja. Ko se, vođen privrženošću Jugoslaviji, kao Karabegović, prepuštao takvim manifestacijama, u najboljem slučaju je naivan.

Šolević je predstavljao velikosrpske nacionaliste, na čije čelo se još 1987. stavio Milošević, a jugoslovenski dekor (29. novembar, Jajce, “narodni heroj” Karabegović, itd.) im je godinama služio kao krinka. “Neće nam niko moći prišivati srpski nacionalizam”, kazao je Šolević, najavljujući skup u Jajcu.

Znak ne crpi značenje iz sebe, već ga stječe u lancu drugih znakova. Tako je, krajem 1980-ih i početkom -90-ih, nekadašnja titoistička simbolika, ulančena u Šolevićeve tj. Miloševićeve mitinge, postajala znak u službi svoje suprotnosti - velikosrpskog nacionalizma.

Milošević se nominalno borio za opstanak Jugoslavije, dok je istinski radio na njenom rušenju, s ciljem otcjepljenja proširene Srbije. Govorio je da podržava princip “jedan čovjek - jedan glas”, a onda, kako je pojasnio Raif Dizdarević, kad su srpski delegati, koji su predstavljali 36% stanovništva, preglasani na 14. Kongresu, Milošević je poništio odluku. Na koncu, Srđa Popović je svojedobno skrenuo pažnju na to da su ustavne promjene u Srbiji 1989, te donošenje novog Ustava 1990, kojim su ukinute pokrajine, bili prvi pravni akti u procesu disolucije SRFJ, a ne slovenačka i hrvatska nezavisnost.

Prema tome, u trenutku kada se Jugoslavija raspada, a naročito nakon navedenih Miloševićevih poteza, biti joj nominalno privržen, naročito na Šolevićevim mitinzima, te tako ostati dosljedan, nije vrijednost. Pri tome uopće ne kažem da su motivi ljudi, koji su, 1989. i 1990, bili za opstanak Jugoslavije, nužno kvarni. Nisu.

Kako navodi Dženita Sarač-Rujanac (u knjizi Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990.), po istraživanju Instituta za međunacionalne odnose, 84,7 % Bošnjaka se 1989. i dalje vezivalo za opstanak i napredak Jugoslavije. Čak 62,6 % njih se zalagalo za jačanje nadležnosti federalnih organa.

Na koncu, prva rečenica u osnivačkom saopćenju SDA iz maja 1990. kaže: “Mi, dolje potpisani, suočeni sa krizom jugoslovenskog društva, koja nije samo ekonomska nego i politička, zainteresirani [smo] za očuvanje Jugoslavije kao zajednice naroda i narodnosti...”

Samo okoštala svijest može kasniji razvoj stvari vidjeti kao nedosljednost (u pogrdnom smislu te riječi). Naime, jedno je bilo biti za federalnu Jugoslaviju, a drugo je, kao Karabegović, biti spreman sudjelovati na “projugoslovenskim” skupovima Miloševića, koji je pravno i politički već krenuo u njeno rušenje, dok se nominalno zalagao za njen opstanak.

Uviđajući da je, uprkos bošnjačkim željama, federalna Jugoslavija srušena, Bošnjaci, koji su 1989. u procentu od 85 % bili za opstanak Jugoslavije, u martu 1992. glasaju za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Mogli su, prije toga, vidjeti da je Milošević protiv svakog kompromisa koji bi omogućio njen opstanak, te da se, uvjeren u vojnu supremaciju srpske strane, sprema za nasilni obračun i otcjepljenje Velike Srbije iz Jugoslavije. Sudbina Vukovara je bila najbolji znak toga.

Na koncu, i Evropska zajednica je do Vukovara podržavala opstanak Jugoslavije, a onda su, nakon što je JNA primijenila nesrazmjernu silu u razrješavanju nesporazuma, čak i Francuska i Britanija odustale od podrške Jugoslaviji.

Pa, ako je 1989. bilo naivno vjerovati u opstanak Jugoslavije, kao što je većina Bošnjaka vjerovala (a ne samo Raif Dizdarević kao “Musliman, član Predsjedništva SFRJ iz BiH”), onda je vjerovati u njen opstanak nakon uništavanja Vukovara i evropskog priznanja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske bilo više od promašaja. Dakle, trebalo je mijenjati uvjerenja.

Ostati privržen svojim uvjerenjima, pa i u martu 1992. vjerovati u Jugoslaviju, te biti protiv nezavisnosti BiH, nije nešto čemu se može pridati vrijednost. Vjerovati da su Bošnjaci mogli sačuvati Jugoslaviju, nakon što su Srbija, Slovenija i Hrvatska odustale od nje, značilo je biti više nego naivan. Sami Bošnjaci su to svoje projugoslavensko uvjerenje, koje je bilo vrlo intenzivno, s dobrim razlogom odbacili. Jer, kad uvjerenja zastare, treba ih mijenjati.

Ostati privržen vjeri u Jugoslaviju, čak i nakon što je vrijeme pokazalo da je ta vjera zastarjela, značilo je, najblaže rečeno, griješiti. Oni koji su, poput Gorana Bregovića ili nedavno preminulog hrvatskog pjesnika Gorana Babića, uprkos svemu ostali vjerni Jugoslaviji, nemaju se čime hvaliti. Vjera u Jugoslaviju je bila jedno 1943, a nešto sasvim drugo 1992. Također, podsjećanje danas na pozitivne aspekte Titove Jugoslavije nije isto što i sudjelovanje na Šolevićevim mitinzima uoči rata: kome to među bošnjačkim jugoslavofobima nije jasno, neka posluša predavanje Hasana Čengića iz 2015, u kojem, uz ostalo, ukazuje na borbu bh. komunističkog rukovodstva '60-ih i '70-ih za suverenitet BiH u datom okviru.

Miljenko Jergović je svojedobno, ne bez ironije, objasnio navedeni problem, povodom jednog našeg zaboravljenog pjesnika Huseina Tahmiščića. Potonji je bio uvjereni komunista i Jugosloven. Naprimjer, podržao je Sarajevski proces 1983, kasnije se ljutio se na svog slovenačkog prijatelja Toneta Pavčeka, kada je u maju 1989. podržao nezavisnost Slovenije. Tahmiščić je, veli Jergović, bio gorko razočaran u Pavčeka, koji je “izdao Jugoslaviju”. Njoj je, kako veli Jergović, Tahmiščić ostao vjeran sve do proljeća 1992, kada ju je i sam “izdao”.

Nisu samo projugoslovenski pjesnici među komunistima bili nedosljedni (u pozitivnom smislu te riječi).

Isto se desilo i bivšem gradonačelniku Sarajeva i oficiru OZNA-e Danetu Olbini, koji je isljeđivao Aliju Izetbegovića krajem 1940-ih. Nakon referenduma i početka rata, on ostaje u Sarajevu, podržava borbu za nezavisnost BiH, čak, kao jedan od bivših gradonačelnika Sarajeva, biva, s drugim bivšim gradonačelnicima, pozivan u Izetbegovićev kabinet da iznese svoje prijedloge, savjete, viđenja, itd. 

Ne kažem da je nova vlast bila po volji Daneta Olbine, već samo to da je bio realističan, za razliku od onih, koji su Izetbegoviću, kroz formulu o “tri nacionalne stranke”, pripisivali krivicu za nestanak Jugoslavije. U inatu takvih, inatu koji se legitimirao privrženošću Jugoslaviji, nema ničeg vrijednog. Mrziti Izetbegovića zbog toga što je Jugoslavija nestala značilo je, u najboljem slučaju, biti smiješan.

Kazati Olbini da je, time što je podržao nezavisnost BiH i poštovao Izetbegovića kao predsjedavajućeg Predsjedništva, iznevjerio svoja ranija uvjerenja predstavljalo bi glupost. Jer, jeste, on ih je iznevjerio, i srećom da je tako (ako ćemo već govoriti na taj način). Sreća, pa nije nastupao kao Osman Karabegović. Iz drugog ugla gledano, Olbina uopće nije iznevjerio sebe, jer je, uvidjevši da je federativnoj Jugoslaviji otkucalo, radio ono što je trebalo raditi: spašavati što se spasiti može (kako je Mirko Kovač opisao Izetbegovićevu ratnu politiku).